Kada su Bayernovi igrači stigli na svoje prvo gostovanje u sezoni 2014./15. protiv Schalkea u Gelsenkirchenu, dočekala ih je neobična scena.

Na putu od svlačionice do travnjaka igrači, naravno, trebaju proći kroz tunel koji ih vodi na sam teren. Schalkeov je bio bezličan, s reflektorima koji su isticali natpis “Blau und Weiß ein Leben lang” (u slobodnom prijevodu: Plavo i bijelo za cijeli život), što je inače naslov navijačke pjesme. No, u Schalkeu su iskoristili prigodu kako bi uoči nove sezone dali dašak autentičnosti tom dijelu klupskih prostorija, pa su tako Bayernovi igrači morali proći kroz scenografiju koja je osmišljena da rekreira vizuru mračnih rudničkih tunela.

Možda zato nije ni čudno da je Schalke, nakon razočaravajućeg gostujućeg poraza od Hannovera na otvaranju sezone, tada odigrao jednu od uvjerljivijih partija polusezone i izborio vrijedan remi protiv momčadi koju je vodio Pep Guardiola. Momčadi na Veltins-Areni nastavili su izlaziti kroz takav tunel, koji izgledom podsjeća na one kroz koje je nekoć svakodnevno prolazilo na stotine ili tisuće rudara koji su zaslužni za izrastanje Schalkea kao kluba utemeljenog na radničkoj solidarnosti.

Do sredine 19. stoljeća područje Gelsenkirchena nazvano Schalke bilo je zapravo rubni, ruralni predio koji zbog neplodne zemlje nije bio idiličan za život. Dolaskom industrijalizacije stvari su se naglo počele mijenjati; 1855. je otvoren prvi rudnik ugljena pod imenom Wilhelmine-Viktoria, a njega je pratio čitav niz novih industrijskih pogona, uvelike orijentiranih oko iskapanja ruda kojim je regija bogata. S njima je u taj predio stigao i život, dobrim dijelom seobama radnika iz istočnih regija Njemačkog Carstva poput one oko Posena (današnjeg poljskog Poznańa), a koji su otišli na sasvim drugi kraj kako bi se zaposlili u nekom od pogona. Računalo se da je na početku 20. stoljeća čak 52 posto stanovništva Schalkea, koje je tada već značajno poraslo, stiglo migracijom s istoka. U takvim okolnostima trebali su pronaći nešto što bi ih povezalo izvan radnog okruženja i pomoglo im postati punopravni dio lokalne zajednice.

Naravno, taj kohezivni faktor bio je nogomet.

Klub iz rudarskog okna je od prvotne zajednice, izgrađene oko inicijalnih 16 mladih članova, danas izrastao do brojke od njih preko 150.000

Westfalia Schalke bilo je ime kluba koji su osnovali mladići iz Hauergassea, ulice u blizini jedne od većih tvornica, prije gotovo točno 114 godina, 4. svibnja 1904. U to je vrijeme za službeno sudjelovanje u natjecanjima pod ingerencijom Njemačkog nogometnog saveza — odnosno njegova zapadnog podsaveza — klub trebao biti dio šireg sportskog društva. Dok je građanstvo u obližnjem Essenu i Duisburgu odavno formiralo takva sportska društva, Westfalia je bila spontani, ‘divlji’ klub, a na činjenice da su među inicijalnih 16 članova kao rukovodeći istaknuti bili Gerhard Klopp i Heinrich Kullmann, lokalni mladići zaposleni ‘na traci’, te da se tih godina o svemu u klubu odlučivalo izravnom demokracijom, gledalo se čak i s blagim prijezirom.

Sustav nije bio naklonjen razvoju Westfalije kao kluba, pošto je svaka mogućnost organiziranja utakmica sa suparnicima iz registriranih sportskih društava nosila rizik teških kazni. Također, niz financijskih i logističkih prepreka dodatno su otežavale etabliranje za klub koji su izvorno osnovali tvornički pripravnici. Dok su građanska sportska društva bila izdašno financirana novcem lokalnih poduzetnika, čime su dobivale i adekvatne stručnjake, uglavnom u vidu profesora zaduženih za pravilan razvoj njihovih članova, u Westfaliji su jedino imali neutaživu strast i želju za punopravnim nadmetanjem. U trenucima dok je prosječni mladić u za smjenu u rudniku dobivao nešto više od jedne marke — i to u najboljem slučaju — onda je trošenje tog teško stečenog novca na kopačke koje su koštale oko 13 maraka ili na loptu koja je koštala osam bilo suludo. Situaciju je dodatno pogoršavala činjenica da su mnogima roditelji branili igranje nogometa — dijelom zbog gorenavedene situacije, ali dijelom i zbog toga jer je nogomet generalno bio smatran ‘nenjemačkim’ sportom.

No, kako to obično biva, klub se konkretnije razvijao što je prepreka bilo više. Mladići su se uglavnom okupljali nakon dugih i napornih osmosatnih (ili dužih smjena), ulažući ono malo preostale energije na ideje koje bi pridonijele rastu kolektiva. Prvi preduvjet za iskorak pronađen je kada su u prenapučenom industrijskom okolišu pronašli neuglednu parcelu uz obližnji rudnik, koju su mogli iskoristiti za odigravanje susreta. Kako je u pitanju bila površina ukopana nekih metar ispod površine, tijekom svakog većeg pljuska ona bi se pretvorila u bazen mulja i blata. Ipak, igračima je to bila jedina nada da steknu potrebne uvjete.

Thomas Student bio je jedan od prvih kapetana momčadi, a nakon što bi odradio smjenu u rudniku stigao bi kući tek toliko da pozdravi ženu i pojede nešto prije nego se pridruži radnim kolegama, ovog puta na radovima oko terena u ulici Grenz. Klub je kao zajednica sve više rastao, a sami igrači i njihove obitelji su tada počele tradiciju druženja oko klupskih događanja, prilikom kojih bi se nakon utakmica ostajalo svirati i zabavljati neovisno o napornom danu koji ih je očekivao. Iz tih prvotnih tradicija iznikli su današnja službena klupska druženja rukovodstva, igrača i članova poput Božićne večere, Ljetnog bala ili karnevalskih povorki.

Westfalia se 1915. napokon pridružila toliko željenom ‘službenom’ društvu, da bi se nakon završetka Prvog svjetskog rata i službeno nastalo i ‘gimnastičko-športsko društvo Schalke 1877’, iz kojeg je Schalke 1924. postao samostalni entitet. U tom je periodu nogomet na zapadu države dobio i svoj formalni ligaški sistem, a s njim je i Schalke dobio svoj opipljivi cilj: ući među elitu koja ga je godinama odbacivala.

Veliki dio onih izvornih doseljenika s istoka je, logično, bio poljskog porijekla. Igrači poput Ernsta Kalwitzkog, Augusta Sobotke, Otta Tibulskog, Emila Czerwinskog, Valentina Przybylskog, Alfreda Jaczeka, Johanna Krischika i Karla Gottschewskog činili su sastavni dio sada već ozbiljne ekipe, ali su također zbog svoje klasne i etničke pozadine bili meta pogrda i naziva kao što su bili Pola i Prole. I sam klub zaradio je etiketu takvog koji okuplja “Poljake i proletarijat”. Kada je 1923., baš kad je Schalke trebao ući u najviši rang natjecanja, savez odlučio ukinuti pravo na promjenu ranga na period od dvije godine — nemušto to opravdavši kao ‘protumjeru’ sve grubljem načinu igre zbog užurbanog razvoja nogometa — mnogi su to doživjeli kao jasnu poruku Schalkeu da nije dobrodošao.

“Nisu nas željeli među prvoligašima” tvrdili su tada iz kluba, kako je notirano u radu Siegfrieda Gehrmanna Football in an Industrial Region: The Example of Schalke 04 Football Club. “Klubovi viših klasa, poput Essena i drugih, željeli su igrati isključivo međusobno”; prihvaćanje poruke bilo je jasno.

Klubu su se u to vrijeme pridružili Hans i Fred Ballmann, čiji su roditelji prethodno bili potražili sreću na obalama Velike Britanije. Završetkom Prvog svjetskog rata čitava obitelj Ballmann prognana je natrag u Njemačku, a s njima je stigao i Fred Kühne, igrač koji je braću Ballmann upoznao u Engleskoj. Iako su rođeni u Engleskoj, zbog čega su jako slabo pričali njemački, Kühne ih je nagovorio da pristupe Schalkeu, ponajprije zbog njihova izdašnog poznavanja tada uvelike dominantnog otočkog stila igre.

Kao dio navedene talentirane čete ‘Poljaka i proletera’ u klubu su 1920-ih rasla i dvojica prijatelja iz dječačkih dana, Fritz Szepan i Ernst Kuzorra. Obojici su roditelji, tvornički imigranti iz istočne Pruske, čvrsto branili igranje nogometa, ali obojica su se prkosno oglušila na njihove naredbe; Kuzorra je debitirao s 14 godina igrajući u cipelama s krizme. Kao takvi, idealno su se uklapali u ethos kluba, postavši ključni tandem u pohodu prema vrhu. Kasnije su postali i vjenčani kumovi, a Szepan je oženio Kuzorrinu sestru i nije to bilo ništa osobito neobično, jer Schalke je tih godina dijelom i doslovce bio obitelj: druga Kuzorrina sestra udala se za igrača rezervne momčadi Fritza Thelena, a supruga samog Kuzorre bila je kći voditelja klupske pivnice.

“Nismo imali ništa osim rada i nogometa”, rekao je jednom Kuzorra.

Pod mentoriranjem braće Ballmann, Schalke je poprimio napredne konture igre oslonjene na kratka, brza dodavanja i klub je vrlo brzo postao nositelj lepršavog stila poznatog kao Der Schalker Kreisel, odnosno “Schalkeov zvrk” — kako se i danas zove klupski magazin. Osjećaj zajedništva i pripadnosti koja je klub, ali i pojedince unutar njega pratila od samih početaka dodatno je pomogla iznimno brzom usvajanju progresivnih nogometnih ideja. Szepan i Kuzorra su na kraju bili i strijelci u pobjedi 2:1 nad Nürnbergom, kojom je 1934. Schalkeov zvrk došao do svoje prve titule njemačkog prvaka.

Međutim, dotad je zemlja već potpala pod mračnu ideologiju Adolfa Hitlera. Nacisti su u Schalkeovom radničkom zajedništvu vidjeli natruhe ideala njemačkog jedinstva. Szepan je 1938. postao i kapetan ‘ujedinjene’ Njemačke, odnosno momčadi u kojoj su se nakon Anschlussa našli i nogometaši tada vrlo cijenjene austrijske reprezentacije. Na klupskom planu, on i Kuzorra su predvodili Schalke u pohodu na status jedne od najdominantnijih momčadi u povijesti njemačkog nogometa: radnički ‘prljavci’ postali su šesterostruki prvaci države između 1934. i 1942., dodavši tim trijumfima i jedan kup, osvojen 1933. Činjenica da su najveće uspjehe doživjeli baš u periodu dok je Hitler bio u naponu snage naglo je od momčadi Poljaka i proletera napravila momčad koja je po mnogima sebi prišila i etiketu ‘Hitlerovih miljenika’. Iako su i Szepan i Kuzorra — ponajprije uslijed kompleksa izazvanih poljskih porijeklom koje su čak relativizirali — imali određene poveznice s nacističkim režimom, niti jedna od njih nije bila dovoljna da ih se naknadno prozove kolaboracionistima ili nečime sličnim.

Štoviše, klub je 2001. godine kod podnošenja zahtjeva za preimenovanjem ulice u blizini svog stadiona u Ernst-Kuzorra-Weg naložio i istraživanje koje bi utvrdilo potencijalnu kolaboracionističku pozadinu dvaju klupskih legendi. Za Szepana se utvrdilo da se okoristio tako što je slobodno preuzeo radnju deportirane židovske obitelji, dok je Kuzorra neslužbeno dijelio određene simpatije spram režima. Kako je sociolog Stefan Goch sumimrao u svojoj knjizi Zwischen Blau und Weiß liegt Grau (Između plave i bijele leži siva), momčad je ostala dosljedna maksimi prema kojoj je jedino bitan nogomet i rad: “U klubu nije bilo otvorenih suradnika režima”, konstatirao je Goch, “ali nije bilo ni heroja”.

Schalke je imao nesreću da je njegov zvrk bio najaktivniji tijekom tako mračnog perioda. S druge strane, njegova povijest i nastanak te čuvene ekipe zaista služi kao primjer momčadi nastale na solidarnosti i žrtvi, kao i prkosu spram nepravedno postavljenih prepreka.

Klub iz rudarskog okna je od prvotne zajednice, izgrađene oko inicijalnih 16 mladih članova, danas izrastao do brojke od njih preko 150.000. I iako su danas okolnosti sasvim drugačije, a Schalke nikad više nije imao novo ‘zlatno doba’ — jedini poslijeratni naslov stigao je 1958., čeka se punih 60 godina od tada — i dalje je u samom njemačkom vrhu po popularnosti i članstvu, i dalje je u dodiru sa svojim korijenima. Neke su stvari veće od rezultata.