Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

EKSKLUZIVNO iz Beograda: Milojko Pantić ubio u pojam nogometnu Srbiju!

Gost ovotjednog intervjua Jedan na jedan je Milojko Pantić. Legendarni srpski sportski komentator ekskluzivno je iz Beograda progovorio za Sportski.net.

Milojko Pantić televizijski je reporter znan i starijoj i mlađoj generaciji. Četrdesetak godina prenosi sportske događaje, danas ima svoju emisiju, a za Sportski.net je iznio razmišljanja koja će se svidjeti malo kome u Srbiji – Siniši Mihajloviću je poslao poruku: ‘Svakako daj ostavku!’

Ovaj je reporter prije 14 godina prenosio utakmicu Hrvatske i Jugoslavije s maksimirskog stadiona, a danas iz pozadine, kao urednik i voditelj emisije Sportska galaksija, najavljuje utakmicu Hrvata i Srba u pesimističnom i kritičnom tonu što se Srbije tiče:

“Pa ja vam ovdje slovim kao hrvatski fan”, počinje svoju priču Milojko Pantić. I odmah se dotiče politike, i prije nego smo mu postavili prvo pitanje, koje se baš odnosi na utjecaj politike na ovaj događaj…

“Hrvatski nogometni savez i Srpski nogometni savez su se, sto posto po instrukcijama policije, ministarstava, dogovorili da nema posjeta suparničkih navijača. To je kršenje osnovnih ljudskih prava. Zašto su to učinili? Da bi spriječili te instrumentalizirane navijačke grupe da rade to što rade – incidente. Oni su jednostavno zabranili dolazak gostujućih navijača. I to je, ajde, u redu. Međutim, to je dokaz da ta ministarstva, da ta policija, da te države gube bitku s huliganima. Oni ih se ne žele riješiti. Što bi napravili Englezi, kao što su i napravili? Oni točno imaju popis svih izgrednika i svakoga jednostavno maknu taj dan iz javnog života. Zašto bi normalne pristalice nogometa bile spriječene ići na ove utakmice koje su i te kako zanimljive i poželjne za one prave navijače, makar oni bili i gostujući. Svi ti huligani imaju podatke u policiji. Uostalom, sve se zna. Pa Engleska i Njemačka igrale su finale Svjetskog prvenstva 1966. godine i na Wembleyju je bilo nekoliko tisuća njemačkih navijača. A prošlo je dvadesetak godina od Drugog svjetskog rata. Umjesto da kao Englezi identificiramo sve huligane, da se javno objave njihova imena, da im se zabrani dolazak na utakmice – mi imamo ovo. I to je kraj priče. Potom normalno pustiš ulaznice u prodaju i pravi navijači dođu na stadion. S jedne i druge strane.”


Poruka Milojka Pantića Siniši Mihajloviću

Priznaju li time države svoje poraz u borbi protiv huliganizma?
“Naravno, zato nas i UEFA, i jedne i druge, tako ganja. Pratim što piše hrvatski tisak na opomenu Platinija. Svi su graknuli na Platinija, a ovo je dokaz da je ta bitka izgubljena, kao i kod nas. Zašto kritičari nisu napali sam nogometni savez, ministarstva, policiju, i u Hrvatskoj i u Srbiji. I jedni i drugi smo pod prismotrom UEFA-e jer taj problem nismo u stanju riješiti. To je ta politika koja je ušla u sve pore kod nas, i u Hrvatskoj. Kao i u sve pore života. Dinamovi navijači haraju Europom već godinama i Dinamo plaća ceh, kao što Zvezda i Partizan plaćaju svoje kazne zbog huligana. Dok država to ne riješi, neće biti u UEFA-i popusta, to nema tko drugi riješiti nego država.”

Kako biste željeli da prođe ova utakmica u Zagrebu?
“Imam svoje mišljenje, ja ovdje doista slovim kao čovjek koji voli hrvatski nogomet i reprezentaciju. Tako govorim od početka, otkad je ždrijeb izvučen. Odmah sam rekao, Hrvatska je za Srbiju nogometna velesila i točka! I ići će na svjetsku smotru za razliku od Srbije. Kod nas se odmah počelo govoriti da će Hrvati i Srbi voditi glavnu riječ, Belgiju nitko nije ni uzimao za ozbiljno. Dakle, mene sad svi zovu i pitaju jesam li promijenio mišljenje. Kako da promijenim mišljenje nakon domaćeg poraza protiv Belgije i poraza u Skoplju. Kako? Prezirem profesionalne domoljube koji iz profitabilne ljubavi prema domovini rade to što rade. Ne vide realnost i ne vide stvarnost. Ne samo u sportu, nego i u životu uopće. Što je stvarnost? Stvarnost je to da je Hrvatska od 1998. godine, otkako je postala treća na svijetu, sustavno njegovala svoje reprezentativne selekcije. Hrvatska je promijenila dva predsjednika saveza, četiri izbornika, Hrvatska je igrala sjajno na europskim prvenstvima, bila jednom šesta, jednom osma, a bila bi i bolja da se nije dogodilo ono čudo u dvoboju s Turskom. Nesretno dala i primila gol u nadoknadi. Hrvatska je napravila i momčad i kult reprezentacije. I tu se ništa ne mijenja, došao je Štimac umjesto Bilića, pokušao nešto eksperimentirati protiv Švicaraca. Nije išlo, bilo mu je rečeno – vrati se natrag. Pa je malo osvježio momčad i ubrzao igru i kud ćeš bolje. Danas je Hrvatska sjajna. Srbija i njen nogomet su promijenili u međuvremenu tri države, četiri predsjednika saveza, desetak izbornika i tu nije bilo nikakvog sistema i koncepcije. Sve to je bilo navrat-nanos. Kratko je trajao pokušaj s Radomirom Antićem, tada se Srbija jedino približila Hrvatskoj, a Hrvatska nije išla u Južnu Afriku samo zbog osvete Engleza. Stalno govorim – Hrvati, pogriješili ste grdno kad ste tako ponizili Engleze u europskim kvalifikacijama za odlazak u Austriju i Švicarsku. Englezi su pamtili i vratili i uvijek će vam vraćati. Bila je to velika greška.”

Jeste li zadovolji izbornikom Mihajlovićem?
Ovako ću reći, Vlatko Marković je imao svoj put i nije dao hrvatski nogomet nekom drugom i tu je bio u pravu. Sada je došao Šuker i to se u Hrvatskoj nasljeđuje, vidi se da postoji jedan plan. Kod nas dolazi naš ‘fudbalski bog’ u kopačkama Siniša Mihajlović. Ne znam točno jel’ on završio osnovnu školu, ali on nema nikakvu drugu školu, ali ima profi licencu UEFA-e. Kako je ima? Zamislite, tako da je direktoru nogometne škole Srbije Milovanu Đoriću, riječ je o traktoristu kojeg je Miljan Miljanić skinuo s traktora i postavio u nogomet, omogućio susrete s Mancinijem, Lippijem… Đoriću je pritom dopušteno da umjesto 16 sati predavanja za trenere, poveća taj tečaj na 160 sati. On glumi boga i izdaje licence, uzima honorare. Po UEFA-inim propisima na tečaj može doći samo čovjek sa srednjom školom i trenerskom obavezno, ni u kojem slučaju čovjek bez te razine naobrazbe. Kod Đorića to nije vrijedilo. Zato je Prosinečki došao u Crvenu zvezdu, on je došao u Srbiju i dobio licencu, u Hrvatskoj je nikad ne bi mogao dobiti. I to je to. Ovdje je dobio tako da su mu poslali komisiju na pripreme Zvezde u Antaliji, pogledali kako vodi trening i dali mu licencu.

Ajmo dalje, od toga je Đorić napravio biznis, a Mihajlović mu je doveo Mancinija, Lippija, te je Mihajlović kao prevoditelj dobio trenersku profi licencu. Što želim teći? Da je to neozbiljno, to se u Hrvatskoj ne može dogoditi, koliki god da si as.

Ovdje stalno vodim rat. Ovo što pričam ovdje, u svojoj emisiji neprestano govorim. To je tako i ne može biti drugačije dok se ne promijene ljudi, dok ti ljudi koji vode nogomet shvate da se ne može više tako ići prema uništenju ove igre u Srbiji.”

Kako biste započeli prijenos u petak iz Zagreba da ste slučajno komentator?
“Prijatelji fudbala, javljam se s maksimirskog stadiona. Naravno, prepun je. Ovdje su navijači Hrvatske, srpskih nema zato jer su se nogometni savezi tako dogovorili, a time krše ljudska prava. Navijači navijaju, zvižde našima kad su se pojavili na terenu, kao na svakoj drugoj utakmici. No, ovdje nam ni ‘P’ od pakla, kao što su naši mediji najavljivali za ovu utakmicu. Kakav pakao? U sportu pakla nema. Sport je nadmetanje, jedan duh takmičenja, širenja prijateljstva, pa tko je bolji, bolji je. Drugi put će ovaj drugi biti bolji. Prema tome, ovdje nema pakla. Još budimo objektivni. Hrvatska će bez obzira na rezultat ove utakmice, jer mogu čuda da se dese, kao u Bešlićevoj pjesmi, otići na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Pa da Srbija i slučajno igra neriješeno, ne može se dogoditi da Srbija pobijedi. Jer Srbija nema nikakav tim, a Hrvatska ima uigran tim, nemojte se nadati nikakvom čudu. Eto, tako bih započeo prijenos.”

No, nisu svi tako pesimistični kao Vi?
“Ovdje su mediji napravili takvu atmosferu kao da će se Hrvati opteretiti, kao da Hrvati moraju pobijediti. Pa Hrvati imaju šest bodova prednosti, zašto bi morali pobijediti. Zašto bi se uplašili pobjede, pa motiv im je da izbace Srbiju za sva vremena. Kakav strah Hrvata od poraza? To su gluposti. Mislim da je Hrvatska za tri klase bolja u nogometu, pa i u životu i politici. U sedmom mjesecu Hrvatska postaje dio Europske unije, a mi ovdje ne znamo gdje su granice, ne znamo što ćemo sami sa sobom, međusobno se uništavamo. Sve se to odražava i na nogomet. Slobodan Milošević je razorio ovo društvo, sada su potrebna desetljeća da društvo stane na noge. Nažalost, takva nam je sudbina, ne znam hoću li doživjeti da Srbija uđe u Europsku uniju. To će biti znak da je srpsko društvo sazrelo. Dok zakon ne počne vladati, nema napretka. Vi ste dobro počeli, pa uhapsili ste Sanadera, kod nas se love sitne ribe.”

Kakva su Vaša sjećanja s prijenosa utakmice Hrvatske i Jugoslavije iz Zagreba 1999. godine?
“Vidite, o tome i danas moram pričati. I danas me pitaju jesam li smio uopće reagirati u neprijateljskom okruženju u Maksimiru. I stalno jedno te isto objašnjavam. Maksimirski stadion je tada bio u rekonstrukciji, dvije komentatorske kabine bile su improvizirane na stazi pokraj terena. Tu smo komentirali jedan kraj drugoga Božo Sušec i ja. Kad su Hrvati davali golove, Sušec je likovao, okretao se prema meni sav ozaren i tako dalje. Kad su Mijatović i Stanković davali golove, onda sam ja egzaltirao i bez ikakvog straha vikao u mikrofon. Na kraju sam ja, naravno, bio egzaltiran do kraja, a Sušec je pokunjen napustio stadion. I to je normalno, kad jedan izgubi drugi je tužan i to nije ništa loše. Isto bi bilo da je bilo i obratno. Ja na to tako gledam. U sportu nema pakla, ponavljam. Ne smije biti.”

Gdje ćete gledati ovu utakmicu?
“U Beogradu, bit ću gost u jednoj emisiji i poslije utakmice ćemo razgovarati kako je sve prošlo. Ta emisija je show Ivana Ivanovića, sliči dosta na neke show programe iz Amerike, to je popularan, gledan i duhovit program. To su duhoviti razgovori, nekad sarkastični. Molio me da dođem poslije utakmice da sve lijepo proanaliziramo.”

Znate li da ste u Hrvatskoj i danas jako popularni, da tisuće ljudi gleda jedan video s YouTubea, s utakmice Crvene zvezde i Hajduka. Sjećate li se svoje rečenice: ‘Ni cveće niste doneli šampionu Evrope?’
“Ha, ha, ha, kako se ne bih sjećao. Evo, neki dan sam sreo jednu djevojku koja mi je ispričala taj dio snimke. Da, bila je to snimka, nije utakmica bila u direktnom prijenosu. I ta djevojka mi priđe i kaže: ‘Milojko, sjećam se kad ste govorili hajdukovcima i prekorili ih da nisu donijeli ni cvijeće.'”

Ovako je to bilo, zaista nisam vidio da su hajdukovci ipak donijeli cvijeće. Čuje se na snimci da kod magnetoskopa, kod redatelja ispravljam taj gaf. A sve je ostalo snimljeno, eto… Zato sam i rekao: ‘Izbrišite to.’ Jer prije mi je redatelj rekao: ‘Panto, predali su cvijeće.’ Događa se, što ćete…”

Kako danas gledate na televizijske komentatore. Kritičari tvrde da su nekad reporteri koji su prenosili utakmice bili puni osobnosti, znanja, temperamenta, a da su danas blijedi, neprepoznatljivi, bez identiteta i znanja?
Mladen Delić je bio naš bard. Evo što se dogodilo, ušli su u profesiju ljudi bez osnovnog obrazovanja, što se novinarstva tiče. Novinarstvo je zanat. Dok sam živ neću zaboraviti profesora političkih znanosti u Beogradu Sergeja Lukača. On je rekao: ‘Dragi kolege, drago mi je da ste se opredijelili za novinarstvo, to je divna profesija. Ali, zapamtite, ja ću vam o novinarstvu pričati lijepe priče, ali novinarstvo je zanat, a zanat se uči u radionici. A radionica je redakcija. A onaj tko želi bit i novinar, odmah mora u radionicu učiti zanat.’ Današnji kolege nemaju osnovni novinarski zanat. Ja sam na RTS-u otpušten kao tehnološki višak, ja sam u tom trenutku bio najstariji novinar u cijeloj Radioteleviziji Srbije. On mi je dao otkaz, a meni je žao što mi nije omogućio da obučavam mlade reportere. Što rade ti mladi neobučeni ljudi. Oni poznaju sport, internet im pomaže, tu imaš svaku informaciju. No, nije informacija važna, da se priča i nameće informacija. Oni ne znaju zanat, nije ih imao tko naučiti. Oni ne znaju što se može, a što ne može reći tijekom prijenosa. Oni misle da će fascinirati gledatelje podacima. Ne znaju, nesretnici, ne znaju da je Mladen Delić znao više od svakog internetskog portala, Googlea ili ne znam već čega. Dok sam živ neću zaboraviti finale Kupa prvaka u vaterpolu na Hvaru, Mladost – Pro Recco. Mladost vodi 5-4 a Talijani u posljednjoj sekundi imaju četverac. Tuče Talijan četverac, a Karlo Stipanić obrani četverac i Mladost postane naš prvi prvak Europe.

I Mladen Delić urlikne: ‘Bravo, vrataru Karlo Stipaniću, od oca Frane, majke Ane, rođene Katunarić.’ On je znao djevojačko prezime majke vratara i plasirao je informaciju u najboljem mogućem trenutku. Ili znaš ili ne znaš zanat.

Netko me pitao kakav je vaš Drago Ćosić? Znate što sam rekao – tanka rabota, što bi rekli Makedonci. Daleko od nekadašnjih asova Hrvatske televizije.”

Povratak na Net.hr