Stuani: Samo trpaj

Igra za malu Gironu, ali više od njega zabijaju samo Messi i Suarez

Zadnja izmjena: 8. travnja 2019. Profimedia

Kažu ljudi da ništa na ovom svijetu nije slučajno, ali kada pogledate u što se pretvorila karijera Cristhiana Stuanija, teško je u to povjerovati.

Priča kaže ovako: taj 32-godišnji urugvajski veteran u posljednje dvije sezone u Gironi ima 40 golova u 62 prvoligaške utakmice. Lani je zabio tek pet golova manje od, primjerice, Cristiana Ronalda, a ove sezone puše za vratom sunarodnjaku i reprezentativnom kolegi Luisu Suárezu, od kojeg ima samo dva gola manje na trećem mjestu liste strijelaca La Lige.

Trenutačno je, sa subotnjim pogotkom svom bivšem klubu Espanyolu, na 18 ligaških golova, što je 54 posto golova koje je Girona zabila ove sezone. Najbliži suigrač po tome je Cristian Portu, koji je trenutno na samo šest u 27 utakmica. Prema dostupnim podacima, Stuanijev osobni prosjek od 2,4 udarca po utakmici čini doslove pola Gironine napadačke prijetnje od nešto manje od pet udaraca po susretu.

Možda biste pomislili da se o njemu nije imalo puno za kazati prije nego što je u poznim godinama skrenuo reflektore na sebe i postao još jedan late bloomer, ali to nije točno: kao što nije točno ni da je Stuani odjednom naučio kako pretvarati prigode u pogotke. Kada je započeo svoju karijeru u urugvajskom Danubiju, gdje su stasala i imena poput Álvara Recobe, Marcela Zalayete i Diega Forlána, Stuani je bio El Matadòr, ali imao je nesreću da je u tom klubu bio i onaj koji će tek transferom u Italiju postati poznat po istom nadimku. Riječ je o Edinsonu Cavaniju, još jednom djetetu kluba u čijoj je sjeni Stuani živio. To je ujedno bio i jedini period u kojem će Stuani prihvatiti da se zbog nekog mora dokazivati, a to je radio sa stilom.

S 32 godine i rekordnim brojem golova, Stuani i dalje uči

Prvo je na posudbi za drugoligašku Bella Vistu natrpao 16 golova u 20 utakmica, a kada je zavrijedio svoju šansu u matičnom klubu, nije je ispuštao. Cavani je te 2007. zabio samo devet golova u 25 utakmica, ali je njegov transfer u Europu već bio zakaparen; Stuani je to itekako nadmašio, zabivši nevjerojatnih 19 puta u samo 14 nastupa.

Nije trebalo dugo čekati prije nego što i po njega dođu prosci iz Europe, a Stuani je, kao i Cavani, odabrao Italiju. Točnije — Regginu, koja je tada nastupala u Serie A. I od trenutka kada je kročio na zemlju svojih talijanskih predaka njegova je priča postala ona o sebičnosti, ali na neki čudan, pozitivan način. Takav stav je očekivano bio najgori po njega samoga, ali je svejedno golove uvijek volio nekako čuvati samo za sebe, kao da taj posao ne želi dijeliti ni s kim.

Mandžukićevski manevar

Stuani je u Reggini, koja je te prvoligaške sezone bila poprilično sterilna momčad i zabijala vrlo malo golova, ispred sebe imao Bernarda Corradija, bivšu nadu koja je stigla sve do Manchester Cityja, dok je Stuani tu došao kao još jedna talentirana opcija po odlasku Rolanda Bianchija. Ali umjesto da se dokaže i Corradiju preuzme mjesto, Stuani se sveo na tek jedan pogodak u 18 nastupa, i to onaj s bijele točke.

Ali čim je poslan na posudbu u Španjolsku, u drugoligaški Albacete koji je očajavao za napadačem, uzeo je stvari u svoje ruke i s 22 gola u 39 ligaških utakmica klubu spasio drugoligaški status. Iduće sezone je ponovno posuđen, ovaj puta Levanteu u Primeru. Iako je bio drugi strijelac momčadi, i tu je djelovalo kao da ne daje svoj maksimum.

Baš kao da je, onog trena kada bi postao svjestan da nije preplaćen na status i da se treba dokazivati za svoje mjesto u ekipi, Stuani podignuo ruke i shvatio to kao nepotrebni gubitak fokusa. Njemu je fokus oduvijek bio isključivo usmjeren na gol i na radnju koja rezultira ubacivanjem lopte iza čovjeka koji ga u tome pokuša spriječiti. To je jedina borba koja ga je zapravo zanimala.

Naravno da je na toj nekoj razini kad-tad morao shvatiti da nogomet ne funkcionira tako, i da je od talentiranog napadača koji ima brutalnu konverziju došao do lutalice koja bljesne samo kad se zvijezde poklope. Došavši u Espanyol 2012. bila mu je to već četvrta posudba u četiri godine, a ondje ga je još i dočekao Sergio García, nedodirljiva ‘devetka’. Bilo je to baš pred sam kraj ere Mauricija Pochettina, čiji je trogodišnji projekt završio nedugo nakon što je Stuani pristigao u klub.

Stuani se u tom specifičnom okruženju našao s 26 godina i godinama oscilacija iza sebe. Bilo je vrijeme da svoju dječačku fascinaciju i ovisnost o golovima stavi u kontekst kako ne bi dodatno i nepovratno izgubio put. Espanyol mu je bio dobra prigoda koju je prigrlio i gdje se konačno učio čekati svoju šansu. Ta njegova suptilna tvrdoglavost bila je presvučena i nijansom urugvajske garre, drčnosti i prgavosti, ali je u klubu koji je Pochettino oblikovao po načelima sustava kao vrhovnog ideala jednostavno morao pronaći drugačije načine da završi u momčadi.

Tako je izveo i mandžukićevski manevar u kojem je u nešto kasnijoj fazi karijere prošao transformaciju od tvrdoglavog i prgavog golgetera koji se nije libio inatiti, iako ga je to znalo i usporavati, do čovjeka koji je spreman zaigrati bilo gdje ako to znači da će se u nekom trenu naći ispred gola. Stuani je nakon godina lutanja prihvatio sekundiranje Garcíji, čak i s njemu dotad strane pozicije desnog krila. Golovi su dolazili na drugačiji način, a u svojoj posljednjoj sezoni na Cornelli bi vjerojatno bio i prvi strijelac momčadi da upravo García nije s 14 ligaških golova uživao svoj labuđi pjev u Espanyolu. Nije se inatio ni kada je zaradio transfer u Middlesbrough, gdje je u sustavu Aitora Karanke ponajviše zapravo i igrao krilo, ali ondje mnoge stvari nisu zaživjele mimo zanimljive teorije.

Odbio Barcelonu

Stuani je zvijer koja se uspjela primiriti, ali u njemu je i dalje tinjao nagon da bude najistureniji, da bude prva violina i predator pred samim golom.

Kada je Girona po prvi put u povijesti ušla u La Ligu, trebala je podebljati roster iskustvom. Stuani se tu uklapao savršeno; većinu svoje dotadašnje karijere proveo je u Španjolskoj i savršeno dobro poznaje okolnosti u kojima iz malo prigoda mora isporučiti maksimalni broj golova kako bi došli do berbe bodova u borbi za sigurnošću. Taj prospekt mu je, uz obećanje tadašnjeg trenera Pabla Machína da u njemu vidi golgetera, zapalio onu staru iskru i priča se vratila na početak, ali mu je pritom sa stečenim iskustvom prirodno došla i nova želja za nadogradnjom. Dapače, rasterećen je prihvaćao sugestije bez ikakvih problema.

To se najbolje vidi otkako je momčad preuzeo Eusebio Sacristán, koji je svjestan ograničenja svoje ekipe, ali ga to ne odvraća od pomisli da se bilo kakva borba na terenu — bila ona za mjesta koja vode u Europu ili ona za opstanak — mora voditi s jasnim stilom i identitetom. Ni njemu nije padalo na pamet Stuaniju oduzeti ulogu najisturenijeg čovjeka, ali ga je postupno počeo uvlačiti u svijet pozicijskog nogometa i za Stuanija netipičnih prohtjeva pri igri u posjedu, koja se — pogotovo u domaćim utakmicama kada se momčad malo više i otvori — očituje kompleksnijim i proračunatijim kretanjima te nešto aktivnijoj sklonosti prema spuštanju po loptu.

S 32 godine i rekordnim brojem golova, Stuani i dalje uči, a to je i razlog zbog čega su u njegovoj sjeni mladi i talentirani igrači kakvih u Gironi itekako ima. I zato nikog ne bi trebalo začuditi što ga je Barcelona ove zime otvoreno vrbovala kao zamjenu u vrhu napada, jer je pod Sacristánom, učenikom Johana Cruyffa i zagovornikom njegovih ideja, dobio injekciju Barcelonina virusa.

Ali ne treba čuditi to što su tu opciju i možebitni ugovor života na samom kraju karijere Stuani i njegovi zastupnici odbili, obećavši da će ostati u klubu čak i ako Girona ispadne iz lige. To je potvrdio i tako što je potpisao novi ugovor koji bi, ako ga odradi do kraja, lako mogao značiti i da će karijeru završiti ondje.

Laž bi bila reći da je to zbog odanosti Gironi, iako je promoviran u kapetana. Stuani je prvenstveno odan golovima i prilikama, a u malenoj Gironi golovi predstavljaju ogromnu važnost i ogromni teret za svakog tko konverziju uzme na sebe. Njemu to pak nije teret već nagrada, kao što mu je i nagrada za sav trud i otvaranje novim idejama baš ta uloga koju je čitav život želio: ona u kojoj je gol uvijek pred očima, a lopta u nogama, spremna poletjeti u mrežu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.