Hajduk je nadigrao Dinamo, ali je izgubio zbog 'Šimunićeva poučka'
Ne može se promašiti toliko izglednih prilika i ipak pobijediti
Prije dvije godine, dva mjeseca i dvadeset i dva dana Hajduk je posljednji put pobijedio Dinamo. Na Poljudu je bilo 2-0, oba je puta zabio 18-godišnji tić Mario Pašalić, a u moru floskula o dišpetu, ostavljanju srca na terenu, većoj želji za pobjedom i dvanaestom igraču najbolju je analizu derbija odmah po izlasku s terena dao Josip Šimunić.
Gledajući unatrag, nismo tada mnogo znali o Joeu. Tek dva mjeseca kasnije upoznat će javnost sa svojim strastvenim hobijima – poviješću i operom – a malo tko je naslućivao da se u njemu krije trenerski gen. No, možda je upravo to minuciozno zapažanje bila prva naznaka koju su, srećom, zamijetili u HNS-u i kasnije ga vizionarski imenovali jednim od izbornikovih pomoćnika, čak i bez odgovarajućeg stručnog obrazovanja.
“Hajduk je zabio dva gola“, pronicljivo je upozorio tadašnji Dinamov kapetan, “a to ti nekad može bit razlika u nogometu.“
Sedmorica u sastavima kao i prije dvije godine
Prošlo je vrijeme, čak 18 nogometaša koji su igrali tu utakmicu nije više tu: otišli su Halilović i Pašalić, Sammir i Maloča, Sandomierski i Bukva, profesor Ivanković i Uno di noi Tudor.
U ovom zadnjem derbiju ‘ponovili’ su se samo Pinto, Soudani i Fernandes za Dinamo, a Kalinić, Milović, Sušić i Maloku za Hajduk. Rivali su u međuvremenu imali još 12 međusobnih susreta, među kojima smo vidjeli prekinuti, neodigrani, ludi preokret, sudačku krađu i deklasiranje, ali nijednom više pobjedu Splićana.
Ususret derbiju, službeni se Maksimir narugao kmečavcima s juga taksativno zbrojivši razliku u prvenstvenim bodovima unatrag cijelog desetljeća i suvereno omalovaživši suparničke šanse, ali ne uzevši u obzir da ih u prethodna dva derbija ove sezone nisu uspjeli nadigrati.
Hajduk svaki put izgleda sve bolje protiv Dinama
Nisu to uspjeli ni ovaj put, a to više ne može biti slučajno – štoviše, subotnji je derbi pokazao da Hajduk svaki put sve bolje izgleda protiv Dinama i da prvak više nema uporišta za računati na bodove protiv njega, čak ni u vlastitoj kući i pred ‘svojim navijačima’.
Teško se sjetiti kad je Hajduk zadnji put ovako nadigrao Dinamo u gostima – a nadigrao ga je jedini ove sezone, premda su u Zagrebu gostovali i Arsenal i Olympiakos. Imao je znatno bolje prilike i domaće je u nekoliko navrata spašavao vratar Eduardo.
Zar je to ta dominacija o kojoj modri trube kad tvrde da se nemaju zašto posebno pripremati za bijele?
E, ali Dinamo je pobijedio. Golom na smiraju utakmice, slično kao i u ožujku prošle sezone kad im je Machadov volej u 94. minuti donio bod na Poljudu.
Dinamo opet nije pokazao nikakvu ideju
Dojam će, kao i tada, ostati ostavljen na oltaru Njegova Veličanstva Rezultata, zaboravljen do sljedećeg derbija i dinamovci će pričati o tome kako su napadali, dominirali u posjedu i – ono omiljeno – “pokazali karakter“.
A ono što bi trebali jest upitati se kako to da jednu ‘smiješnu’ momčad s kojom se izruguju ne mogu slomiti igrom, taktikom ni individualnom kvalitetom, nego tek sretnim stjecajem okolnosti…
Još jednom, već treći put ove sezone, Dinamo nije pokazao nikakvu ideju niti plan kako napasti Hajduk i gdje stvoriti višak, oslanjajući se tek na individualne bljeskove kao što to obično radi protiv suparnika u HNL-u.
Nedostatak Ademija bio je bolno očigledan
Gosti su ga prilično jednostavno neutralizirali plitkim presingom i kompaktnim blokom u 4-5-1 na svojoj polovici terena; nedostatak Ademija bio je bolno očigledan osobito u fazi napada, s ogromnim prostorom između zadnje linije i prednjeg dijela veze, u koji su se gurali i Antolić i Machado. Dinamo je imao posjed, ali ne i rješenja što s njime napraviti. Henriquez se praktično nije ni sastao s loptom.
U drugom dijelu posve je popustila i kompaktnost obrambenog bloka, pa su hajdukovci u samo par dodavanja stizali na rub domaćeg kaznenog prostora i u krilo nesinkronizirane suparničke obrane, gdje su konstantno djelovali opasno – osobito kad se Vlašić našao na lijevom krilu, a Pinto stao drastično kasniti s vraćanjem.
Eduardov koncentrirani nastup
Ali sve dobro što je Hajduk radio organiziranim izlascima u tranziciju i mijenjanjem mjesta u prednjoj liniji, nije mogao materijalizirati – što zbog Eduardova koncentriranog nastupa, što zbog vlastitih realnih nedostataka.
Joško Vlašić jednom je rekao da je Nikoli “gol u krvi“, jer je i prije nego što je počeo trenirati s nekim nogometnim klubom “postigao oko 30 tisuća golova“ igrajući s ocem.
Možda, ali ove natjecateljske sezone na kontu ima tek dva pogotka u 26 nastupa za Hajduk. Momčad nasušno treba njegove golove – što nije lako, budući da je stalno prisiljen igrati u isturenoj ulozi, umjesto na krilu ili iza centarfora, gdje jedan-na-jedan uvijek može stvoriti višak.
Hajduku nedostaje pravi napadač
Kao što Dinamo u zimskom prijelaznom roku naprosto mora kupiti zamjenu za Ademija ili promijeniti način igre, jer bi u suprotnom čak i obrana naslova mogla doći u pitanje, tako i Hajduk mora dovesti barem jednog pravog napadača – pa i dvojicu ako nije posve siguran da će Ohandza biti spreman na proljeće. S Kameruncem bi, dojam je, Hajduk gotovo sigurno dobio ovu utakmicu.
Pohvalno je i maštovito ono što je Damir Burić uspio iskemijati s momčadi bez napadača, ali nije i dovoljno: Hajduk premalo zabija. Vlašić krupnim koracima napreduje u razvoju, postaje odličan igrač, ali previše rijetko i premalo precizno puca; napad se krpa s Bencunom i Tudorom, veznjaci pridonose iz drugog plana, ali nije to – to. Ne može se promašiti toliko izglednih prilika protiv Dinama i još uvijek pobijediti.
Luzerski je vaditi se na suce nakon toliko promašaja
Suđenje je posebna priča. Ono je uvijek više-manje takvo u ligi koju kontrolira ono što, u nedostatku boljeg termina, možemo jedino nazvati riječima bivšeg predsjednika države – “mala mafija“. OK, nije bio korner kod prvog Dinamova gola, Jefferson nije trebao dobiti drugi žuti, Hajdukovcima je općenito podijeljeno previše kartona u posve korektnoj utakmici s malo prekršaja, a dinamovcima premalo… Ali luzerski je ponovno se na to vaditi nakon što si promašio svoje šanse.
Dinamo je zabio dva gola, Hajduk samo jedan. A to vam, dragi hajdukovci – pa zna valjda Joe o čemu priča – može ponekad bit razlika u nogometu.