Bio je to rujan 2011. Hrvatska reprezentacija pod vodstvom Josipa Vrankovića pretrpjela je najveći debakl u ovom stoljeću oprostivši se u uvodnoj skupini Eurobasketa u Litvi. Porazi od Makedonije i Bosne i Hercegovine doveli su momčad u situaciju da se mora vaditi protiv Grčke u posljednjem kolu, ali Grci su se još jednom pokazali kao pretvrd orah, stoga su hrvatski reprezentativci pokupili svoje kovčege prije nego što se turnir ozbiljnije zahuktao. To je značilo da su Olimpijske igre izgubljene; novog-starog izbornika Jasmina Repešu umjesto spektakla u Londonu čekala je serija kvalifikacijskih okršaja po Cipru, Mađarskoj, Ukrajini i Austriji.
Ali dobro, u svakom zlu neko dobro, pomislio je tada optimist u meni, ako ništa onda će to biti dobra prilika da se reprezentacija pogleda uživo u službenom susretu, što je u ondašnjem FIBA-inom sustavu bila prava rijetkost. No, kada je došao popis gradova domaćina za te susrete, pomislio sam da je u pitanju neka šala: Cipar je dočekan u Makarskoj, Mađarska u Osijeku, Ukrajina u Slavonskom Brodu te Austrija u Crikvenici. Dodajmo tome da su još dvije pripremne utakmice odigrane u Osijeku, te jedna u Poreču.
Hrvatska je tada igrala u gotovo najjačem sastavu, stoga je ovakav odabir gradova-domaćina bio skandalozan. Bacimo malo pogled u susjedstvo: Crnogorci su svoje susrete tada odradili u Podgorici i Nikšiću, svoja dva najveća košarkaška centra; Srbi su uz velike gradove Beograd, Novi Sad i Niš odlučili domaćinstvom počastiti jedino Zrenjanin; u KS BiH su sve utakmice odradili u Sarajevu, što je manje popularan način, ali opet bolji nego da su domaćinstva podijelili Čapljina, Donji Vakuf i Prnjavor.
Split je ponovo ostao u čekaonici unatoč postu od okruglih 20 godina. Ironično, uz Rađu kao jednog od simbola splitske košarke danas na ključnoj poziciji u savezu
Tadašnje vodstvo HKS-a šest je godina čekalo priliku za organizaciju natjecateljskih utakmica i onda odlučilo protratiti domaćinstva na dva turistička gradića te dva grada iz regije u kojoj je košarka u najboljem slučaju sporedan sport. Kada se malo dublje zagrebe pod površinu, nalazimo frapantne podatke da je Crikvenica čak 11 puta bila domaćin košarkaškoj reprezentaciji, a u posljednjih sedam godina Hrvatska je u Osijeku i Brodu igrala ukupno 10 puta, po pet u svakom, ali će u toj mrtvoj trci ovog vikenda ponovo u vodstvo prijeći Osijek, kada ugosti Litvu u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. O Slavonijo, kolijevko košarke!
S druge strane, naša uvjerljivo najkošarkaškija regija Dalmacija puno je rjeđe imala priliku vidjeti izabranu vrstu. Uvjerljivo najgore tu stoji Split, koji je posljednji put bio domaćin davne 1998., kada je u grotlu Gripa BiH iznenađujuće odnijela dva boda.
Too little, too late
Niz nelogičnosti je obilježio čitavu eru Danka Radića, ali najviše se strasti uzburkalo u posljednjoj godini njegova mandata, kada se Hrvatska zajedno s Njemačkom, Francuskom i Latvijom kandidirala za domaćinstvo Eurobasketa 2015. Prvotna je najava bila da će gradovi-domaćini biti Zadar (skupina) i Zagreb (završnica), ali nakon što je FIBA nokaut-fazu dala Francuzima, odlučeno je da Zadar ispada iz priče.
To je izazvalo ogorčenje na jugu zemlje, a odluka da Zagreb dobije i pet od šest pripremnih susreta (jedan je bio u Slavonskom Brodu) samo je dolila ulje na vatru. Nakon što su posjet i, pogotovo, atmosfera u zagrebačkoj Areni bili prilično razočaravajuće, ispostavilo se da su nezadovoljnici s pravom rogoborili. Odmah potom HKS je dobio novo vodstvo predvođeno Ivanom Šukerom (nakratko), Stojkom Vrankovićem i Dinom Rađom te su najavljene korjenite promjene u radu Saveza. No, u pogledu domaćinstava seniorske reprezentacije nije se promijenilo ništa bitno, osim što je Opatija zamijenila Crikvenicu u ulozi turističke baze HKS-a.
“Igrači su vrlo zadovoljni svime što grad pruža i nadam se da će naša suradnja biti dugoročna”, izjavio je predsjednik Vranković nakon što je u lipnju potpisao četverogodišnji ugovor o suradnji s Gradom Opatijom.
Osim Opatije, gdje se u Vrankovićevu mandatu igralo već triput, prijateljske susrete dobili su i Novigrad, Pazin i Varaždin. Ali najvažniji ispit za novo vodstvo Saveza bila je utakmica s Italijom u prvom prozoru novoformiranih kvalifikacija za Mundobasket u Kini. Kada je i to dobio Zagreb unatoč domaćinstvu Eurobasketa prije samo dvije godine, ni blistave karijere čelnika HKS-a nisu im više mogle pomoći da ih se ne strpa u istu košaru s Radićem.
“Neka igraju di su i ranije igrali. Bojkot!” pisali su lokalni zadarski portali nakon što je objavljeno da je grad dobio organizaciju susreta s Rumunjskom i Nizozemskom prošle veljače. Too little, too late, rekli bi Amerikanci. I premda je na kraju Dvorana Krešimir Ćosić bila odlično popunjena, atmosfera nije bila ni približno vruća kao što je mogla biti zato što su najvatreniji navijači KK Zadra ove utakmice shvatili kao uvredu. Zagreb dobije atraktivnu Italiju, a Zadar košarkaške liliputance nakon što je sve već prijetilo otići k vragu poslije 0:2 u prve dvije utakmice. Na Vrankovića i Rađu se gledalo kao na one ‘prijatelje’ koji vas zovu na kavu samo kad im od vas nešto treba, u ovom slučaju vatrena atmosfera.
Zanemarivanje bastiona košarke
Ako ste pomislili da je sve ovo bila samo nespretnost s jedne strane i nedostatak strpljenja s druge, dodjela utakmice s Litvom Osijeku pokazuje da su u HKS-u izgubili kompas.
“Sastanak je bio kratak ali jezgrovit, a na meniju je osim utakmice s Litvom bilo riječi i o dugoročnoj suradnji s HKS-om, koji nas vidi kao kvalitetnog partnera“, izjavio je Renato Martinko, sportski direktor KK Vrijednosnica Osijek. Osim domaćinstva, Osijek je dobio i 200.000 kuna kako bi obnovio parket i ugradio montažne tribine.
Zašto Osijek nije zaslužio dobiti ovu organizaciju? Za početak, ovo je jedina domaća utakmica ovih kvalifikacija u kojoj će izbornik na raspolaganju imati NBA igrače. K tome je na suprotnoj strani uvjerljivo najrenomiranija reprezentacija iz skupine. Ova je utakmica prava poslastica, a dobio ju je grad s vrlo skromnom košarkaškom tradicijom u kojem je A selekcija k tome igrala već mnogo puta posljednjih godina.
S druge strane, Split je ponovo ostao u čekaonici unatoč postu od okruglih 20 godina. Ironično, uz Rađu kao jednog od simbola splitske košarke danas na ključnoj poziciji u savezu. Možda u svemu tome ulogu igra njegovo nedavno razilaženje s upravom KK Split i selidba u Zagreb, ali to sigurno nije valjan razlog za nastavak zanemarivanja ovog grada kada je reprezentacija u pitanju.
Možda sam naivan, ali čini mi se da bi bilo prirodnije i učinkovitije da HKS ulaže u tradicionalne bastione košarke poput, primjerice, Šibenika — ili čak Dubrovnika koji nema veliki klub, ali je u kratkom vremenu izbacio niz odličnih igrača (Nikola Prkačin, Ante Tomić, Hrvoje Perić, Mario Hezonja) — nego u ‘nekošarkaške’ Opatiju i Osijek.
Da, možemo se složiti oko toga da reprezentacija pripada svima i da svi zaslužuju priliku vidjeti je u svojom gradu i regiji; ali ako jedni dobivaju domaćinstva preko reda, a drugi desetljećima stoje u zapećku, onda je to samo neuvjerljiva floskula.
