Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

IVAN RAKITIĆ

NEDODIRLJIVI VODONOŠA KOJEG NAVIJAČI NE CIJENE: Barcelona ga nije željela prodati niti za 100 milijuna, a sve zbog ova 3 principa

Hrvatski reprezentativac utjelovljenje je trenerske filozofije Ernesta Valverdea

Kada je, par dana prije zatvaranja prijelaznog ruka za španjolske klubove, na Nou Camp stigla tobožnja ponuda iz Pariza – gotovo 100 milijuna eura za Ivana Rakitića – odgovor Barcelone iznenadio je mnoge. Rakitić, naime, nije bio na prodaju. Uostalom, Ivan Rakitić je, dolaskom Ernestea Valverdea postao nezamijenjiv – prošle sezone odigrao je 35 utakmica u prvenstvu, 10 u Ligi prvaka, osam u Copa del Rey, dvije u španjolskom Superkupu.

Jedan je trener gurnut u sumpor i vatru Nou Campa, drugi je često osporavani veteran koji je svakom novom strategu morao iznova dokazivati vrijednost; zajedno, Valverde i Rakitić činili su simbiotski organizam koji je simbolizirao paradoksalnu prošlogodišnju sezonu Barcelone.

‘Mes un club’ – više od kluba

Međutim, kako je moguće da je Ivan Rakitić toliko kritiziran u kriku i bijesu koji stvara zajednički napor medija i navijača koji slijepo prate sve što ima veze sa Barcelonom? Igrač koji je bio nezamjenjiv u sezoni u kojoj je Barcelona bila nekoliko minuta od osvajanja lige bez poraza i ostvarivanja povijesti, u kojoj je punom silom uzvratila Madridu i prošetala se do dvostruke krune.

Odgovor se možda nalazi u kompleksnom odnosu između trenera i igrača, momčadi i navijača i, možda i presudno, svih njih i kluba sa toliko istančanim i specifičnim javnim identitetom kao što je Barcelona. Kada se piše ili priča o Barceloni, nikada se ne piše ili priča samo o nogometu – uostalom, “mes un club”, riječi koje su urezane u sam kostur Nou Campa, znače – “više od kluba”.

Drugim riječima, unatoč činjenici da je Barcelona prvak Španjolske, da je lani tome dodala i trijumf u kupu, da je posramila Real Madrid na Bernabeu i da ju je samo jedna bizarna noć u Rimu dijelila od još jedne trostruke krune, na Nou Campu postoji kratki spoj između Valverdea, njegovih uspjeha, i navijača. A taj kratki spoj najlakše je ilustrirati upravo odnosom trenera i Rakitića. Valverdeov pristup favorizira oprez i minimaliziranje pogrešaka, profesionalizam, sigurnost i kompaktnost. A ne postoji igrač koji te odlike utjelovljuje više od hrvatskog reprezentativca.

Na određeni način, ukoliko mi dopustite da budem pretjerano reduktivan, krivac za taj kratki spoj je Pep Guardiola, koji je pod Barceloninim brendom sastavio vjerojatno najbolju klupsku momčad svih vremena, iz koje se stvorila vjerojatno najbolja reprezentativna momčad svih vremena. Pepova Barcelona bila je sve ono što Valverdeova nije – eksplozivna, riskantna, ultra-progresivna u svojim planovima igre i njihovim egzekucijama na terenu.

Barcelona je između 2008. i 2012. igrala beskompromisni nogomet – nogomet koji je Pep naučio od svog mentora i uzora, simbola nizozemskog Totalvoetballa – Johana Cruijffa. Naravno, Pep je mogao pomesti sved pred sobom i “uništiti nogomet” (kako je sam za sebe govorio nogometašima Manchester Cityja), a pritom ne raditi kompromise sa svojom purističkom vizijom nogometa u slobodnoj formi zato što je na raspolaganju imao najbolji (ovoga puta u apsolutivu, da) vezni red svih vremena, koji je loptama hranio najboljeg napadača svih vremena.

Suton Guardioline generacije

Valverdeu je, od te Barcelone, preostao tek kostur, po jedan veteran u svakoj liniji, poput nogometnog mementa morija na doba kada su imali svijet pod svojim nogama. U obrani – Gerard Pique i njegova dugonoga gracioznost s loptom, u veznoj liniji – Sergio Busquets, koji ujedno diktira tempo utakmice i štiti zadnju liniju, div koji nemoguće čini rutinskim.

I naravno, Lionel Messi, čudo prirode koji je nekim trikom svjetla i sjene prisutan na početku i kraju svih Barceloninih akcija. Trijumf Pepove Barcelone prije svega je bio trijumf sustava – skupine superiorno talentiranih pojedinaca koji se poznaju telepatski.

Ali vrijeme je nemilosrdno, rivali se prilagođavaju, a nogometni stilovi koji su u jednom trenu vladali, u drugom se nalaze u sjeni. Leo Messi, koji je na terenu “uvijek želio biti blizu Andresu Iniesti“, koji mu je u teškim trenucima utakmice govorio “dođi, trebam te!” odlaskom svakog novog člana zlatne Pepove generacije preuzima novu odgovornost na sebe. Valverdeova Barcelona je 2018. tako o Argenticu ovisila po pitanju kreacije, protoka lopte, ali i završnice; ne treba čuditi da je Messi lani bio ujedno i najbolji strijelac i najbolji asistent Blaugrane. Međutim, navijači Los Culesa, omamljeni danima ponosa i slave iz Pepove ere, i dalje očekuju isto – pobjede i stil. Prije svega, stil, Barcin stil.

Međutim, Ernesto Valverde je inteligentan čovjek i, prije svega, talentiran trener, te je odmah uvidio da bi pokušaj emuliranja Pepove Barcelone bez Pepovih maestra u sredini terena, bez nemilosrdnog Danija Alvesa koji istovremeno igra desno krilo i desnog beka, ravno samoubojstvu. Nakon Guardioline ere – koju je krasio beskompromisni napadački nogomet, brzina i atraktivnost – stigla je era Ernesta Valverdea – oprez, sigurnost i minimalizacija rizika. Nakon Inieste i Xavija – Rakitić.

Tri Valverdeova principa

Saževši ih u najšire moguće crte, Valverdeovi principi vrte se oko opreza, kontroliranja kaosa na terenu, minimiziranju nedostataka vlastite momčadi i pragmatičnosti. A nitko ne utjelovljuje te principe poput Ivana Rakitića. Osnovna taktička postavka koja osigurava njegov plan je posjed lopte.

1) Korištenje posjeda

Valverde, za razliku od Guardiole, koji je posjed koristio kao obrambenu taktiku i kao način da čim prije dođe do pozicijske i brojčane prednosti pred suparničkim golom, i Enriquea, koji je preferirao direktnost i brzu tranziciju u kontra napade, loptu koristi na drugi način. Prije svega, riječ je o načinu da se umrtvi i uspori igra te da se kontrolira tempo utakmice. Vezni igrači Barcelone pod uputama su da cirkuliraju loptu, čak i u situacijama kada se otvara prostor za kontru.

Princip je jednostavan – zadržavanje lopte kontrolira utakmicu, a ukoliko Barcelona minimalizira kaos, kvaliteta njenih napadača, primarno – Lea Messija, učinit će svoje.

AFPFoto: AFP

2) Uravnoteženi presing

Još jedan aspekt u kojem je Valverdeova Barcelona drugačija od klasične Guardioline je korištenje presinga. Ove sezone Barcelona osjetno rjeđe radi agresivan presing na loptu, što je vjerojatno nuspojava oduke da se Messiju i Suarezu, igračima koji su inače prva linija presinga, omoguće veći periodi odmora tijekom utakmica.

Jedan od rijetkih okidača za uniformni presing prošle sezone situacija je gdje Barcelona gubi loptu u protivničkoj trećini, u suprotnom se Barcelona pretežno povlači u standardni blok sa dvije linije od četiri igrača.

3) Formacijska/strukturna fleksibilnost

Iako je lani Valverdeova Barcelona nakon ozljede Ousmanea Dembelea i loših partija Gerarda Delofeua (jedina dva stopostotna krila u momčadi) uglavnom prakticirala klasični 4-4-2, Španjolac je tijekom sezone koristio široki dijapazon raznih formacija, od klasične 4-3-3, sa Busquetsom kao pivotom iza dvije osmice, preko 4-2-3-1, 3-4-3 sve do 4-1-2-1-2.

Ideja je jasna – ne postoji preferirani stil igre, momčad mora biti fleksibilna i spremna na sve izazove. Prioritet je rezultat, a stil je samo usputna žrtva.

Utjelovljenje ‘Valverdisma’

Drugim riječima, to je ‘Valverdismo’ – ova Barcelona ne pobjeđuje jer kontrolira posjed ili je ubitačna u napadačkoj tranziciji, ona pobjeđuje jer kontrolira utakmicu, smanjuje prostor za pogreške i može se prilagoditi bilo kome. A kada uspijete kontrolirati kaos na terenu i imate Lea Messija u momčadi, malo tko vam može parirati.

Upravo zato je Ivan Rakitić – igrač čiji su kreativni talenti limitirani – nezamijenjiv pod Valverdeom. On će rijetko kada slomiti protivničke linije sjajnim dodavanjem ili odlučiti utakmicu u momentu čiste genijalnosti. Ali, isto tako, on gotovo nikada neće izgubiti loptu, niti napraviti pogrešku koja će otvoriti Barceloninu obranu te je to više puta dokazao – protiv Madrida na Berbabeu, protiv Espanyola na El Pratu. On je uzorni profesionalac koji će biti sve ono što od njega Valverde želi – nedodirljivi vodonoša, kontrolor kaosa i lice neke nove, pragmatičnije, Barcelone. A takvoga igrača ne prodajete, čak niti za 100 milijuna.

Rakitićev jedini grijeh je to što nije Xavi. Uostalom, nitko nije.

Povratak na Net.hr