xx

Kad pričamo o nogometu, danas više nego ikad prije pričamo o novcu. Spominjemo godišnje proračune, rekordne transfere, potrošnju klubova na pojačanja koja premašuje nacionalne budžete za obranu ne tako malih država, astronomske plaće igračima i televizijski novac koji ne prestaje curiti. Pričamo o superbogatim gazdama kojima su klubovi poput igračaka i statusnih simbola, o utjecaju geopolitike na sve od FIFA-e i organizacije njenih turnira pa do fondova kojim upravljaju članovi obitelji suverena arapskih državica i koriste ih ulažući u klubove da bi ojačali svoj soft power na globalnom tržištu.

Međutim, novac i(li) politika — ponegdje i zajedno, ruku pod ruku — od davnina su dio nogometa i stvorili su neke od tih tradicionalnih divova više nego što bi to organski rast i širenje kroz zajednicu iz koje su potekli ikad mogli sami po sebi napraviti. Primjera je puno, a vjerojatno najupečatljiviji je onaj danas najbogatijeg nogometnog kluba na planetu, prvog i po ukupnoj vrijednosti na Forbesovoj listi i po prihodima koje bilježi Deloitte. I to primjer od prije više od stotinu godina.

Godine 1909. John Henry Davies upumpao je 60.000 funti u Manchester United, što je bilo 60 puta više od tadašnje rekordne transferne odštete za nekog igrača. Pomnožimo li sa 60 današnji rekord, onaj koji je PSG isplatio Barceloni za Neymara, to bi bilo 13,32 milijardi eura.

A sve to nakon što je samo nekoliko godina ranije kupio klub, promijenio mu ime, boju dresova, grb, menadžera i gotovo svo dotadašnje osoblje.

U 10 godina klub je prošao put od posvemašnje osrednjosti i ruba propasti do vodeće nogometne sile u zemlji

Priča o tome kako je do toga došlo toliko je bajkovita da si je ni najnaivniji ovdašnji ‘jednogazdaši’ ne bi mogli predočiti ni u svojim najluđim mokrim snovima — ali, čini se, u osnovi i istinita.

U svojoj izvornoj inkarnaciji kao Newton Heath LYR FC, United je bio tim zaposlenika na lokalnoj željeznici, osrednji klub koji je proveo dvije sezone u najvišem rangu engleskog nogometa prije nego što je iz njega ispao, usput potonuvši u ozbiljne financijske probleme. Sve ovo događalo se na vrhuncu Manchestera kao Cottonopolisa, mjesta koje su zvali “prvim industrijaliziranim gradom na svijetu” i u kojem je 1840-ih mladi Friedrich Engels, upravljajući očevom tvornicom i istražujući uvjete u kojima je tada živjelo radništvo, došao do ideja koje će ga kasnije povezati s Karlom Marxom te inicirati nastanak jedne od najutjecajnijih ideologija 20. stoljeća. “Manchester, toliko užasan da je nadahnuo komunizam”, govorilo se u rivalskom Liverpoolu.

Industrijska revolucija promijenila je sve, donijevši sa sobom ne samo svoje Dark Satanic Mills, kako ih je nazvao William Blake, nego i nepresušne rijeke imigranata iz ostatka zemlje, ali i cijelog kontinenta. Do 1900. je Manchester postao šesti najveći grad u Euopi, s debelo preko milijun stanovnika. Ogromni broj njih živio je u neljudskim uvjetima; u nekim osobito ozloglašenim četvrtima, kao što je bila tadašnja Little Ireland, očekivani životni vijek za muškarca bio je 20-ak godina. Iskorijenjeni iz svoje okoline, tražili su nešto što će im pružiti osjećaj pripadnosti i zajedništva.

Kao i u mnogim sličnim primjerima, našli su to u nogometu.

John Henry Davies

Iako je popularnost nogometa eksponencijalno rasla, pogotovo nakon pokretanja ligaškog sustava, on je prvenstveno bio stvar proletarijata, sirotinje. Klubovi su bili nisko na listi prioriteta bogatih industrijalaca koji još nisu bili spoznali njihovu snagu i Newton Heath, tada u svojim izvornim žuto-zelenim dresovima, igrao je na tvrdom terenu bez imalo trave na North Roadu. Bilo je to improvizirano igralište na zemljištu koje je unajmljivao od željeznice, a željeznica ga je rentala od crkve. Nije bilo svlačionica, igrači su se presvlačili u nedalekom pubu Three Crowns.

Kad je klub prekinuo svoju vezu s željeznicom, morao je otići i s tog igrališta. Na novom, smještenom u ulici Bank Lane u četvrti Clayton, teren je bio nešto bolji, ali ono se nalazilo tik do tvorničkih dimnjaka iz kojih je po cijele dane sukljao crni dim i vrlo često bi ga vjetar nosio prema igralištu. Nepoznati pjesnik složio je stihove o Claytonu tih godina: “As Satan was flying over Clayton for Hell / He was chained in the breeze, likewise the smell / Quoth he: ‘I’m not sure what country I roam / But I’m sure by the smell I’m not far from home”.

Godine 1901. klupski dug je iznosio 2.670 funti i činilo se da mu nema spasa. Igrači više nisu dobivali plaće, nego postotak od prodanih ulaznica. Kapetan Harry Stafford posvećeno je skupljao donacije, a tijekom utakmica je za to bio zadužen njegov pas, bernardinac Major — on je umjesto bačvice brendija oko vrata nosio limenku u koju bi gledatelji ubacivali dobrovoljne priloge za spas kluba. Međutim, ljudi naprosto nisu imali novca i nisu mogli puno pomoći. Stafford nije odustajao. Kad je bankrot već bio gotovo izvjestan, bacio se na organizaciju četverodnevnog sajma u središtu grada kao posljednje nade. Klub se nadao da će zaraditi barem trećinu od onoga što duguje i tako na neko vrijeme spriječiti rasformiranje. Ali sajam je završio fijaskom. Da stvari budu gore, posljednjeg dana nestao je i Major.

O tome što se i kako točno kasnije dogodilo postoji nekoliko različitih verzija, ali svode se na to da je pas dolutao do puba čiji je vlasnik bio John Henry Davies, bogati industrijalac čije je pivarsko carstvo doživljavalo veliku ekspanziju. Voditelj puba navodno mu je pokazao psa, a on se jako svidio njegovoj kćeri. Potrajalo je dok je Stafford pronašao Majora. Jednom kad jest, Davies ga je stao nagovarati da mu ga proda, što ovaj nije želio; međutim, Davies nije odustajao i razgovori su potrajali, a tijekom njih Davies se zainteresirao i za klub. Epilog svega bio je taj da su i Major i Newton Heath završili u njegovu vlasništvu.

Međutim, Daviesu to nije bilo dovoljno.

Kao novi gazda —službeno je to postao 1902., baš na današnji dan — želio je klubu utisnuti vlastiti pečat promjenom dresova i imena. Između prijedloga kao što su bili Manchester Central i Manchester Celtic odabrano je — dva dana ranije ili kasnije, ovisno o verziji — Manchester United. Zanimljivo, njega je predložio Luis Rocca, tada 19-godišnji tea boy u klubu i igrač njegove rezervne momčadi. Roccini roditelji bili su sladoledari koji su nekoliko godina prije njegova rođenja doselili u Manchester; on će kasnije postati jedna od kultnih figura u klubu, desetljećima radeći na raznim funkcijama. Pripisuju mu i presudnu zaslugu za dovođenje legendarnog menadžera Matta Busbyja.

S Daviesom je akumilirani dug Newton Heatha nestao kao rukom odnesen. Već prve sezone je novom menadžeru, Ernestu Mangnallu koji je ranije bio u Burnleyu, stavio na raspolaganje 3.000 funti za dovođenje pojačanja. United se ubrzo vratio u najviši rang i 1908., nakon što je pokupovao nekoliko vrhunskih nogometaša onog doba, osvojio svoj prvi naslov, godinu kasnije i prvi FA Cup. Godine 1910. otvoren je Old Trafford, godinu kasnije osvojen još jedan naslov. U 10 godina klub je prošao put od posvemašnje osrednjosti i ruba propasti do vodeće nogometne sile u zemlji, što mu je priskrbjelo na desetke tisuća novih fanova.

Lijepa priča, međutim, nije dugo trajala.

Usprkos velikoj potrošnji klub se nije uspio učvrstiti na samom vrhu engleskog nogometa; i drugi su počeli pojačano ulagati, Davies je pomalo i posustao jer su neplanirano narasli troškovi izgradnje stadiona dobrano iscrpjeli njegove resurse. Tako to ponekad biva kad se gazde zasite svoje omiljene igračke. Do kraja njegova mandata — točnije, do njegove smrti 1927. — United nije više osvojio nijedan trofej; štoviše, na to je trebao čekati do nakon Drugog svjetskog rata i novog uzleta.

Tijekom svoje slavne povijesti klub je imao više uspona i padova, ali u onoj prvoj zlatnoj eri početkom 20. stoljeća osigurao si je popularnost i status koje će kasnije nadograđivati.

A sve je počelo jednim psom s limenkom oko vrata te financijskim dopingom možda i brutalnijim od ičega kasnije viđenog.