U nastojanju da dokaže da je najbolji, Van Gaal je doživio najveći debakl karijere i postao rob ega
Danas Manchester United nema puno dodirnih točaka s Ajaxom
Manchester United je protiv Arsenala (3-2) u nedjelju napokon došao do pobjede koja je makar djelomično smirila navijače i kupila Louisu van Gaalu malo mira za nastavak sezone. Ova pobjeda sama po sebi možda neće promijeniti Van Gaalove izglede da se zadrži na klupi i naredne sezone, ali definitivno će koristiti u psihološkom podizanju svlačionice.
Samopouzdanje ili napaljenost kako je to Van Gaal rekao prije Midtjyllanda, može biti odlučujuća činjenica za uspješnost u završnici sezone koja ih očekuje.
Zonska obrana i prepuštanje lopte Arsenalu
Utakmica protiv Arsenala jasan je pokazatelj da je i sam Van Gaal svjestan drastičnosti situacije u kojoj se nalazi. Kao toliko puta do sada, ponovno je pružio priliku mladićima i ponovno je pogodio, ali pobijedio je suprotno dosadašnjoj praksi: prepustivši loptu i iskoristivši prilike koje mu je pružio protivnik.
Veći dio utakmice proveo je u zonskoj obrani, oslanjajući se na tranziciju i sposobnost prednje trojke da sama stvori višak bez velike uloge veznog reda. Zanimljiv je podatak, zapravo anomalija, da je Manchester United na zadnje četiri utakmice u Premier ligi u kojima je postigao 3 gola imao manji posjed lopte od protivnika, inače statističkog podatka u kojem predvode ligu.
Svejedno, prateći Nizozemčev rad nije za očekivati da ovaj reaktivan pristup prijeđe u praksu jer iako nosi bodove, to bi bio najveći poraz koji može doživjeti. Značilo bi to odricanje od filozofije koju gradi cijeli život, jasne metodologije uspjeha koja se zasniva na kontroli i mehanizmima koji proizlaze iz sistema.
Plaća prema pobjedama
Treneri svoju plaću zarađuju pobjedama, a slavu trofejima. Ipak, ono što razlikuje vrhunske trenere od velikana nisu metalne kante, nego pomalo metafizička ostavština. Tu je, uz trofeje, potrebno imati stil igre, karizmu i zbilja posebne projekte, ali možda najbolji pokazatelj trenerske veličine je količina igrača i trenera koje oblikuje. Ostaviti iza sebe trenersku dinastiju jedan je od najvećih uspjeha koji stručnjak može doživjeti, a tu je danas Van Gaal bez premca.
Od Ajaxa je napravio prvaka Europe, najmlađeg u povijesti, gotovo u potpunosti od diplomaca iz vlastite akademije. U svakom klubu promovirao je mlade igrače koji su ostajali godinama iza njega kao nositelji igre. Kad je preuzeo Barcelonu, nastavivši rad po načelima Rinusa Michelsa, od ekipe je napravio najveći trenerski seminar u povijesti.
Pod njim i njegovom filozofijom stasali su Pep Guardiola kojega je promovirao u kapetana i Jose Mourinho koji mu je postao asistentom, a obilježio je razvoj Laurenta Blanca, Luisa Enriquea, Lopeteguia, Koemana, De Boera i Cocua. Bez imalo pretencioznosti možemo reći kako je Aloysius Paulus Maria “Louis“ van Gaal jedan od ljudi koji su oblikovali današnji nogomet, filozofijom i ostavštinom, iako ni trofeja nije nedostajalo.
Put prema zvijezdama
Prije trenerske karijere bio je nogometaš. Sasvim prosječan nogometaš, nije plijenio niti tehničkom izvedbom niti fizičkim potencijalom. Ne dočekavši nastup za Ajax, debitirao je u Belgiji. Standardnim prvotimcem postaje povratkom u domovinu, u Telstar, gdje u prvoj sezoni ispada u drugu ligu.
Međutim tu se upoznaje s trenerom Petescuom, koji je prvi prepoznao njegov stvarni potencijal i zadržao ga u Eredivisie. Vodi ga sa sobom u Spartu Roterdam gdje postaje njegova produžena ruka na terenu. Karijeru završava kratkom epizodom u AZ-u gdje odmah postaje asistent. Povratak u voljeni Ajax može zahvaliti Leu Beenhakkeru koji, privučen studioznošću mladog profesora tjelesnog odgoja, po dolasku iz Real Madrida imenuje Van Gaala svojim asistentom, da bi ga zatim i naslijedio na mjestu glavnog trenera.
Ironično, kad je napokon izbacio “krojfizam“ i ostvario potpunu kontrolu, Louis van Gaal doživio je najveći debakl svoje karijere. Postao je rob svog ega, filozof koji je sam sebi ispisao tragediju. U nastojanju da dokaže da je (naj)bolji zanemario je osnove, od filozofije dominacije golom više skliznuo je u dekadenciju iz koje se više ne može izvući
Odmah po imenovanju, Van Gaal je počeo slagati komadiće koje će oblikovati u zaista impresivni mozaik. Devedesete su bile posebni nogometni period, era driblinga, atraktivnih poteza i golova, vrijeme posljednje istinske romantike koju je, možda čišće od svih, utjelovio Ajax. Ajax kojega je upravo Van Gaal izgradio.
Van der Sar, Blind, braća de Boer, Davids, Seedorf, Litmanen, Overmars, Kanu i Kluivert moćni baš kao Ajant, mitski ahejski ratnik po kojem je klub dobio ime. Kolektivna igra obilježena virtuoznom individualnošću. Snaga, duel, brzina, tehnika, dribling, atrakcija, ali prije svega filozofija koja se najkraće sažima u sintagmu: gol više od protivnika.
Filozofija koje se Van Gaal nije libio ni na najvećim scenama, u finalu Lige prvaka 1995. godine protiv Capellova Milana. Susrete u grupi dobio je po 2-0, što je talijanskom liscu pružilo šansu da iz iskustva vlastitih grešaka smisli način kako zaustaviti Kopljanike. Ipak, Van Gaal i treću utakmicu okreće na svoju stranu i to zaigravši sa četiri špice, gurajući u vatru tinejdžere Kluiverta i Kanua.
Hrabrost, vizija i vjera u ideju, filozofiju koja je bila toliko ispravna da je proizvela nešto potpuno nevjerojatno, nikad ponovljeno. Van Gaal je bio na vrhuncu trenerskog Panteona jer Ajax je osvojio prvenstvo, kup, Ligu prvaka, Superkup i Interkontinentalni kup, objedinivši 5 trofeja bez ijednog poraza!
Pad Titana
Ipak, u Van Gaalovom karakteru bilo je nešto protiv čega nije ni sam mogao. Žudio je za isticanjem, u njemu je tinjala želja da bude pravi šef parade. U uredu je držao uokvirenu poruku: “Kvaliteta je izostanak slučajnosti“. Poruka koja je svima trebala dati do znanja kako je sva ta sloboda i lepršavost koju njegovi igrači pružaju na terenu dizajnirana u tom uredu.
Sklonost kontroli, s kojom se susreo u ranom djetinjstvu, koju mu je usadio strogi otac svojim jako rigidnim rasporedima aktivnosti, sve više je izbijala na površinu. Kao najmlađi od devetoro djece, svakodnevno je gulio krumpir za ručak i za večeru. To je bio njegov zadatak po očevom rasporedu i nije bilo rasprave, koliko god mali bio, morao je oguliti krumpira da 11 ljudi može imati dva obroka. Kilogrami i kilogrami krumpira na njemu su ostavili trag, već tada je odlučio da će u životu isključivo on biti glavni.
Odluka se znala manifestirati na najčudnije načine. Poznata je epizoda koju je iznio Luca Toni (a nitko je nikada nije demantirao) kada je Van Gaal skinuo hlače i svlačionici pokazao genitalije, da jasno pokaže kako ima ono potrebno za izbaciti svakoga. Ego je uzrokovao konfliktnost, nizali su se sukobi s novinarima i igračima. Rivaldo, svježi osvajač Zlatne lopte i ponajbolji ofanzivac svijeta u tom trenutku, smatrao je kako bi njegov učinak bio još bolji kada bi s lijevog krila prešao igrati iza napadača.
Van Gaal je bio ljubomoran na Cruijffovu igračku karijeru, dok je Cruijffa pogodilo imenovanje Van Gaala na posao trenera Barcelone, mjesto na koje je on (ponovno) ozbiljno računao. Nizozemska je postala premala za njih obojicu, čitava trenerska zajednica moćne nogometne zemlje svrstala se u dva tabora, ili si bio Cruijffianen ili van Gaalisten, Pokreta nesvrstanih nije bilo.
Misleći kako mu najveća individualna nagrada daje legitimitet, obratio se šefu s prijedlogom, a Van Gaal je odgovorio tako da je najboljeg igrača svijeta zakucao na klupu. Htio je i sam sebi dokazati da je vrijeme kada je gulio krumpire zauvijek prošlo i nije ga zanimalo koliko će ga to koštati.Ipak, uz tragičnu smrt žene Fernande, najveći trag na njegov život ostavio je rat s Cruijffom, majka svih sukoba u njegovom životu.
Putevi su im se konstantno isprepletali, s ogromnim profesionalnim i privatnim preklapanjima. Obojica jako uspješni, snažno privrženi obitelji, jaki karakteri sa željom da dokažu da su najbolji. Dva alfa mužjaka, dva velika teoretičara i dva strašna ega. Van Gaal je bio ljubomoran na Cruijffovu igračku karijeru, dok je Cruijffa pogodilo imenovanje Van Gaala na posao trenera Barcelone, mjesto na koje je on (ponovno) ozbiljno računao.
Nizozemska je postala premala za njih obojicu, čitava trenerska zajednica moćne nogometne zemlje svrstala se u dva tabora, ili si bio Cruijffianen ili van Gaalisten, Pokreta nesvrstanih nije bilo.
S jedne strane većinom bivši igrači koji vjeruju u nemjerljivu virtuoznost talenta kojega treba stvarati, a s druge strane pedantni sistematičari koji u selekciju igrača sve više uvode znanstvene metode. S jedne strane zagovornici slobodnog kretanja kao temeljne postavke totalnog nogometa, s druge potreba da postoje točno određeni mehanizmi koji će garantirati uspješnost neovisno o izvođačima.
Cruijff je Van Gaalu spočitavao nedostatak igračke karijere i nazivao ga diktatorom, a Van Gaal je mudro koristio to što je njegov Ajax osvojio naslov prvaka Europe i općenito doživio vrhunac u trenucima kad je Cruijffova Barcelona bila u padu. Objašnjavao je njegove trofeje iskorištavanjem superiornog talenta koji je imao u ekipi, te ga javno pozivao da ponovo prihvati posao trenera i dokaže da sve prije nije slučajnost.
Netrepeljivost je rasla do te mjere da se Cruijff 2011. na sudu borio protiv ostalih članova Uprave Ajaxa kad su imenovali Van Gaala direktorom kluba. Jaz je bio toliko nepremostiv da je čovjek bio spreman ići na sud ne zbog pozicije ili novca, već samo da zaštiti način rada koji smatra ispravnim. Van Gaal je javno priznao da ga je takav način pogodio. Ponovno se osjetio nemoćnim, prisiljen da guli hrpe krumpira. Međutim ovaj sukob nije utjecao na Van Gaala samo na osobnoj razini, uzrokovao je promjene i u njegovom radu.
Taktička involucija
Ona njegova crta ovisnika o kontroli dodatno se rasplamsala željom da uspije modelom koji je očito drugačiji od Cruijffovog. Tražio je sam od sebe filozofiju koja će biti uspješna i samo njegova.
Ajaxov model s tri stopera visoko na terenu, rombom u sredini i široko postavljenim krilima svojedobno je bio toliko ubojit da ni talijanski catenaccio nije imao rješenja protiv njega. Naglasak je bio na posjedu lopte i kontroli prostora. Krilni napadači otvarali su prostor za igru time što su stajali uz same aut linije, dok je zadnja linija često bila postavljena i preko centra, konstantno se nudeći kao opcija da sačuvaju loptu i dodavanjima pomiču protivnikovu zonu. Romb u sredini je bio izrazito mobilan, ali s jasnim zadacima.
Primjerice, bilo je gotovo zabranjeno da bočni veznjaci dolaze u prostore gdje su bila krila. Njihov temeljni zadatak bilo je držanje sredine kroz rotacije prema lopti i iskorištavanje prostora. Litmanen kao „desetka“ bio je gotovo ono što danas nazivamo box-to-box veznjakom. Njegov glavni zadatak bio je priključivati se kao drugi napadač, a po gubitku lopte sprintati natrag pokrivajući centralnu vertikalnu zonu. Jednostavno, nije im trebao klasični playmaker na toj poziciji jer svog su playmakera imali na klupi.
Trojac u Manchester Unitedu ne radi ništa od onog što je isti trojac u sredini radio u Ajaxu. Nema kretanja bez lopte, nema penetracije s loptom, nema pozicioniranja više igrača na jednu stranu da se stvori višak, igrači ne ulaze u međuprostore između linija i protivniku je lagano održati defenzivnu organizaciju i efektno se braniti jer zadnja linija nema rješenja s loptom
Ipak, posjed, brza dodavanja i striktna geometrija služili su samo jednomu, dovođenju lopte igraču u najboljoj poziciji da driblingom izbaci protivnika i probije liniju, te tako ostvari višak koji će se materijalizirati u narednoj fazi napada, gurajući loptu obrani iza leđa ili otvarajući matnu poziciju za krilo na suprotnoj strani koje iskorištava preslagivanje obrane.
Koliko god je taktički model bio uspješan zbog Van Gaala, toliko je bila važna simbioza modela sa slobodom koju su igrači imali u završnim fazama. Ono što je očaravalo sve gledatelje za Van Gaala je bilo grozno. Previše ga je podsjećalo na Cruijffa, u igračkom i trenerskom izdanju. Jasno možemo pratiti kako se od Ajaxa, preko Barcelone, AZ-a, Bayerna i Nizozemske pa sve sada do Manchestera postepeno rješava tog “krojfizma“.
Danas Manchester United nema puno dodirnih točaka s Ajaxom od prije 20 godina, velika količina posjeda, Blind u obrani i trener. Sve blijede kopije onoga što je očaravalo mase, što je donijelo 5 trofeja bez poraza.
Taktički, Van Gaal nije evoluirao nego naprotiv − involuirao, tako da je United sušta suprotnost onom uzbudljivom i dinamičnom Ajaxu. Većina utakmica bila je slična: loše pozicioniranje, statičnost, manjak kretanja i ikakvih rotacija uzrokuju gomilu beskorisnih i apsolutno neopasnih horizontalnih pasova u zadnjoj liniji.
Iako ima pet veznjaka, u sredini nema nikoga
Desetka igra kao Litmanen, visoko u poziciji drugog napadača. Krila su uz aut liniju, a bekovi u liniji 20-ak metara iza njih. Stoperi visoko, a statični centralni vezni igrači duboko, tako s bekovima čine formaciju u obliku zdjele. Znači, iako u teoriji ima 5 veznjaka, zapravo u sredini nema nikoga, desetka je u napadu, centrali veznjaci između stopera, a krila se ne miču od aut linije. Premda imaju stabilnost posjeda u prvoj fazi, s ovakvom geometrijom ekipe nemoguće je ostvariti ikakvu progresivnost u opasnije zone terena.
Trojac u Manchester Unitedu ne radi ništa od onog što je isti trojac u sredini radio u Ajaxu. Nema kretanja bez lopte, nema penetracije s loptom, nema pozicioniranja više igrača na jednu stranu da se stvori višak, igrači ne ulaze u međuprostore između linija i protivniku je lagano održati defenzivnu organizaciju i efektno se braniti jer zadnja linija nema rješenja s loptom. Taj trokut u sredini koji je bio Ajaxovo koplje, glavno oružje, danas je Prometejev okov, koji nekoć moćnog Uniteda drži vezanim uz stijenu neuspjeha.
United je sušta suprotnost onom uzbudljivom i dinamičnom Ajaxu. Većina utakmica bila je slična: loše pozicioniranje, statičnost, manjak kretanja i ikakvih rotacija uzrokuju gomilu beskorisnih i apsolutno neopasnih horizontalnih pasova u zadnjoj liniji
Ironično, kad je napokon izbacio “krojfizam“ i ostvario potpunu kontrolu, Louis van Gaal doživio je najveći debakl svoje karijere. Postao je rob svog ega, filozof koji je sam sebi ispisao tragediju. U nastojanju da dokaže da je (naj)bolji zanemario je osnove, od filozofije dominacije golom više skliznuo je u dekadenciju iz koje se više ne može izvući. Dozvolio je da privatni sukobi s rivalom izvuku ono najlošije iz njega i tako postepeno uništio briljantan nogometni um. Učinio je sam sebi ono što je izgledalo nemoguće, da njegova ostavština bude ugrožena.
A ono zabrinjavajuće za sve navijače Uniteda, glavni kandidat za nasljednika jednako je briljantan um koji pokazuje simptome slične bolesti.