Na temelju toga možemo reći kako na P3 sportaši dolaze iz dva razloga: 1) kako bi napredovali u izvedbi (postali jači, brži, eksplozivniji); 2) kako bi spriječili ozljede.

Od Patriotsa do NBA-a

Elliott je bio predodređen za uspjeh u fascinantnoj mješavini sporta, znanosti i medicine. Sa 17 je pokidao ligamente koljena na treningu svoje football ekipe, nakon čega je za Božić od roditelja poželio pretplatu na stručni časopis Medicine & Science in Sport & Exercise. Zatim je ovaj bivši triatlonac završio medicinsku školu na Harvardu, gdje je upoznao profesora Berta Zarinsa, koji je ujedno bio i glavni liječnik NFL momčadi New England Patriotsa. Predložio je Zarinsu da istraži kako su se NFL igrači u zadnjih 10 godina ozljeđivali, s posebnim naglaskom na ozljede prepona koje su inače jako mučile Patse. Godine 1999. dvojac je testirao igrače Patriotsa, a zatim izradio program za trening koji je trebao spriječiti upravo ozljede prepona. Uspjeh je bio sjajan — u sljedećoj je sezoni momčad imala svega tri ozljede prepona, trostruko manje nego godinu ranije.

Bila je to lansirna rampa Elliottu koji se vratio u rodnu Kaliforniju, i u Santa Barbari 2006. pokrenuo projekt P3. Nakon iskustva s Patsima bio je razočaran treninzima i pripremama sportaša koji su bili fokusirani na primitivno dizanje utega, čučnjeve i trbušnjake. Prvi klijent iz NBA lige bio mu je izvjesni Rafael Araújo, centar Utah Jazza i marginalni NBA igrač. Araújo je bio visok i spor; pod Elliottovom je paskom nakon par tjedana ostao visok, ali ipak nešto manje spor. Progres mu nije puno pomogao u NBA karijeri, ali se zato u Jazzu pročulo za Elliottove vještine, pa su sljedeće ljeto svi igrači Jazza provodili vrijeme u Santa Barbari.

Dobra riječ o institutu se proširila NBA krugovima toliko da je agent Bill Duffy svojim klijentima poput Andrewa Wigginsa, Zacha LaVinea i Aarona Gordona platio boravak od šest tjedana na P3-u. Tada je tjedan dana u Elliottovom labosu koštao 5.000 dolara. Duffy se nije dvoumio: “Na tom mjestu možeš produžiti karijeru za tri do pet godina. Uoče svaku tvoju manu i znaju kako je popraviti.”

“Tražimo rizična ponašanja i upozoravajuće simptome na isti način kao liječnici u tradicionalnoj medicini, samo se umjesto rizikom od srčanog udara bavimo rizikom koji sa sobom nose sportske izvedbe”, kaže Elliott.

Tri etape P3-a

Jednom kada sportaš dođe na P3 s problemom, Elliottov tim sastavljen od vrhunskih liječnika, biomehaničara i trenera ga uzima pod svoje i provodi kroz kompletnu proceduru koja ima svoje etape. Prva je etapa procjena sportaševa tijela i prikupljanje informacija o njemu. Sportaš na naoko bazičnim spravama simulira pokrete koje koristi dok igra utakmicu — poput skakanja s ispruženim rukama, lateralnog kretanja, sprinta, zamahivanja ili guranja. Ono što ne izgleda nimalo bazično u trening prostoriji P3-a su sofisticirane kamere i senzori postavljeni iznad svake sprave koji iz svih kutova prate i skeniraju svaki i najsitniji pokret sportaša i to šalju u sofisticirani računalni softver.

Iz toga ide druga etapa, dijagnostička, u kojoj se pregledavaju snimke iz kamera i senzora, a softver na temelju par tisuća prikupljenih podataka stručnjacima izbacuje koje su slabosti uočene na tijelu, gdje su rizici, i otkud prijeti opasnost. Jednom kada su podaci prikupljeni ulazi se u treću fazu, a to je faza korekcije, u kojoj se slažu detaljni planovi za trening kako bi se korigirale mane uočene u izvedbi. Tako će neki jačati skočne zglobove, drugi pravilnije koristiti kukove, a treći učiti pravilniju sprintersku mehaniku.

“Većina NBA igrača su fantastični kada treba ubrzati. Od 0 do 100 idu poput Ferrarija. Za razliku od njih, Luka od 100 do 0 ide brzinom treptaja oka“

U P3-u vole naglasiti kako kod njih ne postoji jedan trenažni kalup za sve sportaše.

“Treninzi su individualizirani jer su tijela različita. Možete imati dvojicu sportaša iste visine, ali s potpuno različitim sistemima. Jedan može imati fleksibilnost u donjem dijelu leđa, drugi uopće ne. Naš je zadatak učiniti sportaše boljima koristeći tehnologiju”, kaže Adam Hewitt, glavni operativac na P3-u.

Još jedna stvar koja ih razlikuje od klasičnih treninga i priprema sportaša je smanjeni naglasak na snagu i povećanje fokusa na pokretljivost, brzinu i agilnost. Elliott iznosi zanimljivu teoriju: “Ne trebaju vam nužno igrači koji su snažni. Možda vam zapravo trebaju oni koji se dobro kreću. Mislim da je najlakša stvar učiniti sportaša snažnim — više diže u benchu, više radi čučnjeva… Ali onda se uglavnom događa i da više ne može visoko skočiti kao nekad, da skače sporije, sporije se kreće lateralno, i kukovi mu postaju nepokretni toliko da se više ne može ni spustiti u stav. Čineći ih jačima često ih činiš slabijima.”

Vjerni gosti

Možda i najredovitiji gost P3 instituta je šuter Cavsa Kyle Korver koji svakog ljeta po nekoliko tjedana provede u Kaliforniji kod Elliotta i suradnika. Njegova ovisnost o P3-u, ali i odgovorno ponašanje prema tijelu, najbolje se očituje u kući koju je kupio u Santa Barbari samo za tih nekoliko tjedana godišnje.

Korver se na institutu pojavio daleke 2008. kada se oporavljao od ozljede koljena koje je nakon oporavka trebalo ojačati. Mučile su ga i druge sitne ozljede, poput lakta šuterske ruke, sve dok znanstvenici s P3-a nisu shvatili da je problem u njegovoj mehanici koju je morao promijeniti. Zatim su ustanovili i kako za čak 25 posto više opterećuje lijevu nego desnu nogu, što je dovelo do pucanja ligamenata u gležnjevima. “Doslovno smo ga morali opet posložiti, od glave do pete”, govori Elliott.

Zahvaljujući P3-u, Korverova se karijera produžila i on je danas, evo, u svojoj s38. godini koristan igrač, a prema svjedočenjima suigrača i trenera i jedan od fizički najspremnijih igrača lige. „Na početku karijere sam imao stvarno dosta sitnih ozljeda i nisam se osjećao dobro dok nisam počeo dolaziti na P3. To je bila točka preokreta u mojoj karijeri. Naučili su me kako se brinuti o svome tijelu, kako se kretati efikasnije i zdravije“, kaže Korver.

Korverova prva pratnja po broju dolazaka na P3 je, vjerovali ili ne, Luka Dončić, koji institut posjećuje od svoje 16. godine, a dobar je dio i ovog ljeta proveo u Kaliforniji, radeći na eksplozivnosti. Elliott i njegova skupina nisu bili zadovoljni njegovim fizičkim stanjem jer je u Europi zadnje sezone dobio nekoliko kilograma, što ga je usporilo na ulazima do obruča. Pali su mu u drugom dijelu sezone i šuterski postotci, što je po P3-u direktna posljedica viška mase iz koje proizlazi umor u završnicama. Zato su za Dončića pripremili poseban režim:

Dončiću se upravo eksplozivnost navodila kao najslabiji segment u košarkaškom repertoaru, iako po P3-u stvari uopće nisu tako loše. Nekoliko tjedana prije drafta, na kojem je Dončić izabran trećim pickom, P3 je očito u dogovoru s Dončićevim taborom iznio nekoliko zanimljivih informacija o atletskim performansama koje Slovenca svrstavaju u sami vrh NBA bekova, što mu je na draftu trebalo podignuti cijenu. U pitanju su, recimo, standing reach, pokretljivost kukova i lateralno ubrzanje. U jednom zanimljivom segmentu saznajemo da je Dončić baš elitan, a to je usporavanje. Možda zvuči kontraintuitivno, ali glavni biomehaničar s P3-a Eric Leidersdorf objašnjava o čemu se radi.

“Većina NBA igrača su fantastični kada treba ubrzati. Od 0 do 100 idu poput Ferrarija. Za razliku od njih, Luka od 100 do 0 ide brzinom treptaja oka, što je jako bitno kada napada s loptom u rukama.“

Dončić je po sposobnosti da uspori jako sličan Jamesu Hardenu, koji se također pojavljivao na P3-u i u apsolutno svakom testu koji mjeri atleticizam i eksplozivnost bio prosječan ili ispodprosječan. Osim u jednom — kad treba usporiti. Po P3 stručnjacima u tom dijelu je ostvario jedan od najboljih rezultata od svih sportaša koji se bave nogometom, košarkom i američkim nogometom. Potvrdu za to imamo na svakoj Hardenovoj utakmici na kojima se lakoćom promjenama tempa i smjerova driblinga rješava čuvara i obrana.

Budućnost P3-a

P3 je danas realnost NBA lige za koju se mora priznati da u korištenju analitičkih platformi prednjači među američkim profesionalnim sportovima. Elliottov projekt je sebi višestruko napumpao vrijednost od početaka i perioda kada ga je posjećivao samo nesretni Araújo. Ne samo da danas svatko tko drži do svog tijela i želi napredovati hodočasti na P3 nego je i NBA asocijacija prihvatila projekt kao nešto korisno. Tako se, recimo, od 2014. u sklopu draft mjerenja pojavljuju i stručnjaci s P3-a, koji iza zasebnog zastora provode svoja mjerenja i dijele ih s NBA ligom. I ne samo to. Igrači više ne moraju ići nužno u Santa Barbaru na pripreme i treninge zato jer je P3 sklopio ugovor s Atlanta Hawksima i u sklopu njihova novog i modernog trening centra otvorio svoj poligon.

Ne prihvaćaju svi revoluciju. Glavni reakcionari su kondicijski i ostali treneri koji rade na fizičkoj spremi, a koji se boje za svoj posao ako P3 dobije bitku sa svojim supermoćnim softverima, kamerama i senzorima. Ali Elliott je ipak u pravu kada kaže: “NBA momčadi plaćaju igrače 30 milijuna dolara godišnje. Zašto ne bi znali sve o njegovom tijelu i kako se ono ponaša? Ugovori su preveliki, zdravlje igrača prevažno da bi se kockali i prepuštali slučaju. Čak i ako se ne razumiješ u kompletan proces, zašto ne bi htio imati informacije o igraču na stolu? To je bolja opcija od kockanja u vjeru da će igrač ostati zdrav i isporučiti na parketu ono što se od njega traži.”

Istina, igrači koji pohode P3 i dalje su podložni ozljedama. P3 ne jamči besmrtnost i potpunu otpornost na ozljede. Umjesto toga, kao i svako analitičko oruđe, teži k tome da ti poveća šanse.