xxx

Kažu da je za početak najvažnije priznati problem. A ja imam ozbiljan problem.

Svaki put kada sjednem za računalo tražiti nešto važno, bilo za posao ili za obiteljski život, nekako završim pregledavajući barem krajičkom oka ili skriven od ostalih video klipove sa starih nogometnih utakmica. I iskreno pojma nemam što sam to ovog vikenda tražio i jesam li uopće našao — nisam radio, a supruga nije ljuta na mene, što je dobar znak da sam to nešto ipak pronašao — ali znam da je na ekranu završila jedna od onih utakmica koje nikako nisu legendarne i lako pamtljive, a ustvari bi trebale biti.

Bila je to valjda obična srijeda u travnju. Ja sam bio samo dječak, ali nije teško povjerovati Googleu koji tvrdi da je u kina — ili, u slučaju Mostara, na piratske video kasete na čijim snimcima ljudi ustaju po kokice i hodaju ispred zamagljenog platna u daljini — tek stigla Anakonda i s prvog mjesta smijenila Lažljivac Jim Carreya, dok je Billboardovu top listu zaposjeo Puff Daddy, koji se tada još tako zvao, ispred Jewel i, mili Bože, Spice Girls. Tog je dana navodno i prvi put objavljeno da Sjeverna Koreja ima nuklearno naoružanje i da je mobilizirala 1,2 milijuna vojnika spremnih za rat, a Amerikanci su se zabavljali još jednim sportskim skandalom nakon što je golfer Fuzzy Zoeller rasistički vrijeđao tada mladog pobjednika Mastersa Tigera Woodsa.

Godina je, dakle, davna 1997., a mene za ništa od navedenog nije ni briga jer su se utakmice Lige prvaka još uvijek igrale samo srijedom. Klasik večeri svakako je trebalo biti Ajaxovo gostovanje na Delle Alpiju. Trebalo, ali nije jer je je Juve još u prvoj utakmici slavio s 2-1, a onda u Torinu samo potvrdio plasman u minhensko finale i to golovima solidne postave nogometnih ikona — Attilio Lombardo, Christian Vieri, Zinedine Zidane. Za to je vrijeme na Old Traffordu Borussia Dortmund branila minimalnih 1-0 s Westfalena, a United je odigrao valjda jednu od najgorih utakmica u europskim natjecanjima ikada. Već nakon osam minuta zabio je Lars Ricken — a taj će tek mjesec dana kasnije postati ikona — i udvostručio prednost, koju su onda Nijemci rutinski branili protiv jalovog i traljavog Uniteda. Ta snimka traje jedva minutu i 10 sekundi, a nije čak ni na YouTubeu i važna je isključivo radi svog završetka — dok David Beckham sjedi na travnjaku, Eric Cantona je već na putu u svlačionicu, potpuno sam, spuštene glave i golog torza, kao da mu više ništa nije važno.

Nogometaši danas gotovo po pravilu više ne pričaju — oni su samo glavni likovi koji sa zamišljenog blesimetra čitaju bolje ili lošije fraze koje pišu PR stručnjaci. Vlastitog mišljenja u toj profesiji gotovo da nema, sve se važe i navijačima se servira samo ono za što se smatra da trebaju čuti. Međutim, potpuno je pogrešno mišljenje da je pretjerano drugačije bilo i 1980-ih ili 1990-ih, čak i ranije. Oduvijek je postojala jasna granica između onoga o čemu nogometaši (i treneri, navijači pa i novinari koji se bave nogometom) trebaju i smiju pričati, dok su ‘ozbiljne’ teme za ‘ozbiljne’ ljude.

Upravo zbog toga nije nikakvo čudo da je Eric Cantona preko noći postao i za čitav život ostao kultni lik svjetskog nogometa.

Odlučio je da ne želi igrati samo zbog novca i slave. I da je bolje da ne igra nikako

Cantona je u engleski nogomet došao u savršenom trenutku; Prva divizija se zahvaljujući ugovoru sa Skyom upravo transformirala u Premiership i televiziji je trebala jedna takva zvijezda. Glasni buntovnik koji je još u Francuskoj zaradio etiketu enfant terrible podignute je kragne i snažnog naglaska ušetao u učmalo i uspavano društvo i zauvijek mu promijenio izgled. Kada bi pričao o nogometu, pričao bi o Johanu Cruyffu i Diegu Maradoni, ali i o Jimu Morrisonu, Wolfgangu Amadeusu Mozartu i Pablu Picassu, a zbunjeni engleski novinari jednom su prenijeli da je citirao Ramba dok je ovaj govorio o stihovima Arthura Rimbauda.

Nakon što je u siječnju 1995. preskočio ogradu i kung fu udarcem skinuo navijača Crystal Palacea Matthewa Simmonsa, Cantona je postao prva ultimativna globalna zvijezda modernog engleskog nogometa. Čuvena konferencija za novinare na kojoj je rekao samo “When the seagulls follow the trawler, it’s because they think sardines will be thrown into the sea. Thank you very much” postala je kultna, a Ericov karakter i status nisu se mijenjali ni kada je nogometna karijera došla svome kraju. Štoviše, Cantona je ostao jedan od najznačajnijih likova svoje generacije —osim što se predao glumi, Eric je nastavio biti socijalno svjestan i politički aktivan, ozbiljno se involvirajući u neke od važnih trenutaka našeg vremena.

I oni koji su se rodili poslije te srijede i utakmice Borussijom misle da znaju tko je i što je bio Cantona, nogometni buntovnik kakvim se oduvijek i sam predstavljao.

A to je ustvari nepravedno. Nepravedno ne samo prema njemu i prema svemu onome što je napravio, nego prema svima koji su ga gledali. Jer, na kraju dana, Eric Cantona nije pisac, pjesnik, slikar, političar, govornik ili karatist; glumac možda jest malo. Eric Cantona je prije svega bio vrhunski nogometaš koji je promijenio tijek povijesti jednog velikog kluba.

U Englesku je stigao, između ostalog, kako bi se — tako veli — ozbiljnije bavio nogometom. Iz rodnog Marseillea je kao klinac otišao u kišni i tmurni Auxerre, jer je znao da će ga na suncu i sjeni rodnog kraja čekati previše distrakcija od nogometa. Mučio se po domovini, svađao s trenerima, tukao sa suigračima i na kraju se odlučio okušati u još kišnijoj i tmurnijoj, ali problema kakvi su njega mučile oslobođenoj Engleskoj.

U prvoj sezoni Cantona je odigrao samo 15 utakmica, ali bio je jedan od ključnih igrača u Leedsovom osvajanju titule, i to ispred nosa najvećem rivalu Manchester Unitedu. Ondje Alex Ferguson još uvijek nije imao titulu ispred imena i prezimena, ali je nije imao ni iza — barem kad je Engleska bila u pitanju. United je 26 godina čekao na najvažniji trofej u engleskom nogometu i uvelike je gledao u leđa velikanima: Liverpool je imao 18 titula, Arsenal 10, Everton devet, dok je u to vrijeme na listi svih vremena United bio poravnat s Aston Villom sa sedam titula prvaka. Štoviše, Fergusonov se United se debelo mučio s igrom — Škot je pokušavao forsirati nešto što se smatralo tradicionalnim Unitedovim stilom, napadačkim nogometom preko krila, ali je imao veliki problem s idejom u završnoj trećini terena. Legendarna je izjava Andreja Kančelskisa, koji je nakon još jednog treninga ispunjenog centaršutevima s krila na napadače izjurio u auto i novinarima frustriran dobacio kako je engleski nogomet “jebeno govno”.

Ferguson je tako ljeto 1992. proveo tražeći napadača koji bi se uklopio u taj njegov stil i upario s Markom Hughesom. Želio je Alana Sheaera i od Blackburn Roversa izgubio utrku za njegov potpis; Wednesday je odbio njegovu ponudu od tri milijuna funti za Davida Hirsta, nije mogao ni do Matta Le Tissiera ni Petera Beardsleya, a Dion Dublin, kojega je doveo na Old Trafford, odmah se ozlijedio. U studenom je — to je još jedna od onih priča koje svi znaju — Leedsov predsjednik Bill Fotherby telefonirao kolegi iz Uniteda Martinu Edwardsu s pitanjem bi li mu prodao Denisa Irwina. Ferguson to nije želio, ali je zato ponudio milijun funti za Cantonu. Njega trener Howard Wilkinson nije volio — generalno nije volio strance +, nije bio ni ljubitelj kreativnog nogometa koji je Eric igrao — pa je pristao, s tim da je Leeds zbog ljutitih navijača morao objaviti da je dobio 1,6 milijuna.

Eric još nije bio King, a United nije bio veliki. Kada je stavio potpis na ugovor s Manchester Unitedom, momčad je vrh ljestvice na kojem je bio Norwich s 33 boda gledala s tek osmog mjesta (24).

No, kada je prvi put ušetao na Old Trafford stvari su se drastično promijenile.

Kupovina Cantone preko noći je značila da će se taktički pristup igri promijeniti. Jasno, Ferguson zaslužuje ogroman kredit za sve što je napravio s Unitedom u tim godinama, ali dolazak francuskog napadača Škotu je širom otvorio oči. Nije nikakva tajna da je on uvijek bio trener koji vrhunski zna upravljati ljudima više nego taktički mastermind, a za savršenu simbiozu Uniteda i Cantone upravo je to bilo najvažnije. Prije svega, Ferguson je znao kako tretirati čovjeka kakav je Eric — imao je specijalni status u momčadi i za njega su važila potpuno drugačija pravila nego za sve ostale. Ali za to je postojao savršen razlog — on je bio katalizator revolucije kluba, ali i engleskog klupskog nogometa u cjelini.

Cantona je bio u stanju savršeno dobro igrati kao klasični napadač, ali i kao klasični playmaker. U Manchesteru je zato dobio ulogu ‘desetke’ iza klasičnog centarfora, mijenjajući sustav 4-4-2 u nešto što je najčešće izgledalo kao 4-4-1-1, kasnije s dolaskom Roya Keanea čak i ‘preteča’ 4-2-3-1. Uloga povučenog napadača nešto je na što su u Engleskoj najčešće gledali s podsmjehom i velikom sumnjom i ona se u praksi tek počela razvijati s uspjehom onoga što je Ferguson napravio s Ericom u Unitedu. Suparnici jednostavno nisi bili dovoljno taktički zreli da se nose s ovom idejom — klasični pristup u kojemu su stoperi čuvali napadače, a veznjaci veznjake otvorio je ogroman prostor za kreativca kakav je bio Cantona, a on je savršeno koristio prostor između linija. Dirigirao je igrom svoje momčadi — umjesto prodora po bokovima i bjesomučnih centaršutova na napadače, Unitedova igra se promijenila i išla je preko Cantone, koji je nesebično, nešto poput Dennisa Bergkampa u godinama koje su slijedile, savršeno prepoznao da je sloboda i kreativnost koju ima najbolje iskorištena ako je iskorištena za momčadsko dobro.

O Cantoninom utjecaju na Manchester United jednostavno se ne govori dovoljno — otkako je u prosincu 1992. debitirao, broj golova se udvostručio, a njegova momčad je već u siječnju skočila na vrh ljestvice. U utrci s Norwichom i Aston Villom Man United je na kraju slavio i osvojio svoju prvu titulu prvaka Engleske nakon 26 godina. Crveni vragovi bili su prvaci, ali i osvajači dvostruke krune i u sezoni koja je uslijedila; Cantona je zabio 25 golova u 49 utakmica, a do 1997. United je osvojio četiri od pet titula od dolaska Francuza na Old Trafford – propuštena je samo ona u kojoj je on osam mjeseci bio suspendiran. Osim toga, bez obzira na svoj prgavi karakter, Cantona je oduvijek bio veliki radnik — prvi je dolazio, a zadnji odlazio s treninga, što je, kasnije će to i sami priznati, maksimalno motiviralo nogometaše iz legendarne Generacije ‘92 koja će Unitedu u idućim godinama donijeti i najveće uspjehe.

Jedna stvar je bila izuzetno važna za Cantonu. On se nikada nije pretvarao. S 20 je dobrovoljno odradio psihoanalizu, a kada su ga pitali dokad će igrati nogomet odgovorio je jednostavno — dok bude osjećao strast prema igri.

 

Onda je došla ta utakmica s Borussijom Dortmund 23. travnja 1997.

U svlačionicu je otišao potpuno sam, propustio je i redovni jutarnji čaj i razgovor s Fergusonom. Postao je povučen i nezainteresiran. United je do kraja sezone odigrao četiri utakmice, a dobio je samo onu posljednju na Traffordu protiv West Hama. Cantona nije postigao niti jedan gol. I to je bilo dovoljno za titulu prvaka koju je sada već King Eric proslavio odsutno i bez prevelikih emocija, točno pred svoj 31. rođendan.

Dan nakon slavlja predsjedniku je Edwardsu uručio pismo koje ovaj nije smio predati novinarima do trenutka dok Cantona ne napusti zemlju. I ranije se govorilo da će napustiti United, da to više nije to, da ide u Zaragozu, ali Cantona je odlučio drugačije. Odlučio je odustati i završiti karijeru. Poručio je da je izgubio volju, izgubio je strast i želju. Da je shvatio da više ne želi raditi nešto ako to ne može raditi najbolje što zna. Da ne želi raditi nešto što više ne voli. Da ne želi igrati samo zbog novca i slave. I da je bolje da ne igra nikako nego tako.

Dvadesetak godina kasnije Eric Cantona je priznao da je to osjetio i znao onog trenutka kada je sudac odsvirao kraj i kada je sam ušetao u praznu svlačionicu nakon poraza od Dortmunda. Jedne od onih utakmica koje se malo tko više i sjeća.