Moral arhetipskog mafijaša iz holivudskih filmova nije istovjetan moralu humanitarnog radnika, kao što moral beskrupuloznog američkog poduzetnika iz sredine 19. stoljeća nije istovjetan moralu kanibala iz plemena Korowai, iako je svakako sličniji od onog iz prvog primjera. Gledamo li na stvari deskriptivno, a ne normativno, svijet je prepun osoba i institucija čije se poimanje ispravnog razlikuje – bilo neznatno, bilo drastično – ne samo između sebe nego i u odnosu na općeprihvaćene uzuse društva. To je ujedno i velik problem čovječanstva, ali i jedna od njegovih najboljih karakteristika jer konstantni sukob između različitih moralnih pozicija kreira promjene (nabolje ili nagore, ovisno o tome koju moralnu poziciju zastupate).
Istinski moralni bankrot stoga ne proizlazi iz napuštanja zacrtanih obrazaca općedruštvenog morala, nego iz napuštanja onih relativnih i osobnih. Moralni bankrot mafijaša nije ubijanje i/ili iskorištavanje drugih ljudi da bi se dokopao materijalnog bogatstva; dapače, taj čin je potreban da bi čovjek bio definiran kao mafijaš. Moralni bankrot mafijaša nastupa kada napusti moralni kodeks svoje organizacije, kada izda svoju mafijašku obitelj, počne surađivati s policijom ili s kriminalnim konkurentima. To je trenutak u kojem u vlastitim očima postajete manja osoba.
NCAA je moralno bankrotirala.
Organizacija koja ujedinjuje sve sveučilišne američke lige pod istim krovom prodaje upravo moralnu poziciju. Ta je pozicija je puno klimavija u 21. stoljeću nego što je bila početkom 20., kada je vladala velika bitka između zagovornika amaterskog i profesionalnog pristupa sportu, ali nema nikakve sumnje kako je činjenica da na sveučilištima igraju amateri jedna od glavnih prodajnih točaka NCAA, i kako se iz te činjenice izvlači ostatak vrijednosti koji permeiraju moralni kodeks ove organizacije.
NCAA i dan-danas troši golem trud i solidne količine novca kako bi se pučanstvo uvjerilo da je sveučilišna liga uistinu sveučilišna. Dijele se suspenzije igračima koji zaostaju u akademskim zadaćama, snimaju reklame u kojima se tvrdi kako će najveći postotak igračica i igrača postati profesionalci u zanimanjima nevezanim uz sport, a kroz čitavo tkivo natjecanja provlači se ideja odgoja mladih ljudi. NCAA nas tako želi uvjeriti, čitavo vrijeme prodajući spektakl u svoja dva najeksponiranija sporta, košarci i footballu, kako uistinu brine za sportaše-studente te kako kreira savršen okvir za spoj umnog i tjelesnog, za spoj atletskog i akademskog, sa svetim načelom amaterizma koji ne samo da na papiru pruža iste uvjete svim sveučilištima koji se natječu ispod ogromnog NCAA kišobrana nego istovremeno organizaciji i njenim sportovima daje instantnu validaciju, pošto su natjecanja i natjecatelji lišeni prljavog utjecaja novca te je sve što viđamo na borilištima plod iskrene ljubavi prema svojim školama i izraz osobnog truda sportaša-studenata. To je ono što čini srž moralnog kodeksa NCAA koji je organizacija u potpunosti izdala.
NCAA prodaje amaterizam i priču o klincima koji igraju za slavu, a ne za pare, ali to je sve govno. NCAA je u potpunosti posvećena zarađivanju novca
Prošlog su tjedna Louisville Cardinals ostali bez svoje titule iz 2013. kao i bez nastupa na Final Fouru iz 2012., te bez 123 pobjede koje su ostvarili u periodu između 2012. i 2015. Nakon dvogodišnje interne istrage koju je organizirala sama NCAA, istražitelji su zaključili kako je program prekršio pravila organizacije kada je pomoćni trener Andre McGee počeo organizirati seks-zabave za članove košarkaške momčadi, angažirajući striptizete i prostitutke.
NCAA-ova su pravila o amaterizmu poprilično stroga, pa treneri svojim sportašima ne smiju platiti ni bocu vode na benzinskoj pumpi, a kamoli jednu noć u hotelu s dvije prijateljice. Eskort dama i samoproglašena madame Katrina Powell u svojoj je knjizi navela kako su Cardinalsi od 2010. do 2014. organizirali niz zabava sa striptizetama na kojima nije sudjelovala samo Powell nego i njene dvije kćeri, dok su se za igrače koje je program pokušao regrutirati organizirala intimnija druženja koja su uključivala seks s djevojkama, za što je McGee platio 10.000 dolara.
“Ne mogu reći ovo dovoljno jasno: Mislim da je NCAA u krivu”, prozborio je v.d. predsjednika sveučilišta Greg Postel, koji je spreman uložiti žalbu kako bi spasio ne samo titulu Cardinalsa nego i 600.000 dolara kazne koju bi sveučilište trebalo platiti.
Okej, zapitat ćete se, pa gdje je tu moralni bankrot? Sveučilište je prekršilo pravila, NCAA je odradila istragu, sveučilište je kažnjeno, moral je očuvan, zar ne?
Uvijek nagelirani Louisvilleov trener Rick Pitino dobio je otkaz. Nije ga spasio njegov sjajni full court presing koji je Cardinalsima donio titulu, ni članstvo u Hall of Fameu, ni 16 godina koliko je u komadu proveo na Louisvilleovoj klupi. Ne, Pitino nije izletio sa kampusa Belknap zbog nečeg tako TMZ-astog kao što je seks skandal. Izletio je zato što je njegova momčad plaćala igračima da za nju igraju, time kršeći sve odredbe amaterizma. Nije jedini. Tu se krije srž moralnog bankrota NCAA.
Prošlog je rujna u javnost izašla skandalozna priča koja je u kompliciranom pravnom trileru povezala niz trenera prestižnih košarkaških programa, NBA agente, bivše i sadašnje igrače i predstavnike Adidasa u mrežu korupcije. Deset ljudi je uhićeno, uključujući pomoćne trenere sveučilišta Auburn, Oklahoma State, USC i Arizona. Federalni službenici tvrdili su kako su treneri primali mito od agenata i financijskih savjetnika kako bi savjetovali igrače koje su izabrali za svoje škole da zadrže rečene agente i financijske savjetnike na tim pozicijama jednom kada uđu u NBA. Jim Gatto, jedan od čelnih ljudi Adidasa vezanih za košarkaški marketing, optužen je da je plaćao srednjoškolcima i njihovim obiteljima kako bi upisali sveučilišta koja Adidas sponzorira. U isplatama su svoje ruke imali i Christian Dawkins, bivši direktor omladinskih turnira i jedan od čelnih ljudi organizacije AAU, pod čijim krovom stasaju najtalentiraniji srednjoškolski igrači igrajući ljetne turnire, te Andy Miller, NBA agent koji je u karijeri zastupao Kevina Garnetta, Kylea Lowrya i Kristapsa Porzingisa.
Desetorica uhićenih su i službeno optuženi pred federalnim sudom te čekaju suđenje, a u čitavoj gunguli Pitino je prvo suspendiran, pa onda i otpušten nakon što su se pojavile indikacije da je sveučilište platilo niz usluga srednjoškolcu Brianu Bowenu i njegovoj obitelji, uključujući i konačnih 100.000 dolara kako bi krilni igrač zaigrao za Cardinalse*.
*Bowen čitavo vrijeme tvrdi kako nije imao pojma ni o kakvim parama, a njegova priča donekle drži vodu pošto je lovušinu primio njegov otac Biran Bowen Sr. Smiješno u čitavoj priči je to da je Bowen prvo obećao Seanu Milleru i sveučilištu Arizona kako će igrati za njih, da bi kasnije promijenio mišljenje. Smiješno je, budući da je Arizona jedno od sveučilišta koja su kršila NCAA-ova pravila na najjače.
Okej, četiri sveučilišta su prekršila pravila, neki važni ljudi su bili umiješani u skandal, to je sad već ozbiljna priča, ali i dalje ne pokazuje razinu korupcije koja bi dovela u pitanje čitav moralni kodeks, zar ne?
Prije par dana svjetlo su konačno ugledali FBI-ovi dokumenti koji su doveli do uhićenja i koji direktno impliciraju preko 20 sveučilišta. Dvadeset. Niz igrača koji su se našli na listi poznata su imena. Markelle Fultz, čovjek koji možda ne zna pogoditi šut s više od tri metra udaljenosti ali zna biti izabran prvim pickom drafta, dobio je 10.000 dolara sa sveučilišta Washington. Kyle Kuzma, koji igra sjajnu rookie sezonu za Lakerse, dobio je istu cifru od sveučilišta Utah. Bam Adebayo je dobio sličnu lovu od Kentuckyja, a isto je prošao i Dennis Smith Jr., koji danas igra za Maverickse. Jadni Josh Jackson, čija NBA karijera nikako da krene, nije dobio ni centa, ali je zato njegova stara dobila 2.700 dolara od Kansasa. Ovo su sve velika imena, i igrača i sveučilišta. FBI je potrošio sate i sate prisluškujući trenere i agente, a jedan telefonski razgovor otkrio je kako je Sean Miller želio platiti 100.000 dolara za usluge DeAndrea Aytona.*
*S obzirom da momak s Bahama zabija 20 poena uz 11 skokova i dvije blokade po utakmici te polako grabi prema top 3 picku na draftu, rekao bih kako je to sasvim sigurno bio dobar deal za Wildcatse.
Čak se i Mike Krzyzewski, nekadašnji izbornik reprezentacije SAD-a i trener s najviše NCAA pobjeda, našao pod medijskom prismotrom nakon što je jedan od njegovih igrača bio povezan s Christianom Dawkinsom, prije spomenutim direktorom omladinskih turnira koji je optužen pred sudom. Srećom za Krzyzewskog pa je za veza bila poprilično slaba – Dawkins je platio ručak majci Dukeova igrača Wendella Cartera Jr.-a, ali gospođa srećom nije bila gladna i odbila je obrok pa je veliki trener ostao bez mrlje u karijeri. “Ovo je užasno vrijeme za našu igru”, zavapio je Coach K., “ali igra već toliko dugo moli, na koljenima moli za promjenu.”*
*Nekoć davno čitao sam knjigu priča legendarnog Ephraima Kishona i jedna od priča, ako se dobro sjećam, govorila je o poreznom inspektoru u tek osnovanoj državi Izrael. Taj inspektor je, priča Kishon, među svojim kolegama imao status superjunaka jer je mogao prepoznati utajivače poreza bez provođenja istrage. Samo bi ušao u nečiju firmu i hop – pronašao bi utajivača. Naravno, Kishonov inspektor nije imao apsolutno nikakve supermoći nego je jednostavno živio u zemlji u kojoj su svi varali na porezu te je mogao ući bilo gdje i pronaći malverzacije. Slična situacija danas vlada u NCAA i čini se da ćete pronaći nekakvo sranje uđete li u bilo koje sveučilište, ili je barem takva slika među navijačima – a to je, uostalom, još bitnije.
Upravo tu se nalazi srž moralnog bankrota čitavog NCAA sustava.
Ljudi unutar lige se zgražaju nad optužbama. Neki ih niječu. Neki tvrde da su limitirani na svega par pokvarenih jabuka. Neki grme i traže kazne. Neki smatraju kako je sve ovo plod zavjere. No, čitavo vrijeme nitko iz samog NCAA ne priznaje kako je ovih 20ak impliciranih škola više pravilo nego iznimka, kako se već desetljećima priča o parama koje sveučilištarci primaju ispod stola, i kako je ta vrsta korupcije zapravo paravan za jednu od najvećih priča o eksploataciji u sportu.
Prvo i prvo, da stvari budu jasne, moramo ih jasno postaviti. Relativno, baš kao što smo napravili s moralom. Teško je govoriti o profesionalnim sportašima kao o eksploatiranoj radnoj snazi u apsolutnim razmjerima kada uzmemo u obzir da za svoj posao primaju milijune dolara, ali kada shvatimo koliko para zarađuju vlasnicima klubova u SAD-u,ta konstatacija i nije toliko nategnuta. Kod sportaša-studenata ona definitivno drži vodu.
Cifre koje se spominju obično se kreću oko 5.000 do 10.000 dolara. Vjerujte mi, kao student koji je školovanje proveo u sobičku na Savi, sa zidovima ukrašenim šmrkljima bivših studenata, madracem koji je s donje strane imao mrlju od menstruacije u obliku Afrike i nizom cimera od kojih je jedan bio bizarniji od drugoga, dobro znam koliko je to velika lova. Kvragu, da sam mogao dobiti tisuću ili dvije dolara godišnje, bio bih presretan jer bi to značilo da mogu otići na par koncerata više, pojesti stvrdnuti okrajak bifteka na brzoj liniji u SC-u umjesto uobičajene pizze šunka-sir i apgrejdati grafičku karticu da mogu igrati NBA Live 06 na najboljoj rezoluciji, a 10.000 dolara bonusa bilo bi ekvivalent dobitku na lotu jer bi s tom lovom ozbiljno mogao pomoći roditeljima. O 100.000 dolara koje su navodno dobili Ayton i Bowen da ne govorim, toliko nisam zaradio u čitavom svom radnom vijeku. No, ja nisam student-sportaš.
Ovo su činjenice. Sean Miller, trener koji je Aytonu nudio 100.000 dolara, zarađuje 2,6 milijuna dolara godišnje. NCAA je prošle godine ostvarila preko milijardu dolara prometa. Njen 14-godišnji TV ugovor s Turnerom i CBS-om iznosi 10,8 milijardi dolara SAMO ZA KOŠARKU. Istina, troškovi organizacije su veliki pošto u nju ulazi gotovo 1.000 škola, ali oni su neznatni kada uzmemo u obzir da je njihova radna snaga potpuno besplatna.
Arizonin dres s imenom DeAndrea Aytona na službenoj NCAA stranici košta 74,99 dolara. Centar s Bahama od prodaje tog komada odjeće neće vidjeti ni kune, bez obzira koliko ih se prodalo (faks treba prodati 1.333 komada da bi se isplatilo Aytonovih 100k dolara). Isto vrijedi za sve studente-sportaše, u svim sportovima, od sada pa do vječnosti. Dresovi Michaela Jordana prodaju se na službenom webu sveučilišta North Carolina po cijeni od 89,99 dolara za muške, odnosno 86,99 dolara za ženske modele. MJ će od te love vidjeti isto para koliko i Ayton od svojih dresova.
NCAA koristi amaterizam kako bi se prodavala javnosti, kako bi nas zaintrigirala i prikovala uz TV ekrane, natjerala da kupimo te dresove klinaca koji igraju samo za slavu, a ne za pare, ali to je sve govno. NCAA je organizacija koja je u potpunosti posvećena zarađivanju novca, baš kao što je dobar dio njenih sveučilišta s jakim sportskim programima posvećen zarađivanju novca. Dok se proteklih desetljeća NCAA još donekle mogla vaditi na to što je dobar dio najboljih sportaša završavao studij i tako opravdavao stipendije, što je praćenje akademskog programa uistinu bilo bitno i što su studenti-sportaši usvajali znanja koja su im bila potrebna u nastavku karijere, danas tome više nije tako. Posebno u košarci, koja se već dugo nalazi u one-and-done eri u kojoj najbolji igrači odlaze s faksa nakon jedne godine. Nikoga nije briga za klince ni za njihov razvoj. Nikoga nije briga za istinski amaterizam, on je postao samo sredstvo eksploatacije i sredstvo marketinga. To je srž moralnog bankrota NCAA.
Sveučilišna košarka danas se nalazi ondje gdje su bili biciklizam i baseball tijekom svojih najvećih dopinških afera. Polako se stvorilo ozračje u kojem su apsolutno svi krivi, bez obzira uzimali doping ili ne, bez obzira plaćali mito igračima ili ne. Osuda javnosti je jasna – u NCAA-u su svi krivi. No, dok kod dopinga nema jasnog rješenja pošto bi legalizacija korištenja steroida mogla uzrokovati ogromne zdravstvene probleme za natjecatelje, u ovom slučaju dvojbe nema. NCAA mora iskoristiti ovaj skandal da promijeni svoju moralnu srž. Odustajanje od apsolutnog amaterizma i omogućavanje studentima-sportašima da imaju bar nekakvu korist bio bi korak nabolje. Drugi izbor je ukidanje restrikcija koje nameću profesionalne lige, što bi omogućilo najboljim sportašima da ulaze u NBA ili NFL direktno iz srednje škole i onda se razvijaju u profesionalnom okruženju (NBA je tijekom godina dosta radila na stvaranju G-Leaguea, koja bi mogla postati pandan Minorsima u MLB-u), dok bi u NCAA ostajali samo igrači koji nisu dovoljno dobri da se okušaju u okršajima s profićima, čime bi se istinski amaterizam vratio natrag u ligu.
U ovom trenutku NCAA košarka se nalazi u situaciji u kojoj je nema smisla gledati. Ne zato što je basket loš ili zato što March Madness opet neće biti najbolji turnir na svijetu (naravno da hoće), nego zato što NCAA nije ono što tvrdi da jest. A to je bolno, bilo da se radi o slomljenom čovjeku koji je izdao samog sebe, ili o organizaciji koja bi trebala zastupati više ideale koje si je sama nametnula.
