Analiza Aleksandra Holige: pet stvari koje smo naučili u prijateljskoj utakmici Vatrenih protiv Rusije

Hrvatska ima solidnu širinu kadra

Možda to više govori o nedostatku kvalitete s ruske strane, ali svejedno je jako dobro vidjeti da su se igrači s margina naše reprezentacije sasvim dobro snašli i dali do znanja da se na njih može računati.

Friendly result: Kalinic, Brozovic & Mandzukic all score as Croatia come from behind to beat Russia 3-1.#EURO2016 pic.twitter.com/UnkBIpHgQN

— UEFA EURO 2020 (@EURO2020) November 17, 2015

Debitanti Lovre Kalinić i Močinić svakako zaslužuju prolaznu ocjenu, iako su i jedan i drugi napravili i pokoju grešku. Lešković nije bio posebno impresivan, ali nije bilo ni puno potrebe za njegovim isticanjem; Vargić i Milović igrali su nedovoljno za suvislu procjenu. Badelj je samo alternativa, ne pretjerano pouzdana, a Pivarić – sada očito prvih izbor za lijevog braniča – propustio je priliku da opravda novostečeni status.

Kalinić i Mandžukić mogu zajedno, ali kao ‘Plan C’

S nekoliko nesigurnih intervencija, a posebno neopravdanim izostankom s ‘radnog mjesta’ kod ruskog gola, još jednom je potvrdio da je njegova pozicija najslabija točka u momčadi. Brozović, koji je pod Čačićem izgubio mjesto u udarnoj postavi, odigrao je vrlo dobru utakmicu (uz Perišića najbolji), nakon koje je se čini dubioznim tvrditi da Niko Kovač nije bio u pravu kad ga je forsirao nauštrb Matea Kovačića.

Centarfori Fiorentine i Juventusa nisu međusobno komplementarni igrači, to smo znali i ranije. Međutim, s Kalinićevim preporodom i začudnom promjenom stila igre ove sezone, sada imamo dvojicu snažnih, ali mobilnih napadača koji mogu preopteretiti svaku obranu ukoliko je njihova momčad u stanju dovoljno se često probiti do ruba suparničkog šesnaesterca.

Čačićeva odluka da ih obojicu ovaj put stavi u prvi sastav bila je pragmatična i logična s obzirom na stanje kadra, odnosno izostanke svih triju glavnih kreativaca u vezi, ali i krila (osim Perišića). S time da se još jednom pokazalo kako je Kalinić trenutačno puno bolji.

Ruska obrana bila je u neprepoznatljivom stanju. Golmani Lodigin i Rebrov za dvije su klase lošiji od Akinfejeva i pokazali su priličnu nesigurnost; Šiškin je tek treći izbor za desnog braniča, ali ponajveća je razlika bila na stoperskim pozicijama: Vasin i Semjenov neusporedivo su slabiji od stupova obrane Ignjaševiča i Berezutskog, koji su najbolji igrači ove reprezentacije.

Ukratko, bilo je to kao kad bi nama startali Vargić, Tomečak, Lešković, Milović i Pivarić – za takvu su rezervnu i potpuno neuigranu obranu dvojica ‘macana’ poput Mandžukića i Kalinića malo prevelik zalogaj.

Iz aviona se vidi koliko je Vrsaljko bolji od Srne

Međutim, teško je zamisliti da bi ovo rješenje moglo postati česti Čačićev odabir. Neprijeporno je da su najbolji igrači Vatrenih Modrić i Rakitić, kao i to da u veznom redu (Kovačić, Brozović, Pašalić, Badelj) imamo još kvalitetnih rješenja. Čačićev je zadatak, kao i zadatak prethodnih izbornika, složiti igru u kojoj će njihove kvalitete najviše doći do izražaja – a to sasvim sigurno nije ona u kojoj za nijednog od ovih iz prethodne zagrade ne bi bilo mjesta i gdje bi Luka i Ivan sami držali sredinu.

Osim toga, dok u Rusiji uz Perišića drugog krila nismo ni imali, istog su dana za mladu reprezentaciju nastupila tri legitimna kandidata za te pozicije: Pjaca, Halilović i Vlašić.

Za probijanje defenzivnog bloka nekih slabijih suparnika ili za neke faze igre u kojima valja ganjati rezultat, eventualni plan može biti 4-4-2 s rombom u sredini, gdje bi se onda pomalo ‘na silu’ ubacivanjima u šesnaesterac išlo na Kalinića i Mandžukića, ali to ne bi smjelo biti prvi, pa ni drugi strateški izbor. Takav bi pristup, uostalom, dosta ovisio i o tome tko ordinira na bokovima – a tu imamo specifičan problem…

Odnos prema Oliću postaje pomalo ponižavajući

Ma koliko dobar dio medija i analitičara šutio o tome, ovo je sasvim izvjesno već više od godinu dana. Barem. Ali utakmica u Rostovu je na dosad najuvjerljiviji način to dokazala: ulaskom Vrsaljka Hrvatska je postala probojnija i opasnija, a Šime je asistirao za dva od tri gola i odigrao gotovo bez greške u obrani.

Tu se doista nema više što za dodati, a za Francusku se napraviti može jedina moguća stvar: c’est la vie, kapetane.

Ako je situacija sa Srnom na rubu toga da postane mučna, ona s drugim zaslužnikom, Ivicom Olićem, već to jest. Opet – jer bilo je toga i ranije, ali neuništivi Ola znao se vraćati i vaditi kestenje iz vatre kad se to najmanje očekivalo. Nagodinu će u vrijeme Eura biti blizu svog 37. rođendana, a ove je sezone skupio tek 93 bundesligaške minute, sve ulascima s klupe.

Budući da nemamo više velik izbor na napadačkim pozicijama, možda i ima smisla voditi ga u Francusku kao džokera s klupe, koji će ući u zadnjih 10-15 minuta i pokušati ugurati kakav otpadak u mrežu, onako kako to samo on zna. Međutim, dovoditi ga na okupljanje reprezentacije i odvlačiti u Rusiju, a onda mu ne dati ni minute na terenu (nastupili su svi ostali, pa čak i rezervni golman Vargić), pomalo je ponižavajuće.

“Miloviću, nemoj je je*at“

Jedan detalj, vidljiv u televizijskom prijenosu, bio je vrlo zanimljiv. Najprije, Čačić u 74. minuti pri rezultatu 1-2 vadi Nikolu Kalinića i zamjenjuje ga trećim stoperom, Goranom Milovićem. Pomalo ‘over the top’ potez za prijateljsku utakmicu, posebno kad na klupi ima još dvojicu napadača, zar ne? No, čini se da je izborniku itekako stalo do rezultata i u ovakvim, beznačajnim prijateljskim utakmicama te se želio osigurati i nastaviti svoj niz uspješnosti.

Zatim slijedi kadar s Milovićem i Domagojem Vidom u krupnom planu. Debitant se postavlja na Vidino mjesto i jasno mu pokazuje da izađe prema naprijed, valjda na poziciju holdera za 4-1-4-1; bećar Vida radi kiselu facu i govori nešto tipa: „Daj, nemoj me je*at“. Milović na to iskolačenih očiju odgovara nešto što je izgledalo kao “ne znam ja ništa, tako mi je rek’o“. Do kraja utakmice Hrvatska igra s petoricom u zadnjoj liniji.

Što god da je to točno bilo, nije izgledalo obećavajuće u kontekstu autoriteta Mamićeva kućnog izbornika…