Sesar je danas trener u Gorici koji svojim igračima pokušava objasniti kako da ne rade sve ono što je on kao igrač radio. I Žižić i Subotić već su igrački umirovljenici, tadašnji šuter Branimir Longin danas je Zadrov sportski direktor, Mladen Erjavec HKS-ov instruktor za mlađe kategorije, Cibonin Slaven Rimac trenira Cedevitu, Bariša Krasić Cibonin je pomoćni trener, a Nikšu Prkačina je 16 godina kasnije u Ciboninu dresu naslijedio tada četveromjesečni sin Roko.

Ipak, dva su tipa ostala u istoj ulozi. Čak i u istom dresu. Iako su u ovih 16 godina prošli Europu uzduž i poprijeko, Šime Špralja i Mateo Kedžo ovog su tjedna u dresu svog Zadra i svog Splita sanjali iste snove kao i 16 godina ranije na istom mjestu. Tada u ulozi golobradih mladića koji kao napete puške čekaju kad će ući, sada u predumirovljeničkom statusu sa željom i namjerom da ulaze što je moguće manje.

I slično kao i prije 16 godina, kad je Zadar već nakon prvih 40 minuta prvog dana srušio splitske trofejne snove, tako je i ovogodišnji turnir za Split trajao tek prvih 40 minuta. Ovaj put čak i nije bio potrebna neka klasna i moćna momčad poput tadašnjeg Zadra. Bila je dovoljna tek poletna i rastrčana Sesarova velikogorička družina klinaca koji prije 16 godina nisu znali ni izgovoriti pick-and-roll, kamoli ga izvesti.

I nakon 16 godina opet je Split najveći gubitnik turnira koji je organizirao. Ne zato što je netko ozbiljno mislio da ga ovog puta može osvojiti preko Cedevite koja je za Split danas neka druga košarkaška dimenzija, nego iz razloga što jedini od favorita nije uspio ispuniti onu osnovnu formu. Preživjeti prvi dan. Gorica je tako, nakon Hajduka na Poljudu, u istoj sezoni upisala i Splitov skalp na Gripama. Teško da je slučajno.

Danas pričati o srednjoročnoj ili dugoročnoj strategiji razvoja hrvatske košarke znači prije svega prihvatiti da se nalazimo na spaljenoj zemlji

Izbacivši Split prvog dana Gorica je tako pokvarila planove organizatora o puni(ji)m tribinama u nastavku turnira, a Cibona se za isto pobrinula drugog dana izbacivši Zadar. U uobičajenom koloritu derbija u kojem u pravilu dominiraju zadarski dlanovi i glasnice, sudačke kontroverze i barem jedna konfliktna situacija u kojoj će se naći Marin Rozić, Cibona je još jednom ostala hladnije glave, a Zadar izgorio poput šibice. Još jednom.

Prošle je godine Luka Žorić na svojim leđima iznio Cibonu do finala u Zadru, ove godine se slično dogodilo i u Splitu. S tom razlikom što je ove sezone igrao za Zadar. Bio je Žora jedan od rijetkih raspoloženih aduta svoje momčadi u reketu, ali i vidljivo nervozan. ‘Pojela’ ga je *ljubav prema sucu s kojim ima neke nerašćišćene račune, ali i želja da u debitantskoj sezoni za svoj klub dođe do trofeja. Svjestan da drugu priliku za to možda i neće imati. Tko zna kako bi se odvila ta polufinalna bitka da Žorić nije zaradio isključenje.

Ovako će Cibona i Cedevita, s kojom se Sesarova mladost u drugom polufinalu ipak nije mogla nositi, svoje treće međusobno finale Kupa Krešimira Ćosića nakon Zagreba i Zadra odigrati i na trećoj različitoj pozornici — u Splitu. Cedevitu se tu i očekivalo, ali Cibona je s dvije uzastopne polufinalne pobjede protiv Zadra pred njegovim navijačima zaokružila dva zagrebačka finala u srcu Dalmacije.

Ipak, najvažniji dio ovog “tjedna hrvatske košarke”, koji bi po zamislima čelništva trebao zamijeniti onaj dozlaboga besmisleni tobožnji All Star od kojeg bi profitirali jedino Zmajčice i akrobati, trebao se događati izvan parketa. Na tribinama — bilo dvorane na Gripama, bilo neke od konferencijih dvorana.

Pa je tako uoči prvog dana natjecanja HKS organizirao medijsku prezentaciju ideja, natjecanja i projekata koji su pokrenuti u zadnje dvije godine. Bilo je tu nekih zanimljivih informacija, slajdova i razmišljanja među kojima se posebno isticala najvažnija stvar koju je ovaj saziv HKS-ovih čelnika p(re)okrenuo. Vraćanje važnosti državnom prvenstvu. Devastiranom i zanemarenom, ali neizbježnom i neminovnom za bilo kakvu priču o budućnosti hrvatske košarke. Koje nema bez klubova i bez nacionalne lige. Bez inzistiranja na domaćoj ligi i što široj bazi ni klubovi koji će igrati regionalna ili europska natjecanja neće imati odakle crpjeti ‘radnu snagu’. O reprezentaciji da ni ne govorimo.

Pričalo se dosta o razlici u sustavu razvoja mladih igrača u Hrvatskoj i Litvi, naglašavajući uniformiranost u stilu igre svih litavskih reprezentacija, od kadetske do seniorske. Litva je doista dobar primjer sustavnog rada, ali on je, nažalost, u hrvatskim uvjetima danas jako teško primjenjiv. Ne zato što su Litavci izmislili nešto što se ne može kopirati, nego zato što u svom košarkaškom vokabularu još uvijek imaju dvije riječi koje se u Hrvatskoj već duže vrijeme ne koriste. I to ne samo u košarci.

“Opći interes”.

U Litvi još uvijek postoji vertikala sustavnog košarkaškog razvoja na koju se naslanjaju i klubovi i reprezentacije. Ondje još uvijek postoji sinergija između klupskih i reprezentativnih interesa koja je u Hrvatskoj nestala u vremenima kad je HKS najprije postao alat za betoniranje Cibonina klubaškog monopola, a zatim servis interesa sudačke oligarhije koja je njime potpuno ovladala.

Danas pričati o srednjoročnoj ili dugoročnoj strategiji razvoja hrvatske košarke znači prije svega prihvatiti da se nalazimo na spaljenoj zemlji, uništenoj pesticidima koji će još godinama ostati u tlu čak i ako se površina nekoliko puta prekopa i krene iznova saditi zdrave biljke. Sve ono što se događalo u hrvatskoj košarci u posljednja dva desetljeća ostavit će trag i na mnogim budućim generacijama.

Ali ukoliko zaista želi krenuti s mrtve točke prema naprijed, hrvatska će košarka morati prestati živjeti u prošlosti i uspoređivati sumornu sadašnjost s veličanstvenom prošlošću. Vremena Kreše, Dražena i Tonija su prošla. Slike Cibone i Jugoplastike kako dominiraju Europom više se nikad neće ponoviti. I to bi konačno trebalo prihvatiti. Pokloniti se velikanima. I nastaviti živjeti.

I umjesto da pričamo o onome što smo bili, možda bi korisnije bilo da pričamo o onome što planiramo biti. Da pričamo je li Rimac kapacitet za budućeg euroligaškog trenera? Da vidimo kakva je trenerska filozofija Ivana Tomasa ili Mile Karakaša? Kako u dobrobit budućnosti hrvatske košarke uključiti Darija Gjergju, Ivana Rudeža, Igora Miličića, Juricu Golemca? Kako najbolje iskoristiti iskustvo i znanje senatora poput Nevena Spahije, Jasmina Repeše, Velimira Perasovića, Ace Petrovića, Željka Pavličevića?

Može li se pomoći Sesaru da spasi karijeru Lovre Mazalina, umjesto navijati da ne uspije? Mogu li igrači koji se zovu Nik Slavica, Krešimir Radovčić, Josip Barnjak, Bruno Rebić, Mate Vucić, Ivan Majcunić, Toni Nakić ili još mnogi čija vam imena ništa posebno ne znače, izrasti u ozbiljne, radne, klupske igrače? U kategoriju koja u hrvatskoj košarci već čitavo desetljeće praktično ne postoji. Jer tko god do svoje 21. godine na krilima svog urođenog talenta ne završi u Euroligi ili u NBA-u, mi smo ga skloni proglasiti škartom i od njega dignuti ruke. To je najlakše.

Hrvatska je košarka danas tu gdje jest. Na sve načine daleko od svojih slavnih vremena. I kakva god bila uvijek će se moći nadati nekakvom ekstra talentu koji će se probiti do europskih i svjetskih vrhunaca. Ili nekoj ekstra generaciji koja će opet iznova uzburkati našu košarkašku krv.

U međuvremenu možemo sjediti s glavom u rukama i plakati za prošlošću ili se možemo okrenuti novim ljudima, novim idejama i boriti se protiv klubašenja, menadžeriranja i bilo kakvih privatnih interesa. Potražiti novu energiju i na spaljenoj zemlji barem pokušati zalijevati i hraniti travke koje će se tu i tamo probiti.

I maštati da ćemo kao narod jednom opet možda biti toliko inteligentni da shvatimo vrijednost onoga što se zove opći interes.