Kada je prije tri godine oformljena ‘elitna’ košarkaška Euroliga, to je trebao biti početak velikog projekta koji je svakom novom sezonom trebao osjetno jačati. Lani se činilo da će to uistinu biti slučaj, ali tekuća sezona pokazuje da je liga najblaže rečeno u stagnaciji, a prijeti joj i silazna putanja ako se nastavi ovakav trend.
Glavni problem ovog natjecanja jest nestašica istinskih igračkih zvijezda.
Pogledajmo što kaže statistika. Na polovici sezone samo Himkijev Aleksej Šved postiže preko 20 koševa prosječno (25,25), blizu je i Milanov Mike James (19,4), a trećeplasirani CSKA-ov Cory Higgins je na 15,6, što je podatak koji nikog neće baciti u nesvijest. Ljubitelji masnih brojki doživjet će još veće razočaranje kada bace pogled na skokove: u ovoj kategoriji vodeći je Olympiacosov Nikola Milutinov sa 7,73 skoka po utakmici, iza njega je Baskonijin Vincent Poirier (7,47), a potom slijedi CSKA-ov Will Clyburn (7,29), koji je krilni igrač. Ovi podaci jasno ukazuju da u Europi nema dominantnog centra. Nešto bolja situacija je u kategoriji asistencija, gdje vodeći trojac Nick Calathes (8,13), James (7,4) i Šved (7,38) ima dojmljiv učinak, ali onda slijedi velika rupa do Efesova Vasilija Micića (5,53) i Žalgirisova Natea Woltersa (5,33), koji s ne baš impresivnim prosjekom zatvaraju top 5.
Da ne bi bilo zabune, Europa je oduvijek preferirala timsku igru više od tzv. “herojske košarke” — trenerski šabloni uvijek su imali primat nad improvizacijom pojedinaca i to je dio ovdašnje košarkaške kulture. Isto tako, usprkos modernom trendu iz NBA koji traži maksimalno ubrzanje igre, većina euroligaških trenera na to gleda kao na nepotrebno srljanje, zbog čega su i ukupne brojke niže. Ipak, kad se sve zbroji i oduzme, dojam je da je u ne tako davnoj prošlosti bilo mnogo više igrača koji su bili u stanju sami pobijediti suparnika, i to u najbitnijim susretima.
Gdje su svi oni nestali? Možemo ih podijeliti na dvije glavne skupine: prvi su otišli u NBA, drugi su došli u veteranske godine. U prve možemo kronološki ubrojati Bojana Bogdanovića, Nemanju Bjelicu, Miloša Teodosića, Bogdana Bogdanovića i Luku Dončića. Među druge, pak, spadaju Vassilis Spanoulis (36 godina), Rudy Fernandez (33), Chacho Rodriguez (32), Nando de Colo (31) i Sergio Llull (31).
Kluovi su zakazali
U oči upada podatak da među 10 navedenih nema niti jednog centra, a to je zato što već dugo u Euroligi nismo vidjeli nekog tko bi istinski dominirao pod obručima. Možda je tek Boban Marjanović radio pravi kaos na terenu, ali on se nije dugo zadržao. Hajde, treba spomenuti i Ioannisa Bourousisa, koji je pretprošlu sezonu u Baskoniji odradio na impresivan način odvevši je na svojim leđima do Final Foura.
Visoki igrači najlakše zapnu za oko skautima, stoga u pravilu vrlo mladi odlaze u NBA ili, pak, ako se neko vrijeme i zadrže u Euroligi, njihov talent ne može doći do izražaja zbog sputavajućeg sustava igre koji pogoduje bekovima. To je sudbina koja je, primjerice, zadesila Darija Šarića u njegove dvije sezone u Efesu, gdje se nikako nije uspio razmahati u kontinuitetu.
Sve u svemu, Euroliga se nalazi u velikom problemu. Kao što čelnici FIBA-e imaju fetiš na UEFA-u i sva svoja natjecanja rade po uzoru na nogometna, u istoj mjeri je vodstvo Eurolige očarano NBA-om. Smanjenje broja sudionika i jamstvo sigurnog učešća većini klubova napravljeno je po uzoru na američki model, a pored toga se iz iz istog motiva iz godine u godinu mijenjaju pravila. S vremena na vrijeme zna se pojaviti priča kako se priprema teren za Europsku diviziju NBA lige, ali to ipak spada u domenu fantastike. Jordi Bertomeu ne želi se pridružiti američkoj tvornici novca, već po uzoru na nju napraviti svoju.
On je svoje odradio — promjenom sustava osigurao je više jakih utakmica za najbolje europske klubove, a usto značajno podigao novčani fond, osigurao jake sponzore, podigao gledanost prebacivanjem utakmica s utorka i srijede (kada se igra nogometna Liga prvaka) na četvrtak i petak, upustio se u rat s FIBA-om kako euroligaški igrači ne bi trebali odlaziti igrati kvalifikacije za SP… Uistinu, Bertomeu je euroligaškim klubovima omogućio sjajne uvjete, čvrst okvir za spektakularnu ligu.
Međutim, klubovi su potpuno zakazali kod svojeg dijela posla. Umjesto da novonastale okolnosti iskoriste kako bi se okuražili na tržištu, oni su se pokazali kao mali miševi naspram američkih, pa čak i kineskih klubova.
Dva puta do zvijezda
Primjerice, Fenerbahçe. U istanbulski klub utrpana je gomila novca, a kada se 2017. sponzorima pridružila Doğuş Grupa (45 milijuna eura za tri sezone), koja je prije toga u visine digla Darüşşafaku, činilo se da će Fenerova moć biti bezgranična. Kad ono, njima iz sezone u sezonu odlaze najbolji igrači! Bogdanović, pa Bjelica, pa Andrew Goudelock (Kina!), pa drugi Bogdanović, pa Ekpe Udoh, te ovog ljeta Bradley Wanamaker.
Neki od tih odlazaka su razumljivi, kao u slučaju dvojice Bogdanovića koji su otišli po novi izazov u naponu snage za novac koji u Feneru ne mogu dobiti, ali što je sa slučajem tada 29-godišnjeg Udoha koji je već doživio razočaranja u NBA ligi? MVP Final Foura iz 2017. po okončanju te sezone potpisao je dvogodišnji ugovor s Utah Jazzom — 3,25 milijuna dolara po sezoni. To nije svota kojoj Fener ne bi mogao parirati, pogotovo kad se uzme u obzir da je to bio njihov ključni igrač za toliko željenu prvu euroligašku titulu. Primjerice, Šved u Himkiju, koji ima manji sezonski budžet od Fenera (23 milijuna eura naspram 30 milijuna), zarađuje za trećinu više. Udohov ostanak trebao je biti prioritet i pokazatelj moći, a umjesto toga je pokazana potpuna nemoć. Povlačenje Doğuş Grupe nakon prve godine ugovora sugerira da u budućnosti neće biti ništa bolje.
Ništa bolja situacija nije ni kod ostalih, svaki od nekolicine najmoćnijih europskih klubova primio je barem jedan težak udarac. I, kako dalje? Kako zaustaviti siromašenje euroligaškog bazena?
Dva su temeljna načina.
Prvi, već uvelike prakticiran, jest pažljivo skenirati situaciju u NBA i debelim ugovorima vrbovati one atraktivne igrače koji se ne snađu najbolje, poput De Cola, Jana Veselog, Joffreya Lauvergnea, Anthonyja Randolpha itd. Nadajmo se da će se taj trend nastaviti te da ćemo uskoro u tom kontekstu čuti za Marija Hezonju i Dragana Bendera. Međutim, u takvim će se slučajevima rijetko naići na superstar igrača za europske parkete. Jer da je u pitanju jedan od takvih, onda bi se vrlo vjerojatno snašao i u NBA-u.
Mnogo je veća vjerojatnost da će se pronaći istinska zvijezda ako se iznimno talentirane igrače zadrži u Europi do njihovih srednjih dvadesetih godina. To se može dogoditi slučajno (kad igrači sporije sazru, kao u primjeru dvojice Bogdanovića) ili sustavno, a za potonje bi se euroligaški klubovi morali odlučiti na rizičnija ulaganja. Recimo, novac koje je Nikola Jokić dobio za novački ugovor kao 41. izbor drafta nisu baš basnoslovni, a k tome je još polovicu pojeo američki porez. Gdje su tog ljeta bili euroligaši?
Odlazi stara garda
Oni moraju poraditi na angažmanu mladih talenata, a pritom ne mislim na slučajeve kad djeca za sitniš sele u Madrid nakon osnovne škole, jer tu vrijedi ona s ćoravom kokoši. Ciljam na momke na pragu 20. godine života, koji su već pokazali nešto u seniorskom pogonu matičnih klubova, a oko njih trče američki skauti. Ako ih se želi zadržati na Starom kontinentu, pod nos im trebaju gurnuti izdašne ugovore, kao i jamstva određenog stupnja slobode na parketu, što dosad nismo viđali. Euroligaški klubovi nemaju običaj kockati se s razvijanjem igrača, nego u vatru stavljaju samo gotove proizvode, ali uskoro će trebati promijeniti politiku zato što će svi dostupni proizvodi na tržištu biti roba s greškom iz američke perspektive.
Istina je da će takva politika za posljedicu imati ponešto bačenih eura u vjetar, ali samo se rizičnim ulaganjima projekt elitne Eurolige može održati na životu. U suprotnom, to će postati sasvim šuplja priča. Zvučna na papiru, a na terenu siromašna, bez igrača koji gledateljima oduzimaju dah. Neće dugo trebati da to uoče sponzori i televizijske kuće.
Vremena za djelovanje sve je manje — vrlo brzo će Kill Bill Spanoulis u mirovinu, a za nekoliko godina i Llull i ostatak stare garde. Kako li će tada izgledati Euroliga?
