IZ VOLEJA

JE LI VRIJEME ZA KRAJ? Hrvatska izgleda loše, ruši crne rekorde, dvije godine gubi ugled i nema sustav, a za to nisu krivi igrači

Komentar: Uz sve dužno poštovanje Zlatku Daliću, ipak je on ‘srebrni’ izbornik, ali možda bismo se konačno trebali zapitati – ima li više ovo sve smisla

“Legao sam u krevet kao Henry Jekyll, a probudio se kao Edward Hyde”, veli to glavni lik novele R. L. Stevensona i radi nam sjajan uvod u komentar o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i očiglednom problemu s kojim se muči već dulje vrijeme, zapravo intenzivno nakon osvajanja drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu.

Autor ovog komentara često se koristi ovakvom analogijom, odnosno primjerom “Jekylla i Hydea”, kada je riječ o dualnosti hrvatske reprezentacije jer u njemu, prije svega, izaziva osjećaje slične onima koje sporedni likovi u Stevensonovoj knjizi proživljavaju u prisutnosti doktora Jekylla ili Edwarda Hydea. Ugodu, staloženost i mudrost s jedne strane, odbojnost, strah i zgražanje s druge strane.

ProfimediaFoto: Profimedia

Ugled na kocki

Po tko zna koji put Hrvatska je odigrala “džekilhajdovski” mini-ciklus. Precizirat ćemo, jedna utakmica bila je “hajdovska”, dakle izaziva zgražanje, druga pak izgleda dijametralno suprotno, sjajno te izaziva čuđenje, ali ono pozitivno i uporno budi nadu da će ova reprezentacija ponovo igrati vrhunski nogomet, možda i dovoljno vrhunski da nas opet odvede do vrha.

Međutim, kada takav scenarij proživljavate, de facto, svakih nekoliko mjeseci i pritom ste svjesni da gledate svjetske doprvake, čija je momčad nakrcana izvanserijski dobrim igračima, e onda vam u jednom trenutku, osim ako niste mazohist, mora sve to prisjesti. Dakako, i pod pretpostavkom da nogomet ne gledate paušalno, da se ne vodite, duboko se ispričavamo na izrazu, maloumnim postulatima i frazama poput – pobjedi se ne gleda u zube. Svjetski doprvak, barem je to dojam autora ovog komentara, mora se brinuti o ugledu, mora se brinuti o tome kako će se prezentirati, kako će igrati i kako će se održati tamo gdje pripada, u sam vrh svjetskog i europskog nogometa.

ProfimediaFoto: Profimedia

Ima li sve ovo smisla?

Hrvatska već dvije godine sustavno radi na deterioraciji ugleda. Ne morate se složiti s time, ali tako na kraju ispada. OK, Liga nacija prema mišljenjima mnogih, pa čak i samih nogometaša, nije pretjerano relevantno natjecanje, tek nešto važnije od prijateljskih utakmice, ali je ipak natjecanje i to na velikoj sceni koju prati cijeli svijet.

Uz sve dužno poštovanje Zlatku Daliću, ipak je on “srebrni” izbornik, ali možda bismo se konačno trebali zapitati – ima li više ovo sve smisla? Iz ciklusa u ciklus gledamo istu stvar, imamo dobrih 45-60 minuta u dvije utakmice, non-stop neke “crne rupe” u obrani, vezi, napadu, gotovo rekordan broj primljenih golova iz prekida, igrače koji igraju na neprirodnim pozicijama, jednu te istu formaciju, nedostatak rezervnog plana i vrlo skroman plan A, nedorađen sustav bez nekih djelotvornih mehanizama i jasne filozofije u igri, nedostatak kemije i kohezije među linijama, bolesnu ovisnost o Luki Modriću i njegovu raspoloženju, arhaični hijerarhijski pristup vođen besmislenim postulatom – u reprezentaciju se teško ulazi, a još teže izlazi…

Luka Stanzl/PIXSELLFoto: Luka Stanzl/PIXSELL

Isti scenarij kao kod Čačića

Sve u svemu pregršt je negativnosti i o svakoj bi se dao napraviti poseban komentar ili analiza, pa ćemo se zato zadržati samo na onim ključnima. Prije svega, u gotovo tri godine ne osjeti se baš nikakav napredak u igri, izgledu i načinu vođenja reprezentacije. Možda ste zaboravili, već i potisnuli, ali čak i kod omraženog Ante Čačića bilo je kvalitetnih i zapaženijih izvedbi, njega je tek manjak sreće dijelio od senzacije na Euru 2016. godine, a baš na tom natjecanju Hrvati su odigrali iznenađujuće dobro.

Čačiću se zamjeralo prije svega to što je bio Mamićev čovjek, ali ujedno su mu spočitavali i to što mu momčad previše oscilira, što je igra negledljiva u većini utakmica, što se njegov potpis ne vidi, što dobro analizira protivnika, ali izvedba i primjena mu uredno zakazuje, što cijeli sustav bazira na Luki Modriću, što ne izvlači maksimum iz svih igrača, što ih ne postavlja na prirodne pozicije, što neke igrače ne želi “umiroviti” ili odstraniti iz momčadi, iako su u lošoj formi i ne igraju u klubovima i iako je on rekao da neće tolerirati u reprezentaciji igrače koji ne igraju. Zamjerali su mu se porazi, iako realno, čovjek nije previše gubio i ne pamtimo da se nešto previše sramotio rezultatima, uz sve to častili su Čačića raznoraznim pogrdnim imenima i nadimcima i imao je konstantan pritisak medija čak i kada je radio dobar posao.

Nel Pavletic/PIXSELL

Isti ‘grijesi’

Ako će vas sljedeće rečenice šokirati, onda se može reći da niste baš pretjerano pratili reprezentaciju proteklih godina. Ali Dalić ima identične “grijehe” kao Čačić. Da u ovim rečenicama gore zamijenimo Čačićevo ime Dalićevim teško da bi se primijetila razlika ili izgubio smisao. Dalićeva reprezentacija također oscilira, bilo je dosta utakmica u kojima smo poželjeli samo ugasiti televizore, bilo je dosta utakmica u kojima igre uopće nije bilo, a kamoli da se vidio izbornikov potpis. Igrači poput Matea Kovačića, Tina Jedvaja, Ante Rebića, Nikole Vlašića, Marija Pašalića rijetko su ili gotovo nikada nisu na svojim prirodnim pozicijama s ulogama koje im odgovaraju i koje mogu isporučiti savršeno. Dalić uporno nakon svake loše izvedbe govori kako će neke stvari promijeniti, evo konkretno da će popraviti igru iz prekida iz koje Hrvatska prima jako puno golova, ali ne događa se baš ništa.

Dalić baš kao i Čačić temelji svoju igru na Modriću, što se najbolje vidi kada ovaj nije na raspolaganju ili kada ima loš dan. Dalić, baš kao i Čačić, ne izvlači maksimum iz svojih igrača, dosljedan je jednoj ukalupljenjoj formaciji i forsira je do krajnjih granica. Jasnog sustava i filozofije nema. Uzmimo samo Francuze za primjer. Igraju tranzicijski nogomet, puštaju posjed protivniku, stvaraju zamke, brzo ulaze u presing i gaze s kontrama. Nije to pretjerano atraktivan nogomet, ali, eto, daje savršene rezultate i tako igraju već dulje vrijeme, na taj su način lako uzeli naslov prvaka svijeta i donekle brendirali igru.

Profimedia

Negativni rekordi i estetika

A kako igra Hrvatska? Evo nama je zaista teško reći. Jednu utakmicu igraju visoki presing i pokušavaju oteti loptu na protivničkoj polovici kako bi stvorili kontru ili polukontru, drugu su u bloku, puštaju napade i traže nešto kroz tranziciju, treću pokušavaju kroz posjed uz neku kombinatoriku, četvrtu igraju “na Modrića”… Sve u svemu, nama to izgleda kao bućkuriš. Ne bismo imali nikakve zamjerke da se to sve događalo u prvim utakmicama nakon SP-a, da je Dalić išao eksperimentirati do krajnjih granica i da nakon godinu dana imamo nešto smisleno i prepoznatljivo. Ali Hrvatska nakon više od dvije godine od SP-a izgleda loše i ruši negativne rekorde.

Osam golova u dvije utakmice, prvi put u povijesti reprezentacije u dvije uzastopne utakmice primilo se više od tri gola, Dalić lijepo napreduje prema statusu trenera s najviše poraza na klupi reprezentacije, a najgore od svega ugled doprvaka svijeta prelako i prejeftino se rasprodaje. Nije neki problem doživjeti poraz, posebice ne protiv europskog i svjetskog prvaka, ali važan je dojam i važna je estetika. Problem su konstantni padovi i neuvjerljivi popravci. Pao se ispit protiv Portugala, popravni je bio protiv Francuske i to za neku mršavu trojku, možda čak i dvojku i takve epizode gledamo gotovo iz ciklusa u ciklus.

ProfimediaFoto: Profimedia

Ne, nisu igrači krivi

Ako ste doprvak svijeta, barem mislimo da bi trebalo biti tako, trebali biste paziti na svoj ugled. Globalizacija medija je takva da će danas o debaklu Hrvatske pisati svi, od francuskih, španjolskih, engleskih, američkih medija, pa do ovih iz regije. Pisat će o igračima koji su podbacili, preispitivati njihovu kvalitetu, kvalitetu reprezentacije.

Eto, ovih dana imamo prilike čitati po hrvatskim medijima da bi Mateo Kovačić trebao biti izbačen iz reprezentacije i to izjavljuju vrlo ugledna lica s naše nogometne scene. Da, Vlašić ništa ne valja, da je Pašalić “prijevara”, da se Jedvaju treba zahvaliti, da Rebić nije raspoložen za reprezentaciju, a za Milan jest. Kovačić je najbolji igrač Chelseaja prema izboru navijača i jedan je od statistički najboljih veznjaka Premiershipa, Pašalić je ponajbolji igrač Atalante, Rebić najbolji igrač Milana, Vlašić vjerojatno najbolji igrač ruske lige, Jedvaj se niti sam ne sjeća kada je posljednji put igrao stopera, svoju prirodnu poziciju.

Je li sada problem u njima ili je problem u onima koji postavljaju utakmice? Rebić na krilu, uz aut-liniju je beskoristan, Jedvaj koji ima sve kretnje stopera, nije brz, nema centaršut i moć ponavljanja, ne može i ne smije igrati beka, Kovačić sam ne može igrati defenzivnog veznog jer prije svega čovjek je dubinski playmaker, a ne “destroyer” poput Brozovića, Pašalić ima sjajne ofenzivne atribute koji se uopće ne koriste, Vlašić igra “desetku”, iako nema niti jednu karakteristiku za igranje te pozicije.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Hitno promjena

Besmisleno je napadati igrače i prozivati ih za loše izvedbe kada oni za to nisu direktno krivi. Može im se dovesti u pitanje motivacija, ali stavite se u njihovu kožu i promislite kako je Kovačiću igrati zadnjeg veznog uz saznanje da će na njega navaljivati cijela sila Portugalskih brzanaca i ponajbolji playmaker svijeta, a da se od njega očekuje istovremeno da ih zaustavlja, oduzima lopte, dobiva duele i onda kreira napad, asistira i diktira tempo.

Hrvatska se pod hitno treba promijeniti, s Dalićem ili bez njega. Znamo da je nepopularno mišljenje uopće razglabati o smjeni “srebrnog” izbornika, ali možda netko i to treba dovesti u pitanje. Plasman na Euro je, na mišiće, izboren, a sada imamo godinu dana u kojima se nešto mora promijeniti. Dojma smo da se ovakva Hrvatska neće dobro provesti na Euru, dojma smo ako se nastave izvedbe kao protiv Portugala, popularni Vatreni tamo do Eura, više neće biti tako popularni.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr