Holiga: Čemu nas je naučio Bukle ili paralelna stvarnost Splita i Zagreba

Građanski igrao, Hajduk putovao na Vis

“Opkoljeni smo neprijateljskim garnizonima i nalazimo se skriveni u gustoj šumici iznad Vinišća.“

Za to vrijeme je u Zagrebu vladao privid normalnog života, što je uključivalo i nogomet. Građanski je imao najjaču momčad u svojoj povijesti: na dan kad su hajdukovci krenuli na put, 23. travnja, Purgeri su u prvenstvu Zagreba pred 800 gledatelja pobijedili Viktoriju 15-0, a pobjeđivali su i ponajbolje njemačke i mađarske momčadi.

Tih dana pripremao se i veliki transfer mladog Štefa Bobeka iz zagrebačkog Ličanina, koji će na ljeto pojačati Građanski pred početak državnog prvenstva – istog onog u kojemu su ustaše, nakon pada Mussolinija, željeli vidjeti i Hajduk, ali su dužnosnici tada još raspuštenog kluba krajem 1943. odbili takvu ponudu.

Utakmica u Bariju

U nekoliko dana razmaka, tijekom svibnja su održane Hajdukova obnoviteljska skupština na Visu i godišnja skupština Građanskog u Zagrebu, na kojoj je zaključeno da klub nikad nije bolje financijski stajao. Kasnije te godine, klupske dionice u vrijednosti 100.000 kuna upisat će i ustaški pukovnik Maks Luburić, postavši tako jedan od „utemeljitelja“ Građanskog, kako se to onda zvalo.

Dan nakon što je Hajduk NOVJ – tim Narodnooslodilačke vojske Jugoslavije – odigrao najvažniju utakmicu svoje povijesti, onu u Bariju protiv reprezentacije britanske vojske, Građanski je u derbiju pobijedio HAŠK 2-0. Dan nakon što se Hajduk iz južne Italije u studenom vratio u oslobođeni Split i prionuo obnovi igrališta, Građanski je u revanšu izgubio 1-0 od HAŠK-a i tako ostao bez mogućnosti da obrani naslov iz prethodne godine.

Ivica Hlevnjak se rodio u El Shattu

U takvim okolnostima, kad su hrvatski jug i sjever bili toliko podijeljeni da je život (a onda i nogomet) u njima egzistirao praktično u dvije posve različite paralelne stvarnosti, na svijet je došao Ivica Hlevnjak, kasnije poznat kao Bukle. Ali daleko od svega toga – nekih dvije tisuće kilometara na jugoistok u El Shattu.

Ondje, u sklopu izbjegličkih logora na poluotoku Sinaju, utočište od rata su našli deseci tisuća ljudi iz Dalmacije. Bježeći pred nacističkom i ustaškom vlašću u domovini, evakuirani su u egipatsku pustinju i ondje u šatorima živjeli 18 mjeseci. Među 481 djetetom koje se ondje rodilo bio je i Bukle.

Posjet Hajduka u travnju 1945.

Izbjeglice su pokrenule škole i radionice. U jednom šatoru uređena je i improvizirana crkva, izdavane su novine, a postojao je i nogometni klub, Jedinstvo. Jedan od najznačajnijih događaja u vijeku tog zbjega bio je posjet Hajduka u travnju 1945.

Svečanom dočeku prisustvovalo je pet tisuća ljudi (od ukupno 30.000, koliko ih je tada bilo u El Shattu); Bukle je svoj prvi susret s Hajdukom mogao imati kao jednogodišnje dijete u dalekom Egiptu. Momčad je u četiri dana obišla sve logore te 11. travnja odigrala utakmicu s Jedinstvom. Bilo je to dan nakon što je Građanski u Zagrebu odigrao svoj posljednji susret, prijateljski remi s HAŠK-om (2-2) povodom državnog blagdana, Dana osnutka NDH.

Sportsko rivalstvo

5. lipnja, po završetku svoje stodnevne mediteranske turneje, Hajduk je iz Port Saida krenuo na put kući. Dan ranije ili dan kasnije, ovisno kojoj verziji povijesti vjerujete, u Zagrebu je raspušten Građanski. Do kraja Hajdukove devetodnevne plovidbe natrag u Split već je bio osnovan novi klub, Dinamo. Jedan režim zamijenjen je drugim.

Usprkos svemu ovome, zlonamjerno bi bilo reći da je rivalstvo između perjanica splitskog i zagrebačkog nogometa tada – zapravo, ikada – bilo političke naravi. Ono je prije svega bilo sportsko, a druga je stvar što su Splićani zamjerali Zagrepčanima (a možda i obrnuto) režime pod kojima su bili prisiljeni služiti i pod kojima su i sami patili. Uvijek je postojala svijest o potrebi zajedništva.

Pružena ruka Dinamu

U ratnim godinama s Visa je bio upućen poziv sportašima Zagreba da ne ostaju u “ustaškim klubovima“ nego da krenu “u borbu za slobodnu Hrvatsku“; 1990-ih je Torcida na derbijima skandirala “vratite im Dinamo“, a i danas postoji velika razina razumijevanja, pa i suradnje među rivalskim navijačkim taborima.

Uostalom, Hajduk je prvi 1945. pružio ruku mladom Dinamu, u kojem je ostao veliki broj igrača, trenera i dužnosnika Građanskog. Jednog ljetnog dana isti je onaj doktor Poduje osvanuo u Zagrebu i poveo momčad Dinama u Split – prvo gostovanje u povijesti novog kluba, dok su putem još u zasjedama vrebale zaostale grupice ustaša i četnika. Utakmica je u Splitu bila najavljena kao dolazak “zagrebačkih majstora nogometa“ i klasičnim sastavom Građanskog iz ratnog doba.

Skupio 665 nastupa za Hajduk

Bilo je to mjesec dana prije Hajdukova sudbonosnog posjeta Titu u Beograd, kad je odbijena ponuda da se ondje i ostane te postane režimski klub armije, po uzoru na moskovski CSKA. Na njegovo je mjesto došao Partizan s nekoliko Zagrepčana, kasnije i mladim Titovim generalom s živim zanimanjem za nogomet kao predsjednikom kluba – predsjednikom koji je pod stare dane ostavio neizbrisiv trag i u nogometu slobodne Hrvatske, kad je – između ostaloga – našao shodnim mijenjati ime Dinama, sijući sjeme unutarnjeg razdora koji traje i danas.

U međuvremenu, ‘Egipćanin’ Bukle je ostvario karijeru istinske Hajdukove legende, nastupivši za bijele 665 puta i postigavši 237 golova. Bio je najbolji igrač kluba u razdoblju koje se i danas smatra za najteže. Kao igrač je proživio agoniju 1960-ih, kad je Hajduk visio na rubu ispadanja, kad se puno varalo, namještalo i kralo, a slabo vjerovalo u svoje korijene i ‘dicu’, ali i ekstazu 1971. kad je osvojen prvi naslov prvaka nakon dugih 16 godina.

Ustrajnost i vjera da će pravi put dati rezultate

Ako nas je Buklina karijera ičemu naučila, onda je to ustrajnost i vjera da će pravi put, ma koliko težak i dug bio, na kraju dati rezultate. Poslije duge suše uvijek je dolazilo zlatno razdoblje.

Danas izbjeglice prelaze Mediteran u drugom smjeru, ali i Hajduk se već iskrcao na svom nekom drugom, simboličkom Visu. U nogometnom Zagrebu atmosfera je kao u Hitlerovom bunkeru ili u onim danima 1945. kad je rat došao već na sam prag grada i nitko više nije vjerovao u privid ‘normalnog’ života. Paralelna stvarnost. Ali neprijatelj ovaj put nije vanjski, sustav je istrunuo iznutra, potpomognut borbom navijača za slobodni Dinamo.

Ne vjerujte onome tko kaže da je ovo sukob sjevera i juga – to je laž, kao što je laž i ono i da bi hajdukovci mijenjali zadnjih deset godina patnje za “svog Mamića“, trofeje i glamur Lige prvaka.

Nikad, jer “emocije su zajebane“ – citat je po kojem će ostati upamćen Bukle.

Umro je dan prije prve godišnjice hajdučkog ustanka na Rivi protiv nogometne mafije i dan nakon zagrebačkog prosvjeda dinamovaca.