Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

NITKO KAO ON

VELJKO MRŠIĆ ISPRIČAO NAM JE PRIČU O DRAŽENU KOJU NIKAD NISTE ČULI: ‘Kad je to rekao, svaka priča je prestala. Bio je drugačiji od drugih, poseban’

Veljko Mršić igrao je s Draženom na njegovom posljednjem turniru u životu, onom u Wroclawu

Na današnji dan prije 27 godina nikad prežaljeni hrvatski košarkaški Mozart Dražen Petrović odigrao je svoju posljednju utakmicu. U poljskom Wroclawu Hrvatska je igrala protiv Slovenije u kvalifikacijama za EuroBasket. Dražen je ubacio 30 poena, ali Slovenci su odnijeli pobjedu 94:90.

Tisućiti koš u najdražem dresu

Svoj tisućiti koš u najdražem dresu kapetan je ubacio upravo toga dana 6. lipnja 1993. godine. Posljednji koš zabio je s linije slobodnih bacanja te je zaokružio, u svom stilu, utakmicu s 30 ubačenih koševa uz tri trice. I dan danas taj trenutak pamti se…

Posljednji Draženov koš u životu/Screenshot: You Tube

Inače, u domovini je u to vrijeme bjesnio rat. Hrvatska mladost ginula je za slobodu i neovisnost, za svoje domove. Dražen je obožavao svoju domovinu, obožavao je igrati za Hrvatsku. Kako se ono kaže, bio mu je to najdraži dres…

Ta utakmica protiv Slovenije možda najbolje govori kakav je Dražen bio čovjek i igrač, koliko je volio Hrvatsku, disao za svoju naciju u vremenima kad se borilo za slobodu protiv srpskih terorista koji su imali bolesne pretenzije osvajanja tuđeg teritorija, etničkog čišćenja, a sve zbog ideje stvaranja “Velike Srbije”…

Dražen je tada imao ozlijeđenu nogu, točnije lijevo koljeno, i svi su mu savjetovali da preskoči turnir i odmori, te da se pripremi za nadolazeće EP. Hrvatska reprezentacija plasirala bi se i bez njega na turnir, ali on jednostavno nije želio da kvalifikacije prođu, a da on ne predvodi svoju reprezentaciju. Rekao je tada:

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 27 GODINA DRAŽEN JE ODIGRAO POSLJEDNJU UTAKMICU: No, ono što je rekao svojim igračima prije smrti dira ravno u srce

“Ne mogu, tamo će biti svi moji prijatelji i moram igrati. Ne mogu baš ja biti prvi koji se neće pojaviti u kvalifikacijama. Moram biti tamo sa svojim dečkima”.

‘Nikad nije bilo upitno hoće li nastupiti za Hrvatsku’

Današnji izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije Veljko Mršić bio je tada u Wroclawu. Samo za Net.hr evocirao je uspomene:

“Koliko se sjećam, on kad se vratio iz Amerike imao je neku ozljedu koljena. Stalno je nosio koljenicu na cijelom tom turniru i na pripremama prije turnira. No, nikad nije bilo upitno da li će on nastupiti za Hrvatsku ili ne, hoće li putovati u Wroclaw ili ne. Davno je to bilo, ali ne sjećam se je li on propustio i jedan trening. Nije bilo sumnje u njega. Uf, vrijeme prolazi, bol i tuga i dalje ostaju, no sjećanja ne blijede. Mi koji smo tada igrali s Draženom, ne samo tog dana nego i prije, blagoslovljeni smo i sretni da smo imali priliku igrati s njim. Ja osobno bio sam i dio Cibone u mlađim kategorijama kada je on igrao u klubu. To je jedno vrijeme koje se s ponosom sjećam”, prisjeća se Veljko Mršić, s kojim nas razgovor odvodi prema situaciji po dolasku u Wroclaw.

Igor Kralj/PIXSELL

Naime, kada je Dražen stigao na zadnji turnir u svom životu, njega i ostale reprezentativce dočekao je katastrofalan smještaj u hotelu D kategorije sa zajedničkim WC-om i kupaonicom za cijeli kat. Tadašnji izbornik Mirko Novosel preznojavao se, bojeći se reakcije posebno hrvatskih NBA zvijezda, kako će oni na to reagirati, a ljutiti Dražen je sve ušutkao jednom rečenicom:

“Kada naši vršnjaci koji brane Hrvatsku mogu čučati mjesec dana u rovovima, možemo i mi izdržati pet dana u ovakvom hotelu”.

Kad smo to spomenuli Veljku, samo je duboko udahnuo…

‘U Wroclawu su nas dočekali slabi uvjeti’

“Ja se sjećam jednog detalja. Bio je hotel loš, tri zvijezdice. Stvarno su nas dočekali slabi uvjeti. I pojedini igrači, da ih sad ne imenujem, došli su u restoran i rekli da je smještaj sramotan, da trebamo ići u hotel u kojem je bilo smješteno rukovodstvo FIBA-e. Dražen je sjedio za stolom, jeo je neku juhu, ili nešto slično tome. On je samo digao pogled i rekao: ‘Sve momčadi su ovdje, mi smo ovdje došli igrati turnir. Ne idemo nigdje, bit ćemo i mi ovdje’. I tu je prestala sva priča”, govori nam Veljko Mršić.

Dražen je bio pravi natjecateljski fanatik. Nitko nije trenirao i bio zaluđen košarkom, pobjedama kao on. I dan danas se priča o njegovoj nevjerojatnoj radnoj etici…

“Znači, on je sebe prije svega tjerao do maksimuma i to je ostale igrače isto dizalo. Nije na ovaj način kao što je prikazano u Last Danceu od strane Michaela Jordana, nije bio tiranin prema drugima, nego je prije svega sebi postavljao ljestvicu jako visoko. Sjećam se kad se nakon prve godine vratio iz Amerike, onda bi on trenirao s nama. Sezona je nama tada bila gotova, imali smo tzv post sezonu, trenirali bi mi svaki dan. Međutim, on nije niti jedan dan propuštao trening. Uvijek nam je govorio kako mu noge nisu fizički dovoljno dobre, kako mora ojačati, promjeniti način igre. Nije tražio izgovore u trenerima, nego je u toj prvoj godini u NBA ligi vidio što mu nedostaje da bude tamo bolji, među najboljima. I na tome je puno radio. Sjećam se da toga ljeta, nakon njegove prve sezone, došao je na nekih 106 kg kad se vratio iz Amerike. Čitavo ljeto je naporno trenirao i spustio je na 98 kg. To je 1990. ili 1991. godina. Poslije je promijenio momčad, otišao u Netse i bio spreman da pokaže zašto je jedan od najboljih igrača svih vremena”.

I za kraj razgovora, zamolili smo izbornika da nam otkrije njemu posebno dragu anegdotu s Draženom, koju do sad nije imao priliku ispričati za medije, onu koju i dan danas pamti…

‘Ciljali smo sjediti s Draženom u restoranu’

“Imao sam sreću u ono vrijeme kad sam bio kadet i junior Cibone, on je tada igrao za prvu momčad. Hranili smo se u istom restoranu gore u klupskom restoranu. Dosta često bi on s nama sjedio. U biti, mi smo ciljali vrijeme kad bi seniori dolazili na ručak, pa bi i mi nastojali biti s njima na ručku kako bi porazgovarali s njima, da nam nešto kažu, daju neki savjet, bilo što… To je za nas bila velika stvar. U restoranu je bilo četiri ili pet stolova. Ne bi sjedili zajedno nego bi svatko od nas sjeo za poseban stol. Jer, to je bila svojevrsna lutrija, pogađanje s kim će Dražen sjesti i ostali igrači, pa da imamo priliku jedan na jedan porazgovarati. Znate, njega je uvijek sve zanimalo, pratio je naše utakmice. Imao sam sreću da sam te 1992./1993. bio u reprezentaciji kad je on bio u njoj. Grupa je bila Dražen, Stojko i Dino. I mene su uzeli sa sobom udruštvo. Meni je to puno značilo, upijati te priče, razgovore, iskustvo. Dražena nikad, ali nikad neću zaboraviti”.

Povratak na Net.hr