Juventusov proboj na vrh ljestvice minulog vikenda samo ocrtava razvodnjenost kompetitivnosti u Serie A. Bilo je dovoljno da prvak ponovno ispliva na prvo mjesto da mnogi već odmahnu rukom i pripišu mu sedmi uzastopni naslov; percepcija utrke za scudetto time se dramatično promijenila – čak i kuta prvog pratitelja.
Napulj je grad koji se u svojim problemima voli osloniti na svoj klub kako bi imao zalog za sanjati nešto veliko. S. S. C. Napoli svojim sugrađanima pruža osjećaj da svojim eventualnim uspjehom u konkurenciji bogatih sjevernjačkih klubova daje mjesto cijeloj, često marginaliziranoj i stigmatiziranoj zajednici bolje mjesto na karti Italiji. Naslov prvaka ultimativni je cilj kojeg Napolitanci čekaju još od 1990., one kad su, kako se kaže, „i mrtvi trebali biti ljubomorni na žive“ jer propuštaju takve neviđene scene.
Baš kao što je to slučaj i s jednim hrvatskim gradom i njegovim odnosom – točnije, životom – kroz svoj nogometni klub, iščekivanje u sjeni lako može postati ogromni teret. S rezultatskim serijama dolaze intenzivniji i živopisniji snovi, a kad dođe do posrtaja, buđenje bude mrzovoljnije nego ikad.
Dva su kola bila dovoljna da Napoli prospe prednost i preda vrh tablice ljutom rivalu. Dva su kola bila dovoljna da se ponovno jave kritike koje je fantastični trener Maurizio Sarri dosad uvijek iznova uspijevao potopiti pod površinu.
Blago razočaranje posrnućem u Ligi prvaka, gdje se momčad u konkurenciji Manchester Cityja, Šahtara i Feyenoorda oprostila od daljnjeg natjecanja već u grupnoj fazi serviralo je narativ po kojem se Sarri u potpunosti fokusirao na prvenstvo. Odličan uvod u sezonu dao je na težini takvim tvrdnjama, makar on to sam nikada nije htio priznati. Ali sada se među razočaranim navijačima ponovno pojavljuje druga teza: ona da će Sarrijeva tvrdoglavost i ‘kockanje’ sa selekcijom sastava koštati Napoli scudetta.
Manjak rotacije?
Sarri je nesumnjivo težak karakter. Brojni su njegovi ispadi pred novinarima, na presicama otkriva dozu patologije koja se posebno očituje u fazama kad je izložen kritikama. Zanimljivo je bilo poslušati njegov psihološki pristup tematici prije nešto više od mjesec dana, nakon što je momčad na teškom gostovanju kod Atalante uspjela doći do pobjede.
“Naš je jedini cilj igrati lijepo”, pričao je tada Sarri. “Igrati lijepo za nas predstavlja praktički jedini put do rezultata, pošto nam ta organizacija u igri omogućava nešto više čvrstine nego što smo imali ranije.”
Kritika da je Napoli ugrozio scudetto zbog manjka rotacije baš ne drži vodu
Nije to samo dobro uglađeni PR manevar u kojem će nedostatke prezentirati kao taoce estetike. Sarrijev Napoli doživio je u ovoj trećoj sezoni otkako je on na klupi kulminaciju sinkronizirane, sistemske igre, koja je u svojim jako pedantnim zakonitostima razvila ovisnost o točno definiranom kadru. Što je osobito fascinantno uzmemo li u obzir da se radi o još uvijek uvelike sličnom kadru onome koji je naslijedio od svog prethodnika Rafaela Beniteza, i koji je pod Španjolcem djelovao podosta nedorečeno te, izuzev izvanserijskih imena kao što je bio Gonzalo Higuain, limitirano. Sarri je od tog kadra s nekim dodacima napravio vrlo učinkovitu i progresivnu ekipu.
No, kritika da je Napoli ugrozio svoju kandidaturu za titulu zbog manjka rotacije sama po baš sebi ne drži vodu.
Ako gledamo komparativno kroz količinu korištenih igrača vodećih pet ekipa Serie A, Napoli tu ne odudara od prosjeka. Broj igrača u Sarrijevoj rigidnoj i ‘nepromjenjivoj’ momčadi koji su ove sezone odigrali preko 1.000 minuta staje na 12, s tim da je prema Whoscoredu Piotr Zelinski, jedan od rijetkih igrača koji je naknadno stigao u Napoli, na samom rubu te minutaže u odnosu na ove sezone ozljedama pogođenog Faouzija Ghoulama. Roma stoji na 13 imena, uključujući i Cengiza Ündera, koji se etablirao tek u proljetnom dijelu sezone. Inter je na 11 igrača s preko 1.000 minuta, dok je Lazio također na 12 imena.
Raspolaganje resursima
Budući da Serie A još uvijek po tržišnoj relevantnosti kaska za drugim elitnim ligama, ne čudi da se treneri okreću sistemskim rješenjima koja za posljedicu mogu imati sužavanje kadra spremnog provoditi te zamisli. Nedostatak novca ne znači samo nedostatak elitnih individualnih imena, nego i širine kvalitetnog kadra, pri čemu pati rotacija.
Juventus je jedini na Apeninskom poluotoku koji se može nazvati ‘superklubom’ i on shodno tome ima i veći broj stvarno kvalitetnih igrača, pa je njegovih 15 u ‘Klubu 1.000’, a još su i Andrea Barzagli te Juan Cuadrado sasvim blizu. Koliko je široka Juventusova klupa pokazuje i činjenica da je Napolijev Vlad Chiricheș, ove sezone 15. igrač u Sarrijevoj rotaciji, odigrao jednaki broj minuta (493) kao i Stefano Sturaro, koji je u Juveu tek 21. po minutaži.
Uspoređujući te podatke te trenutni položaj dvaju klubova na prvenstvenoj ljestvici, prvi je zaključak svakako da je Sarri uspio izvući jako puno iz ograničenih sredstava i kadra. S druge strane, ono što se i klubu i njemu svakako može zamjeriti je ne baš racionalno niti učinkovito raspolaganje s resursima koje imaju na raspolaganju. Nekoliko je igrača – primjerice, Nikola Maksimović ili Leonardo Pavoletti – za koje je Napoli izdvojio ozbiljan novac, a Sarri im nikad nije dao pravu šansu. Možda oni nisu bili sposobni adekvatno odgovoriti na njegove specifične zahtjeve, ali zašto su ih onda dovodili?
Postavlja se pitanje – je li riječ o lošem planiranju, odnosno selekciji kadra, ili doista o Sarrijevoj tvrdoglavosti i teškom karakteru?
