Ispasti glup je tako jedna od temeljnih odlika postojanja. Ne postoji osoba za koju sam više puta pomislio kako je glupa od sebe samog. No, kao i kod gotovo svake stvari, i kod gluposti postoje stupnjevi gradacije. Jedna stvar je krenuti u dućan s namjerom da kupite kruh i kupiti 20 stvari od kojih ni jedna nije kruh, druga je ne dati žmigavac na skretanju i skoro izazvati nesreću, a skroz treća stvar je, ne znam, ne potpisati Beatlese ili izbrisati snimke slijetanja na Mjesec.

Činjenica da je glupost neuništiva nikome nije toliko poznata kao ljubiteljima sporta.

Djelatnost koja zahtjeva brzo donošenje odluka i stavljanje iznadprosječnih fizičkih atributa u geometrijsku akciju mora uroditi pogreškama. No i u sportu postoji gradacija — u nogometu npr. postoji velika razlika između krivog dodavanja na postavljenu obranu u posljednjoj trećini terena, promašivanja praznog gola s dva metra udaljenosti i skidanja dresa kod proslave gola kad već imaš žuti karton. Pritom valja reći kako pogreške ne možemo razdvojiti samo po njihovoj težini, odnosno šteti koje nanose ekipi (ili pojedincu u individualnim sportovima) nego i po prirodi — čini mi se kako smo kao navijači skloniji oprostiti atletske greške od onih mentalnih.

Nakon što nas je Loris Karius nagradio dvjema kolosalnim greškama u finalu Lige prvaka, za koje sada liječnici tvrde kako su posljedica potresa mozga, J.R. Smith je nadmašio čak i nesretnog Liverpoolova golmana. Njegova odluka da ne zove time-out ili šutira na koš četiri sekunde prije kraja prve utakmice NBA finala, nakon ofenzivnog skoka kod izjednačenog rezultata, spada u najbizarnije stvari koje sam ikada vidio na sportskim terenima. A pošto sam godinama pratio nogomet u 4. Županijskoj nogometnoj ligi, uključujući juniore i pionire, možete zamisliti kakvih sam se sve bizarluka nagledao.

Nakon takvog propusta, Cavaliersi su se potpuno raspali protiv puno bolje momčadi i na kraju izgubili ne samo prvu, nego i drugu utakmicu — u kojoj je Steph Curry srušio rekord po broju pogođenih trica u Finalu. Cavsi ionako nisu imali bogznakakve šanse protiv Dubsa, ali nakon poraza koji je ekvivalent udarca željezom okovanom nogom u jaja postoje velike šanse da seriju izgube u četiri utakmice.

Da ste mi prije sezone rekli kako će jedan od igrača napraviti ovakvu pogrešku, nema sumnje da bi mi, od svih igrača u ligi, J.R. Smith bio među top 5 kandidata.

Ne znam za vas, ali tu sam mu opet sve oprostio. Kvragu, bilo mi je čak žao tipa

Blagoslovljen nevjerojatnom koordinacijom i nenadmašnim atletskim sposobnostima koje su počele kopnjeti tek u posljednjih par godina, Smith je izgradio reputaciju x-faktora igrajući za Carmelove Nuggetse. Njegova košarkaška inteligencija bila je dijametralno suprotna njegovim fizičkim darovima, zbog čega je u momčadi trenera Georgea Karla uglavnom korišten kao igrač s klupe. Smith je u tom periodu bio vrhunski “ne, ne, ne, ne… DAAAAAA!” igrač, čovjek koji uzima stupidne šuteve i radi gluposti po terenu, ali koji postaje ubitačan jednom kada uđe u seriju.

Neki od njegovih poteza iz tog vremena zaslužuju biti uokvireni i izloženi u MoMa-i jer spadaju u remek-djela suvremene umjetnosti, poput polaganja od 360 stupnjeva protiv Spursa, ili kada je protiv Sacramenta zabio 45 poena u 29 minuta uz 11 pogođenih trica iz 18 pokušaja. Te iste sezone J.R. je pomogao Nuggetsima da uđu u svoje prvo finale Zapada u 23 godine kao dio superbrze momčadi u kojoj su osim njega i Mela igrali i Allen Iverson, Chauncey Billups, Nene i Kenyon Martin i koja vjerojatno ne bi prošla do okršaja s Lakersima da J.R. nije trpao i trpao u dvobojima s Hornetsima i Mavsima u prve dvije runde (16,3 poena u te dvije serije). No, upravo je serija s Lakersima pokazala koliko je Smith nekonzistentan — u dvije utakmice zabio je 24 poena, u ostale četiri sve skupa 28 uz uobičajeno silovanje šuta (za tih 28 poena ispucao je 41 loptu).

Smithove oscilacije nastavile su se kroz čitavu njegovu karijeru, što je u redu jer u NBA-u uvijek ima mjesta za streaky shootere, igrače koji uđu u zonu 10 puta godišnje i dobiju vam sami osam utakmica, dok se ostalo vrijeme na njih baš i ne možete osloniti. Problem je što J.R. nije bio samo nepouzdan strijelac.

Bio je budala.

Kako drugačije opisati igrača koji je u svojoj rookie godini u Hornetsima pitao Davida Wesleya je li dolazak na šuterske treninge obavezan ili ih može preskočiti. Koji pridjev prišiti igraču koji je dobio 50.000 dolara kazne jer je suparnicima odvezivao vezice na tenisicama kod izvođenja slobodnjaka? Ili kad mu je liga iz novčanika izvukla još 25 keka na račun toga što je tvitao fotku iz hotelske sobe sa djevojkom obimnih guznih atributa? Kako titulirati čovjeka koji je ispao iz defenzivne rotacije jer je zaboravio da je u igri i otišao se zagrliti s Jasonom Terryjem na suparničkoj klupi? Čime označiti tipa koji je zaradio suspenziju od jedne utakmice jer je pomoćnog trenera gađao juhom? Kakvim epitetom počastiti čovjeka koji je roknuo tricu nakon ofenzivnog skoka 22 sekunde pri kraja kod izjednačene utakmice zato jer je mislio da gube dva razlike? Budala se nameće kao jedini precizni deskriptor.

Potez u prvoj utakmici finala bio je kolosalna budalaština. Pošto ne navijam ni za Warriorse, unatoč tome što igraju lijepu košarku (iako s puno više iso balla nego prije), niti za Cavse, iako su slabiji, nisam se mogao ljutiti na J.R.-a kao velika većina navijača Cavaliersa, nego sam prvenstveno bio osupnut glupošću njegovog poteza. Ne znati rezultat utakmice finala u zadnjoj sekundi sa stotinu semafora koji svijetle po dvorani — za to stvarno moraš biti nadaren, ali ajd, to je vječno napušeni J.R., što drugo očekivati.

No, ono što me nanerviralo je odbijanje preuzimanja krivnje za svoje postupke. Senekina poslovica u potpunosti glasi “Errare humanum est, sed in errare perseverare diabolicum“, što grubo prevedeno znači “Okej je zajebat, dogodi se, ali ustrajat u zajebu iz nekog ponosa ili nešto… E, brate, to stvarno nije u redu”. J.R. je ustrajao.

Unatoč tome što se na snimci jasno vidjelo kako J.R. priznaje kako nije imao pojma o tome koji je rezultat*, neposredno nakon utakmice majstor je bacio momčad pod šleper izjavivši kako je znao rezultat, ali ga je situacija zbunila jer je mislio da će LeBron pozvati time-out. Njegova izjava dobila je još više na gadljivosti kada je u javnost procurila snimka s konferencije za novinare na kojoj je James uporno odbijao odgovoriti na pitanje je li Smith znao rezultat utakmice, štiteći tako svog suigrača.

*LeBronova reakcija nakon razmjene ideja sa Smithom i kasnija reakcija na klupi na informaciju da je momčad imala time-out i nitko ga nije zvao, ni J.R. ni Ty Lue, vjerojatno je vremenski period u kojem je James definitivno odlučio da napušta Cavse. Ili da će zapaliti pola momčadi.

Prvo nisam kužio zašto je Smith odbijao priznati nešto što je bilo jasno iz aviona. Nakon toga sam se raspizdio.

Malo je ljudskih osobina odbojnijih od neprihvaćanja vlastite odgovornosti. Greške se događaju, ljudi su, kao što smo utvrdili, glupi. No, odbijanje prihvaćanja vlastite gluposti i nošenja s posljedicama te gluposti ima negativni učinak na odrastanje osobe. J.R. Smith je tijekom karijere napravio niz grešaka, glupih, nepotrebnih grešaka, ali iz njih kao da nije izvukao nikakve pouke, pošto ih radi jednako frekventno i sada u 33. godini života kao što ih je radio kada je sa 19 godina ušao u ligu. Čovjek je upropastio utakmicu finala. Upropastio je 51 poen LeBrona Jamesa. Upropastio je utakmicu u kojoj je njegova ekipa krvavo radila da nadoknadi manjak talenta u odnosu na Dubse. Da stvar bude gora, Smith je još dodao, u tipičnom Smithovskom điru, kako LeBron može biti sretan što igra s njim. Pa glavu bi mu stukao!

Par dana kasnije stvari su se smirile. J.R. je ipak priznao svoju grešku. “Ne mogu reći sa sigurnošću da sam znao rezultat”, izjavio je igrač Cavsa dodajući kako u tom trenutku ni u što nije bio siguran. Dan nakon poraza proveo je gledajući golf, pričajući sa svojom djecom preko neta i razgovarajući s Kyleom Korverom o utakmici. U trenutku kada je priznao, vjerojatno i pod pritiskom momčadi, opet je bio dio naše veličanstvene, glupe, budalaste ljudske rase. Dapače, J.R. Smith, čovjek koji je upropastio jednako toliko utakmica koliko ih je i dobio, koji izgleda vječno napušen, koji sjebava svoje momčadi i na terenu i izvan njega zaradio je dodatne bodove za iskrenost.

“Takav sam čitav život. Ljudi se sa mnom uvijek rugaju, ja sam tip koji napravi nešto ludo i svi to moraju vidjeti. Ne razmišljam previše o tim stvarima. Takav sam čitav život, takav ću i ostariti. Nastavit ću biti ja. Rekao sam nekome nakon utakmice da mi je drago da se to dogodilo meni, a ne nekome drugome u momčadi. Biti u takvoj situaciji je teško i ne može se svatko nositi s tim. Tako da mi je drago da se to dogodilo meni.”

Ne znam za vas, ali tu sam mu opet sve oprostio. Kvragu, bilo mi je čak žao tipa.

Smith nije odigrao bajnu drugu utakmicu, usprkos tome što je LeBron hvalio njegovu sposobnost da se digne iz prašine i nastavi, ali nije se činilo kako je na njegov loš učinak (kao i na loš učinak većine članova momčadi) utjecala gigantska greška iz prve utakmice koliko dobra igra Warriorsa. Sumnjam da je išta naučio iz ovog dvoboja, jer slične je greške radio i prije, ali bar je priznao odgovornost i na tome mu treba skinuti kapu, unatoč čekanju. Njegova pogreška spada među najveće u povijesti sporta, rame uz rame sa Jimom Marshallom koji je vratio fumble u vlastitu end zonu jer je zaboravio u kojem smjeru igra njegova momčad, Billom Bucknerom zbog čije su greške Red Soxi izgubili naslov, time-outom Chrisa Webbera, i Kariusovim poklonom Karimu Benzemi.

Bez obzira što se dogodilo u nastavku serije, jedno je sigurno: prva utakmica NBA finala 2018. godine ostat će zauvijek upamćena kao J.R. Smith Game. Nije lako nositi takvo breme na leđima ostatak života.