"Dođite ovamo, glavu ćemo vam otkinuti!": El Cholovi komandosi opet u borbi za španjolski naslov
Iako nije favorit, Atletico Madrid je ove sezone kandidat za titulu
Ta se anegdota još uvijek često prepričava među navijačima Atlético Madrida. Prije tri godine, kad je u gradskom derbiju José Mourinho stao nešto bezobrazno gestikulirati i dobacivati prema njihovoj klupi, kao gromom ošinut skočio je Germán “Majmun” Burgos i izderao se na “Posebnoga”: “Dođi ovamo, glavu ću ti otkinuti!”.
Početak s Kupom
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Mourinho se brže-bolje podvijena repa povukao na svoju kraljevsku klupu, dok je Majmun (španjolski Mono, to je čovjeku nadimak) hrapavim glasom za njim mrmljao kletve i pogrde, onako kako to već ritualno rade alfa-mužjaci kad im se suparnik preplaši i pobjegne od direktnog sukoba. Bio je to, tvrde romantičari, trenutak u kojem je drugi madridski klub simbolički podignuo glavu i suprotstavio se, jasno pokazavši da nije više opterećen poniženjima i kompleksima koje im je nabio Real.
Bile su to godine u kojima je El Clasico dvojac divljao i pustošio La Ligom u neviđenoj dominaciji; “je*eno barbarski”, opisao je to jednom Pep Guardiola. Rušili su se rekordi u broju osvojenih bodova i postignutih golova i svi su ostali bili statisti u pomalo koreografiranoj borbi čete “zlog” Gargamela protiv “dobrih” katalonskih Štrumpfova: konsenzus među analitičarima je bio da nitko osim Reala i Barcelone u dogledno vrijeme ne može osvojiti titulu.
No, već na kraju te sezone je Atlético uzeo Kup kralja, pobijedivši u finalu Real na Bernabéuu. Sljedeće je osvojio prvenstvo, prvi put nakon 18 godina, a Liga prvaka mu je za dlaku pobjegla: da nije bilo onog Modrićeva kornera duboko u sudačkoj nadoknadi finala, ili da je možda doktorica Marijana uspjela konjskom posteljicom dovoljno zaliječiti Diega Costu, Los Colchoneros bi uzeli i to, prvi put u svojoj povijesti.
Velika rekonstrukcija
A sada, četiri godine nakon što je pred Božić 2011. Diego “El Cholo” Simeone preuzeo kormilo na Calderónu i sa sobom doveo vjernog pomoćnika i nekadašnjeg suigrača Burgosa (prethodno radili zajedno u talijanskoj Cataniji i argentinskom Racingu), Atlético je jesenski (zapravo, u Španjolskoj kažu “zimski”) prvak. Ni u šampionskoj sezoni 2013./14. Atlético nije bio prvi na pola puta (iako je tada osvojio više bodova), a posljednji put mu je to uspjelo još 1996. – na kraju te sezone osvojio je dvostruku krunu, s Diegom Simeoneom kao kapetanom.
Ljetos je momčad doživjela veliku rekonstrukciju. Sa 100 milijuna eura uprihođenih od prodaje igrača (Arda Turan u Barcelonu, Mario Mandžukić u Juventus, Toby Alderweireld u Tottenham, Mario Suarez u Fiorentinu…), krenulo se u šoping, u kojemu je potrošeno 40 milijuna više. Između ostalih, stigli su ofenzivci Jackson Martinez iz Porta, Luciano Vietto iz Villareala i Yannick Ferreira Carrasco iz Monaca te braniči Stefan Savić iz Fiorentine i Filipe Luis iz Chelseaja.
Svi doprinose
Nitko od njih nije još impresionirao – nije to ni Atléticov “zlatni dečko” Fernando Torres, koji je došao u zimu 2015. – ali svi su dali svoj doprinos. Ključni igrači još uvijek su upravo nevjerojatno podcijenjeni urugvajski stoper Diego Godin te Francuz Antoine Griezmann, koji je zabio 12 od Atléticovih 30 ligaških golova ove sezone.
Simeoneovu momčad nećete naći pri vrhu atraktivnih napadačkih statističkih kategorija: Barcelona je zabila 22 golova više, Real Madrid čak 28, a po tom učinku su uspješniji još i Celta i Eibar (!); četiri momčadi lige imaju više udaraca na gol, a njih sedam više u okvir vrata; gol razlika +22 djeluje skromno prema Realovih +38 i Barcinih +36. Po posjedu lopte (49,7 posto) tek je deveti u ligi, ali Atléticova snaga leži drugdje. To je ono što su novinari opisali kao “nogomet s mudima” – kao da se zasniva na kakvom tajanstvenom testosteronsko-mošusnom koktelu, a ne golemoj taktičkoj disciplini i požrtvovnosti. Simeone je nekoć za sebe slikovito govorio da igra “kao s nožem u ustima”, a isto očekuje i od svojih nogometaša kao trener.
“Živim u stalnom strahu od otkaza”, nedavno je izjavio. “I iz te perspektive nastojim uvijek dati apsolutno sve od sebe.” Kad njegova momčad igra, to u pravilu izgleda kao borba za opstanak, na život ili smrt.
Oblak na vrhu
Atléticov slovenski vratar Jan Oblak primio je samo osam golova u dosadašnjih 21 prvenstvenih utakmica, što čini prosjek od 0,38 po susretu – nitko, pa čak ni Bayern ili PSG, koji su posve dominantni u svojim zemljama, nije bolji od toga u ligama Petice. Čak 14 puta su ostali bez primljenog pogotka, a od 10 puta kad su zabili samo jedan, tek jednom su izgubili – i to protiv Barcelone. Prvi su prema broju startova po utakmici u pet najjačih europskih liga, ali istodobno i pri dnu La Lige prema broju kartona: čvrsti, ne prljavi. Kad se igra protiv Atlética, igra se “‘na nož” – ili, kako je to rekao Celtin Iago Aspas, “oni vam jednostavno ne daju igrati”.
Pomalo je nevjerojatno da Mario Mandžukić nije uspio u ovakvom okruženju; ono se od početka činilo idealnim za napadača koji radi kao vol i snagom volje može pomaknuti planine. Na Calderónu je imao i sjajnih i vrlo slabih razdoblja, zabio vrlo respektabilnih 20 golova u 43 nastupa, ali u konačnici ga se klub odlučio riješiti nakon samo jedne sezone. Čini se da nije kliknuo sa Simeoneom i nije ostavio dojam komandosa “s nožem u ustima”, što je trener dao naslutiti nekim svojim izjavama.
Možda i najbolji na svijetu
Sada su ondje neki drugi momci i dok svi pričaju o fenomenalnoj Barceloni i cirkusu u Real Madridu, Atlético uspijeva letjeti ispod radara. Ali nitko – baš nitko – ne želi da mu se na putu nađe El Cholo Simeone, možda i najbolji svjetski trener posljednjih nekoliko godina, te njegova desna ruka Majmun Burgos. Dođite ovamo, glavu ćemo vam otkinuti…
“Pitanje koje se postavlja je – može li Atlético osvojiti prvenstvo”, kaže Sid Lowe, Guardianov španjolski dopisnik. “Odgovor bi bio – ‘ne, naravno da ne može’. Osim što je to bio odgovor i prije dvije godine kad ga je doista i osvojio.”
Tekst je objavljen 23. siječnja u tiskanom Telegramu