Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

IZ VOLEJA

GORUĆI PROBLEM KOJIM SE NITKO NE BAVI: Čemu Vatrenima služe ‘prijateljske’ i zašto bi im trebale biti važnije od kvalifikacija?

Nevoljko moramo ustvrditi kako Hrvatska nema vrhunsko razrađeni “plan A”, a ni “plan B” – a to je već ogroman problem

Pita li se itko ikad, posebice među gorljivim ljubiteljima reprezentacijskog nogometa ovdje u Hrvatskoj, čemu zapravo služe prijateljske utakmice? Do sada smo uglavnom imali prilike čitati kako su one besmislene, kako se igraju tek toliko da se odigraju, da bi na njima trebali pustiti dečke da se malo igraju nogometa, pa da oni koji ne igraju previše malo osjete teren i ponosno nose dres reprezentacije. Posljednje vrijeme, posebice u Hrvatskoj, HNS je počeo dogovarati nešto unosnije utakmice u terminima za prijateljske, a izbornik Zlatko Dalić je to bespogovorno prihvatio.

OK, neka Hrvatska igra nekakve china cupove, neka igra u SAD-u protiv Meksika i Perua, neka se odigra još koja utakmica na Anfieldu kao onda s Brazilcima, ali jasno je da se takve utakmice prije svega dogovaraju zbog zarade i promocije. Od toga se živi i treba prihvatiti činjenicu da Hrvatska nije nogometni patuljak te da će ljudi, zaista, platiti kako bi gledali Luku Modrića, Ivana Rakitića, Marcela Brozovića i ostatak zvijezda na hrpi. Dobro, svi osim Istrijana koji su jedva dopola napunili Aldo Drosinu na utakmici s Gruzijom. Isprike na digresiji, vraćamo se na temu.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Čemu služe prijateljske?

Uglavnom, javnosti se jasno projicira i naznačava čemu služe prijateljske utakmice i gotovo svi ih baš tako i percipiraju, kao nebitne utakmice za rezervne igrače na kojima Savez tu i tamo zaradi ili kao posljednju provjeru prije velikih natjecanja, ali to su obično samo dvije utakmice i tu izbornik šalje najjače adute na teren kako bi ih doveo u natjecateljsku formu prije Eura ili Mundijala. Ima i onih koji pokušavaju sarkazmom još dodatno “ubiti” važnost prijateljskih tvrdnjama kako one služe “da se netko od igrača bezrazložno ozlijedi”. Međutim, to je potpuno devijantan pogled na prijateljske utakmice.

Eto, znate li, recimo, zašto bi Hrvatskoj te prijateljske utakmice i one Lige nacija, trebale biti važnije možda čak i od kvalifikacija? Možda vam zvuči blesavo, ali objasnit ćemo, ma zapravo, stavit ćemo samo u kontekst.

Profimedia

Plan A i Plan B

Hrvatska u prosjeku odigra dvije, tri prijateljske utakmice godišnje, a ako dodamo sada Ligu nacija, koja je na neki način tako percipirana i kod većine igrača i kod Saveza i izbornika, onda još četiri više. E sada, to je onda, otprilike šest utakmica godišnje koje izbornik ima pravo voditi kako god želi, bez straha od javnog linča jer je možda izgubio, odnosno, bez pritiska da ispadne iz nekog natjecanja. Dakle, u tim utakmicama ima bezuvjetnu slobodu za testiranje svih svojih ideja, eksperimenata, za isprobavanje novih igrača, za uvođenje novih mehanizama, za uigravanje novih formacija, za pružanje prilika mladim igračima koji su na margini momčadi, za dobivanje nekih novih ideja, za stvaranje pričuvnih planova, za “tweakanje” udarne momčadi. Pregršt je varijacija na temu, ali zanimljivo je kako se malo koja od tih “varijacija” vidi na prijateljskim utakmicama Hrvatske.

Pratite li intenzivnije i, prije svega objektivnije, hrvatsku reprezentaciju vjerojatno ste primijetili kako ona nema jasan i efikasan “plan B”, odnosno, drugu opciju kada ona prva i udarna momčad nije u punom sastavu, najboljoj formi ili ako je desetkovana ozljedama. Možemo biti zajedljivi i reći kako čak niti “plan A” nije baš najbolje razrađen jer svašta smo u ovim kvalifikacijama i Ligi nacija lani vidjeli od Dalića i njegovih igrača. Udarna postava Vatrenih i dalje ima zabrinjavajuće amplitude u igri, počevši od toga da su protiv Slovačke u Trnavi odigrali najsuvisliju i najbolju utakmicu otkad je Dalić ovdje, a već sljedeću protiv Azerbajdžana jednu od najgorih, a da ne pričamo o onom proljetnom debaklu s Mađarima u Budimpešti ili onog 6:1 užasa sa Španjolcima na početku Lige nacija. Kada su prijateljske u pitanju Hrvatska je izgubila od Tunisa sa 2:1, a Gruziju nekako svladala sa 2:1.

Profimedia

Problemčina

Ovaj komentar danas ne bi niti postojao da su te oscilacije nastale s razlogom, to jest, da je Dalić u tim “nebitnim” ili utakmicama s realno puno slabijim protivnikom, išao isprobavati neke svoje ideje i eksperimente pa oni nisu uspjeli. Eto, protiv Tunisa ljetos, ‘ajde, isprobao je 3-5-2 i na kraju izgubio, ali u toj utakmici opet većina posla možda nije odrađena na najbolji način. Da, istrčalo se u novoj formaciji, isprobalo se nešto sitno novih ideja, ali već nakon 60 minuta polovica momčadi je izvađena, a u sljedećoj utakmici i onima koje su slijedile sve je bilo po starom.

Stavimo stvari u dodatni kontekst. Dalić je nekoliko puta mantrao i tu nije u krivu, kako se nema puno vremena za uigravanje i građenje nekog novog sistema jer, realno, vidi se s dečkima par puta godišnje na tjedan dana i tu se uglavnom usmeno ili analitički odrađuje posao. I to bi bilo sasvim u redu da Hrvatska ima “plan A” koji neće zakazati svaku drugu utakmicu, odnosno da ima i “plan B”, kada zagusti ili kada vam protivnik jednostavno malo bolje prouči taktiku i pročita vas, a bilo je i takvih slučajeva, poput prve utakmice s Mađarima u kvalifikacijama. Međutim, nevoljko moramo ustvrditi, isključivo iz viđenog u ovim utakmicama u posljednjih godinu dana, kako Hrvatska niti ima vrhunsko razrađeni “plan A”, a “backup” verzija čak niti ne postoji. E, to je sada već problemčina.

Nel Pavletic/PIXSELL

Prijateljske su zlato

Po tom pitanju ne reagira nitko. HNS prijateljske tretira, za sada, kao dodatni izvor zarade. Izbornik traži što jače protivnike kako bi mogao provjeriti u kojem mu je stanju udarna momčad, navijače i gledatelje baš zaboli za prijateljske, eto opet se vraćamo na Aldo Drosinu, koja je zjapila poluprazna. Za reprezentaciju poput Hrvatske koja nema baš uvijek potpuno djelotvoran sistem i uopće nema rezervni plan, prijateljske utakmice trebale bi biti čisto zlato. Bi li tko prigovorio Daliću da je na tim prijateljskim susretima, ili Ligi nacija, isprobavao neke svoje ideje, pa makar bile neuspješne? Ako bi on to tako prezentirao, posebice onim paušalnim pratiteljima, koji su dakako najglasniji kada treba kritizirati i prozivati, uz obrazloženje će jedino tako moći unaprijediti igru, mislite li da bi se itko žalio? Pa cijela sila novinara već dulje vrijeme piše o jednim te istim problemima u reprezentaciji, koje smo uglavnom naveli, mislite da bi se netko žalio da izbornik odluči promijeniti pristup? Sumnjamo nekako.

Prema posljednjim informacijama koje kruže HNS-ovim kuloarima, Davor Šuker dogovara utakmicu protiv Rusije koja bi se trebala igrati na proljeće i to u Sočiju, takozvanom “ruskom Las Vegasu”. Solidan je to protivnik, koji igra jasan i prepoznatljiv nogomet, ali jasno je svima kako se ova, za sada još uvijek fantomska utakmica, dogovara isključivo zbog HNS-ove zarade i promocije reprezentacije. Na nju vjerojatno neće doći Modrić, Rakitić i kompanija, ali živo nas zanima tko će doći? Hoće li to opet biti rezerve na koje Dalić ionako ne računa ozbiljno pa da se malo “proluftaju” i skinu paučinu s kopački? Ili će možda promijeniti postulate koje su tu postavili neki davni vlastodršci i njihovi instalati na klupi Vatrenih.

Luka Stanzl/PIXSELLFoto: Luka Stanzl/PIXSELL

Promjena percepcije

Za kraj ćemo pokušati još jednom promijeniti percepciju javnosti. Prijateljske utakmice se, kada je u pitanju Hrvatska, moraju shvatiti ozbiljno. Moraju. Moraju se maksimalno iskoristiti kako bi se popravile sve rupe, ne pokrpale, nego popravile. Kako bi se nadogradile pozicije koje su dobre, ali mogle bi biti bolje. Kako bi se stvorio rezervni plan koji bi se koristio kao šok-terapija protivniku koji vas je pročitao. Mala digresija, Nenad Bjelica u Dinamu ima dva ili tri vrlo efikasna plana koja provodi kroz 3-5-2, 4-1-4-1 i 4-3-3 sustave. Zatim, treba ih gledati kao priliku za uvođenje četvorice ili petorice mladih igrača, a ne jednog po jednog, jer ti će igrači danas-sutra, preuzeti uzde prve momčadi pa barem u tim prijateljskima neka pokušaju stvoriti nekakav odnos s izbornikom i suigračima. Ne trebaju u njima igrati Modrić i senatori, dapače, bolje je da ih tada nema kako bi se mogla stvoriti njihova alternativa. Pobogu, je li bolje postupno dvije godine provoditi smjenu generacija u sjeni kroz prijateljske, ili sve graditi “ad hoc” nakon što se kolektivno pokupi senatorska garnitura predvođena Modrićem, za kojeg, nota bene, ne postoji zamjena. Pregršt je razloga zbog kojih bi prijateljske utakmice trebale biti važne hrvatskoj reprezentaciji, ali, nažalost, one su i dalje “nebitne”, a to bi nas na koncu moglo jako skupo stajati.

Povratak na Net.hr