U svibnju 2015. vlasti u Nottinghamu su kao problem svog grada definirale – nogomet na ulici.

Stanovnicima Ena Avenue policija je podijelila letke na kojima je pisalo kako je zabranjeno igrati nogomet na ulici jer postoji opasnost da će se oštetiti tuđa imovina – najprije automobili, stakla na kućama i vrtovi, a takva igra izaziva i buku. Ponašanje su nazvali antidruštvenim, roditeljima zaprijetili kaznama od 100 funti i uputili djecu na brojne klubove u kojima djeca mogu trenirati nogomet.

A upravo to je bio problem engleskog nogometa godinama unatrag.

Nitko nikad nije mogao zabraniti djeci da igraju nogomet na ulici, ali tradicija engleskog nogometa je prilično drugačija od onoga što mi poznajemo kao svoju. Rijetko se igrao iole organizirani mali nogomet – djeca su usmjeravana u akademije i klubove, a odrasli su imali svoj Sunday League Football, gdje su amaterski i rekreativno igrali isključivo na velikim terenima. U tradiciji otočke nogometne kulture mali je nogomet gotovo strani pojam, pa tako Engleska nije imala svoju futsal reprezentaciju u službenim natjecanjima sve do 2003., a ta reprezentacija se nikad nije kvalificirala ni na jedno Svjetsko ili Europsko prvenstvo. U futsalu je Engleska trenutno 57. nacija na svjetskoj ljestvici, što je priličan skok s obzirom da je prije samo pet godina bila 90. – jedno mjesto ispod Tahitija.

Engleze futsal i turnirski mali nogomet naprosto nisu zanimali, oni su imali svoje tradicije i svoje načine. Između ostalih problema, upravo su ti načini i tradicije uzroci tako slabog razvoja njihovih talenata u formirane igrače, kao i činjenice da u većini klubova Premier lige kreaciju danas iznose strani igrači.

Ako pitate Andrésa Iniestu, on će reći da je svoj put počeo u Fuentealbilli na betonskom školskom igralištu.

„To što igram sada vraća me korijenima i igranju u malim skučenim prostorima iz kojih je trebalo naći izlaz“, rekao je u intervjuu. „Svaki put drugačiji – nekad driblingom, nekad dodavanjem, ali prostora je bilo toliko malo da je svaki put morao biti savršen, inače gubite loptu. Ako ste predvidljivi, gubite loptu, tako da se isplati probati nove stvari, riskirati. A brzo naučite da je posjed lopte sve i to se nikad ne mijenja, neovisno o tome koliko teren bio velik. Moja se igra temelji se na onome što sam naučio s osam do 10 godina života, kad nisam mogao ni zamisliti da ću biti profesionalac. Kasnije je sve bila samo nadogradnja. Naravno, naučio sam puno od svojih trenera, napredovao sam i ojačao, ali zapravo ono što sam igrao kao dječak samo nastavljam u profesionalnom nogometu.“

Na temelju ovog intervjua, Nike je snimio genijalnu reklamu. Neusporedivo bitnije od toga, na temelju takve su filozofije Španjolci izgradili svoju nogometnu kulturu.

S vremenom su i tvrdoglavi Englezi shvatili kako im trebaju promjene. Doduše, jedinstvena tradicija Sunday League Footballa u kojem potpuni amateri ostavljaju dušu trčeći velikim terenima po kiši i po blatu ima svoju draž i nikad neće biti izgubljena, ali Englezi sve više prihvaćaju koncept malog terena i svega onoga što on nosi u nogometnom razvoju djece. Michael Skubala, izbornik engleske futsal reprezentacije – iste one koja je na rang listi ispod Vijetnama, Solomonskih otoka i Kanade – iz fonda je nacionalnog nogometnog saveza dobio nešto više od 300.000 funti kako bi pokrenuo futsal natjecanja u školama. Cilj je napraviti preko 200 središta sa svojim turnirima na kojima će nastupati lokalne škole kako bi se oko 12.000 najtalentiranije djece uključilo u mali nogomet.

„Dok ne prihvatimo futsal kao alat razvoja djece, onako kako to rade Španjolska ili Brazil, vjerojatno nikad nećemo osvojiti Svjetsko prvenstvo“, jasnog je stava Skubala u svom intervjuu za Guardian. „Ne samo oni, nego i nacije poput Francuske, Belgije, Nizozemske, Portugala i Austrije rade to u ogromnim razmjerima, sva njihova djeca igraju futsal. A kontrasti u igri kasnije nam jasno pokazuju povrat naučenih znanja kasnije u profesionalnoj karijeri.“

I mi možemo – i trebamo – u formalni rad uključiti elemente neformalne nogometne kulture zbog kojih naši igrači i jesu toliko dobri

Matematiku je objasnio još Don Andrés. Igrati mali nogomet znači igrati igru koja je dinamična i intenzivna, igrači imaju loptu u nogama, a da bi je zadržali prvo moraju surađivati sa suigračima, a onda i razvijati svoje tehničke kapacitete, kao i kreativnost u izboru rješenja. U velikom nogometu čak ni najbolji igrači nemaju loptu u posjedu više od tri minute po utakmici, a nekad lopta do vas ne dođe i po desetak minuta. U razvoju mladog nogometaša su takve stvari jednostavno nedopustive; da odraste i ispuni svoj potencijal, igrač mora igrati loptom, ako treba i griješiti, a ne biti pasivan promatrač zbivanja na drugom kraju terena.

Futsal mladom igraču nudi naviku snalaženja u skučenom prostoru gdje konstantno mora djelovati po pritiskom, tjera ga da misli brže, da bude precizniji u dodavanju i bolji u igri jedan-na-jedan, u napadu i u obrani. Igrač nema opciju odmaranja i isključivanja, stalno je u žarištu akcije i zato se potpunije i finije razvija. Istovremeno, fizički kapaciteti se razvijaju kroz intenzitet igre, a mladi igrači nauče koristiti tijelo za zaštitu lopte, čak iako su fizički inferiorni. Margina za pogrešku je neusporedivo manja nego na velikom terenu, a potreba brzog donošenja odluka je izvrsna podloga za kasniju taktičku nadgradnju.

Belgija i Francuska, zemlje koje u zadnje vrijeme imaju nevjerojatnu produkciju talentiranih igrača, ugradili su futsal u institucionalni razvoj svojih igrača. Kad su iskustveno i znanstveno potvrdili da to donosi tehničke i razvojne benefite kakve ima Španjolska, nisu nimalo dvojili – sva su natjecanja do uzrasta starijih kadeta stavili na smanjene terene, uz smanjen broj igrača koji sudjeluju u igri.

Logično je postaviti pitanje – zar sve to mladi igrači ne mogu razviti unutar okvira treninga?

Naravno, razvijaju i tako. Trening je osnova, na njemu se uče ispravne tehnike kroz metodološki ispravan rad. Međutim, razvojna psihologija je jasna – kako u sportu, tako i općenito u životu. Uči se ponavljanjem radnje.

Prema Coerver Coachingu, učenje postaje brže za osam posto kad ponavljanju radnje dodate brzinu izvedbe. Kad brzom ponavljanju radnje dodate natjecateljski duh, učenje postaje brže za 31 posto u odnosu na inicijalnu radnju. Kad natjecateljskom podražaju dodate i otegotne okolnosti, efikasnost učenja skače za nevjerojatnih 78 posto.

Dakle, ako dijete učite da dovede loptu od čunja koji predstavlja točku A do čunja koji predstavlja točku B kako bi naučilo kontrolirati loptu, ono će s vremenom usvojiti radnju i radit će je motorički ispravno i sasvim efikasno. Ali ako nakon tog inicijalnog upoznavanja s radnjom dijete stavite u situaciju gdje tu loptu mora kontrolirati u okvirima futsal utakmice s natjecateljskim nabojem i preprekama u vidu suparničke ekipe koja želi tu loptu oduzeti, efikasnost njegova učenja je za 78 posto veća. Jednostavno, okruženje je drugačije od kontroliranih uvjeta treninga i pruža puno veći podražaj koji je potreban za efikasno učenje – djeca odjednom uče i primjenjuju znanje.

Muke koje Englezi muče sa svojim nogometom daju dobru perspektivu za vječni misterij zašto su Hrvati tako dobri nogometaši.

Uspoređivanjem Hrvatske s Brazilom, Argentinom, Francuskom, Španjolskom, Njemačkom i Engleskom potpuno se gubi fokus jer to su zemlje koje imaju neusporedivo veći bazen iz kojeg mogu grabiti talent. Ali Urugvaj ima manje od 3,5 milijuna stanovnika, a proizvodi nevjerojatnu količinu talenta.

Ono što spaja Hrvatsku i Urugvaj je mali nogomet.

Juan Carlos Ceriani je upravo u Urugvaju definirao futsal kao sport, ali on je oduvijek dio nacionalne kulture. U takvim je okolnostima prije 20-ak godina futsal bez ikakvog otpora javnosti ugrađen u plan razvoja kao univerzalna osnovica institucionalnog rada u nogometu. Rada koji u kontinuitetu daje igrače kao što su Luis Suárez, Edinson Cavani, Diego Forlán, Marcelo Zalayeta i Álvaro Recoba.

Za usporedbu s engleskom reprezentacijom koja nije postojala prije 2003. i koja nikad nije ni primirisala velikom natjecanju, MNK Uspinjača je još krajem 1980-ih bila klupski prvak Europe. Hrvati imaju veliku tradiciju malonogometnih turnira – od Kutije šibica, preko školskih natjecanja do seoskih turnira za blagdan zaštitnika mjesta. Božićni, ljetni, humanitarni ili samo rekreativni turniri, mali nogomet je za prosječnog Hrvata oduvijek bio u fokusu. Mali nogomet nije uvijek istoznačan s futsalom koji ima stroga pravila, ali to sad nije toliko bitno – bitnije je da je svaki mladi nogometaš odgojen u Hrvatskoj velik dio svog razvoja imao upravo na malom nogometu, u skučenom prostoru koji je razvijao tehniku, kreativnost i biranje rješenja.

Ti betonski tereni su sve prazniji. Kao djeca smo satima kraj igrališta čekali da dođemo na red od starijih, a danas su auti parkirani iza ograde sve sigurniji. Iako nitko nije zabranio djeci da igraju nogomet na cesti kao što su to napravile vlasti u Nottinghamu, njih sve ih je manje na terenima. Prije nego krenete kuditi današnju omladinu, zapitajte se kad ste zadnji put vi, sad kad ste oni stariji koje se prije čekalo, bili na školskom? Bez nas starijih čak ni oni koji su tamo nemaju isti podražaj oštre konkurencije koja će ubrzati učenje.

Nije poanta plakati za starim vremenima kad su svi bili na igralištu, nego prilagoditi se trendovima vremena. U konkretnom slučaju to znači oštro reformirati putanju kojom ide hrvatski nogomet. Ako Englezi mogu prihvaćati nešto što je potpuno izvan njihove nogometne kulture, možemo i mi u formalni rad uključiti elemente neformalne nogometne kulture zbog kojih naši igrači i jesu toliko dobri. U radu s mladima ionako je potrebna ogromna nadogradnja metodologije rada i znanja trenera koji su u većini slučajeva apsolutno neadekvatni pedagozi i jedina im je trenerska kvalifikacija to što su nekad davno dobro igrali nogomet.

„Čak ni za 50 godina Kina se neće moći natjecati s najboljima“, rekao je nedavno Carlo Tevez. „Kineski igrači nisu vješti kao mi koji smo naučili igrati nogomet kao djeca na ulici“.

To je lekcija koju uči Engleska, ulažući u mali nogomet. To je lekcija koju treba naučiti i Hrvatska, jer svi naši igrači su toliko dobri upravo zato što su odgojeni na beskrajnim utakmicama po betonskim igralištima i lokalnim turnirima koji su središte hrvatske nogometne kulture. Vrijeme uvjetuje neke neizbježne stvari, tako da su ta igrališta sve praznija. Ne uklopimo li – i to s maksimalnom hitnošću – ta igrališta i ono što se moglo naučiti na njima kao alat za razvoj talenata u radu klubova na svim razinama, sve prazniji će biti i ovaj naš neobjašnjivo duboki bazen elitnih talenata.