Sportski turniri ponekad razočaraju. Nekad zato jer imamo prevelika očekivanja, nekad jer važnost pojede natjecatelje, a nekad jer format prisili sudionike na destruktivne taktike. Nagledali smo se loših olimpijskih turnira, svjetskih prvenstava pa čak i sezona Lige prvaka, i to u svim sportovima. No, jedan turnir iz godine u godinu opravdava svoje ime, pokazujući kako je za uzbudljivost natjecanja format ponekad važniji od razine talenta.
March Madness je i ove godine isporučio ludilo.
Opet smo gledali kako šutovi u posljednjim sekundama ekipama donose pobjede, kako klinci trče po terenu i uskaču u zagrljaje svojim suigračima, kako favoriti ispadaju i momci plaču na klupama s ručnicima prebačenim preko glave, a tek je završio prvi vikend natjecanja! Od top 10 igrača koji će sljedećeg ljeta biti birani na NBA draftu (po NBADraft.netu) jako malo ih je ostalo u turniru. Trae Young je izletio prvi, a njegovi Soonersi izgubili su u produžetku od Rhode Island Ramsa. Četvrtopostavljena Arizona DeAndrea Aytona, koji je svakom odigranom utakmicom sve više izgledao kao prvi pick, izletjela je od slabašnog Buffala. U istom dijelu ždrijeba Mohamed Bamba zaradio je petu osobnu u posljednjim sekundama utakmice njegova Texasa protiv Nevade, omogućivši Jordanu Carolineu da pogodi slobodno za produžetak u kojem je Wolf Pack konačno svladao Longhornse. Missouri je izletio u prvoj rundi od Florida State Seminolesa, a time se i Michael Porter Jr. oprostio od svoje sveučilišne karijere odigravši svega 57 minuta za Tigerse zbog teške ozljede (Porter je u toj tekmi imao 16 poena, 10 skokova i tri ukradene ušavši s klupe, ali to nije bilo dovoljno). Izletio je i Jaren Jackson Jr., koji se sjajnim partijama probio u top 5 koledž igrača i toliko nam zamazao oči da nisam bio jedini u razmišljanju kako njegovi Michigan State Spartansi mogu sve do Final Foura sve dok nisu naletjeli na Syracuse Orange starog lisca Jima Boeheima koji je zonskom obranom nametnuo spor ritam, pa su njegovi momci na kraju slavili dva razlike u jednoj od najuzbudljivijih utakmica ove godine.
Osim ekipa koje su se dičile sjajnim individualnim igračima, ostali smo i bez ekipa koje su se činile kao prave klape koje mogu osvojiti sve. Xavier, prvi nositelji Zapada, izletjeli su u drugoj rundi od već spomenutog Florida Statea, dok je u istom dijelu ždrijeba Texas A&M skinuo druge nositelje i lanjske pobjednike North Carolina Tar Heelse. Cincinnati Bearcatsi nisu izdržali protiv Nevade, iako su bili drugi nositelji Juga, a Wichita State, četvrti nositelji na Istoku, popušili su u zabavnoj utakmici od Marshalla. Tennessee je izgubio od Loyole Chicaga u zadnjih pet sekundi, čime je 11. momčad na Jugu svladala treću. Favoriti su ispadali leva-leva, bržim ritmom nego u zadnjih desetak godina. No, to je ono što očekujemo od Madnessa.
Ove godine se dogodilo i ono što nismo očekivali, zato jer se nešto slično nikada nije dogodilo.
Srećom pa košarka ponekad ima i svoju iracionalnu komponentu, baš poput ljudi
Nikada prije 16. nositelj, odnosno momčad koja je u turnir ušla na guzove, nije pobijedila prvog, odnosno ekipu koja bi trebala igrati u Final Fouru. Sve do ove godine. UMBC Retrieversi, ekipa koja je ove sezone skupila 10 poraza i u Madness ušla osvajanjem turnira u svojoj, za širu javnost nebitnoj America East konferenciji*, pobijedila je Virginia Cavalierse –ne samo prve nositelje u svom dijelu ždrijeba, nego i prvorangiranu ekipu nacije koja je ove godine pretrpjela svega dva poraza do Madnessa.
*U 39 godina postojanja ova konferencija je stvorila 17 NBA igrača, među kojima su najbolji bili Vin Baker, nesretni Reggie Lewis, JJ Barea, Raja Bell, Speedy Claxton, Malik Rose i Rick Carlisle.
Od 1985., kada se Madness proširio na 64 momčadi, do ove godine odigrane su 132 utakmice u kojima su se susreli prvi nositelji ždrijeba sa posljednjim, šesnaestim. U te 132 utakmice pobjeda je 132 puta otišla na stranu prvih nositelja. Moćne ekipe nisu pobjeđivale na knap – tamburale su svoje supanike i generalno ih dobivale s preko 25 poena razlike. Samo 15 utakmica završilo je pobjedom favorita manjom od 10 razlike.
Unatoč tome ljudi su u svojim bracketima (tablicama kojima predviđaju kako će čitav turnir na kraju završiti) kroz posljednjih osam godina sve češće i češće birali 16. nositelje u okršajima s prvim. Ove se godine ta brojka popela na ogromnih 7,95 posto (samo 2,16 posto bracketa je, doduše, izabralo UMBC da će svladati Virginiju;većina je birala jako dobri Penn State protiv Kansasa). Navijači nisu imali racionalni razlog za svoje izbore – ništa nije bilo na njihovoj strani osim krivog tumačenja zakona velikih brojeva. Srećom pa košarka ponekad ima i svoju iracionalnu komponentu, baš poput ljudi, te nekad ponudi nepredvidljivost.
Ili totalno jebeno ludilo u ovom slučaju.
UMBC Retrieversi nisu samo pobijedili Virginiju, rastočili su je. Sićušni košarkaški program ušao je u Madness tek drugi put u svojoj povijesti i u njemu ostavio dublji trag od mnogih mid-major sveučilišta koji su se i 30-ak puta plasirali na Veliki ples. Virginija je uništena rezultatom 74-54. Dvadeset razlike. Dvadeset!
* Prvi i zadnji put su igrali 2008., kada su izgubili u prvoj rundi od Georgetowna predvođenog Royom Hibbertom i Vernonom Maclinom rezultatom 66-47.
Zamislite da Njemačka na Svjetskom igra utakmicu za prolaz u osminu finala protiv Hondurasa (trenutno prva i 64. ekipa na FIFA-inoj uvijek diskutabilnoj ljestvici) i Honduras ne samo pobijedi, nego zgazi Die Mannschaft s 4-1. Kako se ova kolosalna pobjeda uopće dogodila?
Za početak valja reći kako je Virginia pažljivo izgrađena momčad. Dok mnogi treneri biraju talent ispred dugogodišnjeg rada (većinom s pravom) te grade ekipe oko one-and-done igrača, Tony Bennet je u devet godina rada s Virginiom težio stvaranju uigranih momčadi koje kvalitetnom suradnjom talentiranih igrača anuliraju nedostatak onog vrhunskog NBA talenta na kakvog se često oslanjaju ekipe poput Kentuckyja ili (sve više) Dukea. Virginia je ove godine bila poput velike zmije koja polako guši svoj plijen – nadnaravno dobra obrana uparena s napadom sporijim od hrvatskog pravosuđa metodično je uništavala protivnike. Nitko nije igrao sporije od Cavaliersa s bolesnih 59,4 posjeda na 40 minuta, niti je itko imao tako dobru obranu u tako jakoj konkurenciji – primali su 85,7 poena na 100 posjeda u sezoni u kojoj im zbog tempa nitko nije zabio ni 70. Sve do utakmice s Retrieversima, jel.
Prije početka turnira analitičari su se brinuli kako će Cavaliersi izgledati kada nalete na elitne napade poput Villanove i Dukea, hoće li ih moći umrtviti, tko će preuzeti odgovornost kada je utakmica u egalu i tome slično. Nitko nije brinuo za Virginiu sve do Elite Eighta baš zato jer je građena kao momčad koja ne bi trebala imati nikakve probleme s limitiranim ekipama u prve tri runde. Zajeb.
UNREAL.
UMBC becomes the first 16 seed to upset to beat a No. 1 seed!#MarchMadness pic.twitter.com/iLdbVhNC0A
— NCAA March Madness (@MarchMadnessMBB) March 17, 2018
Retrieversi su iznenadili sve u prvih 20 minuta kada su uspijevali držati korak s Cavaliersima. Nakon 20 minuta bilo je 21-21 – ne baš rezultat koji je odgovarao Virginiji, ali koji je jasno davao do znanja da su uspjeli nametnuti svoj spori ritam. U prvih nekoliko minuta drugog poluvremena stvari su se preokrenule. Retrieversi su počeli pogađati. Počeli su još brže juriti po terenu i napadati Virginiju u tranziciji, ne samim šutom koliko brzim iniciranjem akcije i kruženjem lopte. Trice su počele ulaziti. Prvi igrač UMBC-a Jairus Lyles počeo je agresivnije ulaziti u reket, otvarati prostor za suigrače i poentirati oko obruča, često na cirkuski način. Uskoro je bilo 14 razlike za Retrieverse. Virginija nije bila momčad građena za ganjanje rezultata. Vodstvo je dodatno poraslo.
Najveće iznenađenje u povijesti Madnessa prvo je pomolilo svoju glavu, a onda izletjelo napolje i veselo zamahalo svojim retriverskim repom. Mali UMBC skinuo je prvu momčad nacije. Lyles je završio utakmicu sa 28 poena, Retrieversi su zabili 12 od 24 pokušaja za tricu, a Virginia, koja je igrala bez svog najboljeg individualnog defenzivca De’Andrea Huntera (što je možda olakotna okolnost ali sigurno ne i opravdanje s obzirom na broj primljenih poena i razliku u kvaliteti ostalih igrača), morala se oprostiti od turnira pet utakmica prerano.
Igrači su se grlili na centru, skakali, mahali ručnicima.
UMBC nije tipično sportsko sveučilište i ovakve pobjede dolaze rijetko. Istina, ima deset naslova nacionalnih prvaka, ali titule u šahu* se puno rjeđe slave od košarkaških uspjeha, osobito onih povijesnih, na najvećoj pozornici. Kako to obično biva, nisu slavili samo igrači i studenti UMBC-a, nego i neutralni gledatelji. To i jest ljepota Madnessa: da možete za trenutak uložiti emocije u neke papirnate jadnike i veseliti se kada svladaju moćne i uznosite. David protiv Golijata, Spartanci protiv Perzijanaca, Rocky protiv Apolla Creeda – to je ono što mnoge privlači Madnessu i što mu daje dodatnu draž. Izljevi radosti i slavlja po internetu mogli su ići na živce samo Virginijinim navijačima, a čak su i oni morali priznati kako je podrška koja je UMBC Retrieversima stigla od pravih retrivera i ostalih pasjih vrsta bila prokleto slatka.
*Ako imate pet minuta vremena, svakako pročitajte članak o tome kako je profesor s MIT-ja stigao na mali faks u Marylandu i izgradio moćni šahovski program.
Cavaliersi će se vratiti u Madness i sljedeće godine, iako sumnjam da će opet biti favoriti za Final Four. Tri igrača rotacije – Devon Hall, Isaiah Wilkins i Nigel Johnson – će diplomirati i napustiti faks. Bennetu će trebati neko vrijeme da uigra freshmane u defenzivni stroj kakvog smo ove godine gledali. Poraz od UMBC-a mogao bi ostaviti trag i na psihi nekih igrača. Virginia je porazom zacementirala svoj status ‘luzerskog’ faksa. Ovo je bez ikakve sumnje najveći upset u povijesti NCAA košarke, a Virginia je i dosad držala neslužbenu titulu kada je 1982. za vrijeme Honolulu Invitationala, kao prvorangirana momčad nacije, izgubila od sićušnog Chaminadea iako je na svom rosteru imali Ralpha Sampsona, dvaput najboljeg sveučilišnog igrača i budućeg prvog picka na NBA draftu. Svejedno, imat će priliku promijeniti svoju ostavštinu.
UMBC Retrieversi neće, niti bi to željeli. Oni su ove godine postali ultimativni David, najveći underdog koji je ikada uzeo pobjedu u March Madnessu. Njihova utakmica vrtjet će se i za 20-30 godina na televiziji pred turnir, najavljujući ga. Njihova imena spominjat će se uvijek kada netko primijeti kako neka mala ekipa nema šanse protiv sportskih Golijata. Unatoč tome što su već ispali iz turnira od jako dobrog Kansas Statea u još jednoj tvrdoj utakmici u kojoj su odigrali iznad svojih mogućnosti, UMBC Retrieversi napustili su Veliki ples uzdignute glave i veselog repa.
