Tex Winter proveo je 19 godina svoje trenerske karijere s Philom Jacksonom. U tih 19 godina stalo je 10 NBA naslova (šest s Chicagom, čeiri s Lakersima) u kojima Winter ima ugraviran svoj potpis kao Jacksonova desna ruka, prvi pomoćnik, osoba od povjerenja, glavni ideolog ‘trokut’ napada i jedini čovjek koji se usudio Michaelu Jordanu i Kobeju Bryantu mantrati kako „There’s no ‘I’ in ‘Team‘“ (na što bi mu dosjetljivi Jordan odgovarao: „But there’s an ‘I’ in ‘Win’). Kada je postao Jacksonov asistent Winteru je već bilo 67, a u trenerskoj je karijeri dotad samo Houston Rocketse vodio kao glavni trener, dok su ostalo bile trenerske epizode na koledžima.
Usprkos neznatnom iskustvu na profesionalnoj razini, Tex je došao kao naručen Philu kada je tek preuzeo Bullse: „Tex i ja razvili smo vrlo prisan odnos jer sam ja na početku bio užasan trener i nisam imao dovoljno znanja. On i moj drugi pomoćnik Johnny Bach pokazali su mi različite formate košarke. Onda je Tex proveo dva ljeta sa mnom podučavajući me ‘trokut’ napad“, kaže Jackson.
Veliki Zen Master, nema sumnje, brzo je ovladao tehnikama triangle napada, ali će dobro upućeni kroničari toga vremena ipak naglasiti da je Philova primarna uloga kao trenera bila ona motivacijska i upravitelja ljudskim resursima, dok je iz sjene nevidljivom rukom događajima na parketu vladao upravo Winter.
Taman negdje tamo kada su Jackson i Winter slavili punoljetnost svoje suradnje, Mike Budenholzer je postao asistent Greggu Popovichu u San Antonio Spursima. Kombinacija Bud-Pop zaslužna je za četiri NBA naslova Spursa. Kada je Budenholzer 2013. preuzeo Atlanta Hawkse, Popovich je u svom stilu ispalio kako mu je žao „jer više neće imati s kime ispijati vino“ (što je kasnije rekao i za Borisa Diawa kada je odlazio), da bi se potom prebacio u ozbiljniji mode i protokolarno nahvalio Budenholzera i zaželio mu sreću. Par tjedana kasnije Budenholzer je priveden u postaju zbog vožnje u pijanom stanju. Ljubitelj dobre kapljice Budenholzer imao je inače ulogu ofanzivnog kooordinatora u Spursima i najzaslužniji je čovjek za pokretni napad Spursa koji je plijenio pažnju tih godina.
Inače, iste godine kada je Budenholzer preuzeo Hawkse, Popovich je ostao bez još jednog pomoćnika – Bretta Browna. Brown je preuzeo Sixerse na poziv tadašnjeg GM-a Sama Hinkieja, koji je u njemu vidio izvrsnog kormilara tijekom ‘Procesa’ i čovjeka koji će znati razvijati mlade talente, što mu je bio primarni zadatak i tijekom službe u Spursima.
Uskoro bi se mogli pojaviti kao grom iz vedra neba. Nemojte reći da vas nisam upozorio na grmljavinu
Ova dva primjera nisu pokušaj bacanja sjene na Jaksonove i Popovicheve rezultatske uspjehe. Dapače, obje trenerske ikone zaslužuju poštovanje jer su prihvatile ideje svojih suradnika i u tome leži dio njihove veličine. Uvod o Winteru i Budenholzeru više je pokazatelj koliko je važna uloga pomoćnika/asistenta/koordinatora u NBA trenerskoj branši. Trenerski posao je prezahtjevan i preobiman da bi ga obavljao samo jedan čovjek i zato postoji podjela rada među trenerskim osobljem. Valorizirati njihov rad često nije jednostavno jer se dužnosti i zadaci pomoćnog trenerskog osoblja znaju preklapati, ali im važnost za funkcioniranje i rezultate NBA ekipe nitko ne može poreći.
Njihova imena su mahom nepoznata, ne pojavljuju se na naslovnicama, o njima se ne piše i ne priča puno. Oni dane i noći provode u mračnim katakombama uz video analize suparnika, bauljaju svijetom skautirajući mlade talente, ili u znojem natopljenoj trening opremi odrađuju šutersku sesiju s igračem koji je to tražio. O njima se priča tek kada odnekud izrone i postanu glavni treneri. Prema mojoj računici, trenutno je u ligi čak 15 glavnih trenera koji su prethodno bili pomoćnici, a pri tom nemaju igračku ili trenersku koledž pozadinu.
Ovo u nastavku je priča o četvorici pomoćnih trenera koji bi se uskoro mogli pojaviti kao grom iz vedra neba i preuzeti komande jedne NBA ekipe. Nemojte reći da vas nisam upozorio na grmljavinu.
Kaleb Canales – Dallas Mavericks
Sjajna sportska i životna priča krije se iza lika i djela Kaleba Canalesa, 40-godišnjeg asistenta Ricka Carlislea, prvog američkog Meksikanca na klupi jedne NBA momčadi, i najmlađeg glavnog trenera ikada.
Kaleb nikada nije igrao košarku na profesionalnom ili koledž nivou, a njegova trenerska karijera počela je na srednjoškolskoj razini u Laredu, gradu u Teksasu u kojem se rodio i odrastao. Paralelno je trenirao srednjoškolce i studirao kineziologiju na Sveučilištu Texas-Arlington, a onda ga je prijatelj koji je igrao košarku za spomenuti UTA pozvao da se pridruži jednom treningu prve ekipe. Pristupom, energijom i pozitivom je oduševio trenere i igrače već pri prvom susretu jer se odmah prihvatio ‘prljavih’ poslova dodavanja ručnika, brisanja parketa, i dodavanja lopti igračima koji su na šuterskom treningu. Ostao je tamo. Prvo je bio team-manager, što je uključivalo poslove poput pranja dresova i vođenja zapisnika, da bi zatim postao trenerov pomoćnik.
Cijelo je to vrijeme razmišljao kako se probiti do NBA lige, pa je istražio trenere koji su bili ondje, a nisu imali jake veze i dominantnu košarkašku pozadinu. Otkrio je da je većina takvih trenera sebi prokrčila put baveći se u startu vjerojatno najmonotonijim (i najslabije plaćenim) poslom u organizaciji – obradom video materijala. Poželio je i on ući u video room pa je kontaktirao jednog pomoćnog trenera koji je počeo kao video koordinator.
Bio je to Erik Spoelstra. Canales mu je na dnevnoj bazi slao rukom pisana motivacijska pisma i životopis. Spolestra nije ostao imun, htio je Canalesu dati šansu, ali nije bilo slobodnog mjesta u Heatu. Na kraju je Canales ipak ušao u NBA sustav jer su mu posao dali Portland Trail Blazersi, i to samo zato jer se Spoelstra založio za njega, zvao kolege diljem NBA lige i pričao im o dečku iz Teksasa koji ga se dojmio preko pisama.
Blazersi su mu ponudili posao u video roomu – i to, vjerovali ili ne, kao pripravniku, što je značilo da neće biti plaćen za to što radi. Problema nije bilo, Canales je odmah prihvatio ponudu, dane i noći provodio ispred računala analizirajući košarkašku igru. Toliko se ubijao od posla da je spavao u kantini, a ujutro kada bi se pojavili igrači dodavao bi im lopte dok su šutirali. Izračunao je da je te prve sezone s Blazersima čak 144 noći proveo spavajući u kantini, u fotelji. I sve to besplatno, samo da bude dio NBA lige.
Canales je kažu, zračio energijom i optimizmom. Opisuju ga kao toplu osobu koja se lako poveže s trenerima i igračima zbog svog nesebičnog i radoholičarskog pristupa. Inače je jako religiozan, nikada ne psuje i kaže da nikada nije okusio alkohol. Kao takav nije mogao proći nezapaženo u Blazersima. Tadašnji trener Nate McMillan izgradio je blizak odnos s Canalesom, nakon čega je Kaleb dobio promaknuće u video koordinatora, a zatim i pomoćnika trenera. Igrači su ga obožavali, posebno Brandon Roy s kojim je Canales odradio sate i sate individualnih treninga, i iznad čijeg je ormarića u svlačionici Canales napisao „Stay Humble“, što je Roy ostavio netaknutim sve do odlaska iz Blazersa.
Kada je McMillan 2012. godine usred sezone dobio otkaz, uprava je tražila privremeno rješenje. Trebali su osobu koja je bliska s igračima, koja će razbuditi momčad i uštrcati energiju. Canales je bio idealan izbor, i on je s 33 godine postao najmlađi glavni trener u povijesti NBA lige. Odradio je 23 utakmice na klupi i ostvario omjer 8-15. On i Terry Stotts bili su glavni kandidati zamišljeni kao dugoročna rješenja za klupu Blazersa. Posao je ipak dobio Stotts, koji je u Blazerse došao s pedigreom ofenzivnog pomoćnika Ricka Carlislea u Mavsima, koji su upravo osvojili titulu. Canales je odradio još jednu sezonu u Blazersima kao Stottsov pomoćnik, a onda je zamijenio upravo njega u Dallasu. Kaleb na Carlisleov poziv dolazi u Mavse, u svoj Teksas, i tamo radi do danas kao ofenzivni koordinator.
Njegov pristup poslu, ljubav prema košarci, iskustvo obavljanja različitih poslova kao trener, sposobnost vrhunske komunikacije u kolektivu i upornost, glavne su prednosti u odnosu na konkurenciju u budućnosti.
Chris Finch – New Orleans Pelicans
Za razliku od Canalesa, Chris Finch je (kao što mu prezime govori) imao nešto finiji put kroz svoju trenersku karijeru, koja je svejedno obilježena putešestvijima i opskurnim košarkaškim lokacijama.
Finch također ima i kakvu-takvu košarkašku pozadinu. Nastupao je u trećem razredu NCAA lige za sveučilište Franklin & Marshall, a onda ga je igračka karijera odvela ni više ni manje nego u Englesku. Igrao je za Sheffield Forgerse (danas Sharkse), kojima je pomogao ući iz druge u prvu englesku košarkašku ligu. Prvi je trenerski posao dobio upravo u Sheffieldu, gdje se zadržao šest godina (1997.-2003.) i stekao reputaciju uglednog trenera koji je sa Sharksima osvojio nekoliko naslova i pokala. Ta epizoda pomogla mu je da kasnije dođe i do klupe britanske košarkaške reprezentacije, koju je vodio na tri velika natjecanja: EuroBasket 2009. i 2011., i Olimpijske igre 2012.
Nakon Sharksa karijeru nastavlja u Njemačkoj, u Gießen 49ersima s kojima doživljava potpuni fijasko, pa mu uprava uručuje otkaz nakon što je ekipu doveo na rub ispadanja iz lige. Finch opet čini korak unatrag, ponavlja neke stare lekcije i uči na greškama. Od 2006. do 2009. vodi Euphony i Dexiju, klubove iz Belgije s kojima ostvaruje zapažene rezultate, što nije promaklo NBA operativcima koji redovito skautiraju Stari kontinent u potrazi za perspektivnim i trenerskim talentom, ne samo igračkim.
Finch se tako na poziv Houston Rocketsa vraća u SAD i preuzima njihovu tada D-League podružnicu Rio Grande Valley Viperse, koji su Rocketsima služili doslovno kao poligon ili laboratorij za testiranje različitih košarkaških ideja: od igre s petoricom bekova u postavi, uzimanja preko 50 trica po utakmici pa do ‘pumpanja’ ekstremno visokog tempa. Finch je poput kakvog ludog znanstvenika plivao fantastično u svemu tome i s Vipersima uzima D-League titulu, i nagradu za trenera godine. U sezoni 2011./12. dobio je promaknuće i seli na klupu Rocketsa kao pomoćnik Kevinu McHaleu i specijalist za napadački dio igre. Za vrijeme Finchova dirigiranja napadom Rocketsa napadački rejting ekipe nikada nije pao ispod 12. pozicije, a tri puta je bio u top 7.
Kada se na klupi Rocketsa pojavio Mike D`Antoni, Finch je odlučio potražiti nove izazove. Odlazi u Denver Nuggetse kao pomoćnik Mikeu Maloneu zadužen opet za napadački dio igre. I ondje je potvrdio svoju klasu. Dao je napadu Nuggetsa smisao i strukturu postavivši Nikolu Jokića u epicentar. Jokić je Denver te sezone vodio do četvrtog najboljeg napada lige, što je čak za 13 mjesta bolje od sezone ranije. S istim uspjehom danas dirigira napadom Pelicansa koji se od prošlosezonskog petog najgoreg u ligi, i bez Fincha, pretvorio u deveti najbolji ove sezone, s Finchom.
Finchovi napadački postulati očito funkcioniraju. Zagovornik je visokog tempa i napadanja na nepostavljene obrane, što se može vidjeti i u statistici Rocketsa, Nuggetsa i Pelicansa. Ne vjeruje u pozivanje akcija jer, kako sam kaže, „košarka nije američki nogomet“. Ekipe koje igraju read and react napad na kojem on inzistira teže je skautirati jer imaju dosta slobode u svojoj igri, posebno ako igraju nesebično, što je glavni preduvjet za dobar napad, kaže Finch. Kombiniranje postava smatra najvažnijom ofenzivnom filozofijom.
Pred početak sezone svi smo se pitali mogu li Anthony Davis i DeMarcus Cousins zajedno funkcionirati u Pelicansima. Finch je učinio da mogu. Cousinsu je, baš kao i Jokiću, dao loptu da kreira s visokog posta i šutira trice, Davis je postao ubojica kada finišira oko obruča bilo u izolaciji ili kao roller. Ostavio im je veliku slobodu u igri, da igraju pick and roll jedan s drugim, da napadaju s loptom u rukama kao da su bekovi, i da trče tranziciju kada god mogu. Pelicansi se i nakon Cousinsove ozljede zadržavaju u top 10 napada lige, iako su morali malo redizajnirati svoj napad pa je Davis sada više postavljen u pick igru, a veće ovlasti je dobio Jrue Holiday.
Od svih kandidata spomenutih u ovom tekstu Finch je moj favorit za skorašnju promociju u glavnog trenera jer iza sebe ima doista bogato iskustvo i opipljive reference: internacionalno iskustvo, samostalno vođenje momčadi, rad s mladim igračima, te koordiniranje NBA napadima koji su ostvarili dobre rezultate.
Nate Tibbetts – Portland Trail Blazers
Znate kako ćete prepoznati koliko je neki pomoćni trener blizu svog konačnog cilja preuzimanja uloge glavnog trenera? Samo pratite koliko se često njegovo ime javlja u opticaju kada je neka NBA ekipa u potrazi za glavnim trenerom. Naravno, to ne mora biti slučaj – ali gdje ima dima, ima i vatre.
Ime Natea Tibbettsa dvaput je bilo u završnim razmatranjima za funkciju glavnog trenera. Prvi put tamo 2013., kada su nesretni Charlotte Bobcatsi nakon sezone s omjerom 21-61 tražili zamjenu za Mikea Dunlapa. Trebao im je čovjek koji će pokrenuti njihove mlade nade: Kembu Walkera, Codyja Zellera i Michaela Kidd-Gilchrista. Tibbetts je oduševio na intervjuima i svojim životopisom, ali pobjedu je odnio Steve Clifford, također dotad asistent, i to uglavnom pod braćom Van Gundy.
Drugi put je Tibbetts bio nadomak fotelje glavnog trenera lani, kada su Memphis Grizzliesi tražili svježu krv na svojoj klupi. Opet je Nate bio blizu ali je i opet izgubio bitku, i opet od bivšeg pomoćnog trenera. Ovaj put je to bio David Fizdale, dugogodišnji suradnik Erika Spoelstre.
Bio je i treći put nadomak novog posla. Opet je bio samo dim, ne i vatra. Prije dvije godine su Warriorsi tražili zamjenika za Lukea Waltona koji je preuzeo Lakerse. Nije mala stvar, morate priznati, kada vas u svojim redovima želi trenutno najbolja ekipa lige i jedna od organizacijski najnaprednijih franšiza. Kao i obično, Tibbetts je izvisio, a posao je dobio Mike Brown.
Tko zna, možda je Tibbettsov problem baš u nedostatku želje da se prihvati tog posla, jer sam kaže: „Samo pokušavam uživati u procesu, bez presinga. Da ste mi prije nekoliko godina rekli da će me NBA momčadi intervjuirati za posao, rekao bih vam da ste ludi. Nekoliko puta sam bio među kandidatima za mjesto glavnog trenera i to je predivno iskustvo. Lijepo se zamišljati u toj ulozi, ali ja trenutno mirnije spavam dok sam pomoćnik. Uživam u tome i da sam sljedećih 15-20 godina samo pomoćnik to bi bio blagoslov.“
Iznenađuje malo nedostatak ambicije previše skromnog Tibbettsa, što ga je gotovo eliminiralo iz ove priče. No, iako možda nema karizmu, ambiciju i upornost kao Canales, niti je defenzivni/ofenzivni mastermind s iskustvom glavnog trenera u Finchovu rangu, Tibbetts ima jednu trenersku vještinu koja je itekako na cijeni, a radi se o razvoju mladih igrača.
Imati vrhunskog development coacha u svojim redovima izrazito je bitna stvar za svaku NBA ekipu. Otpriliketo, da pojednostavimo stvari, znači da su takvi frajeri spremni od igrača koji ima plaću tri milijuna dolara godišnje u sezonu-dvije napraviti igrača koji svojim igrama dokazuje da vrijedi višestruko više. Takav su tip igrača, recimo, spomenuti Kemba iz Hornetsa, Danny Green iz Spursa, ili Josh Richardson iz Miamija. Pa onda umjesto da Walkera plaćate 20+ milijuna dolara godišnje, plaćate ga 12, što je ušteda od tipa 10 milijuna dolara koje zatim možete potrošiti na nekog drugog igrača ili jednostavno zadržati fleksibilnost salary capa.
Tibbetts je, kao i Finch, imao izlete u NBDL, i to dvaput. Prvo kao pomoćnik, a onda i glavni trener Sioux Falls Skyforcea i kasnije Tulsa 66ersa, gdje je pekao svoj zanat rada s mladim igračima. O NBDL iskustvu govori pohvalnim riječima: „NBDL vas testira kao trenera do krajnjih granica zato jer živite u neizvjesnosti od dana do dana. Igrači vam mogu biti pozvani u NBA, neki odu u Europu usred sezone, treće otpuste pa znate ostati i sa samo osmoricom igrača na rosteru.“
Rad u D-ligi došao je na naplatu u Clevelandu na početku njegove NBA karijere, i danas u Portlandu. U Cavsima je bio zadužen za individualne treninge s Kyriejem Irvingom, koji nije zaboravio na Tibbettsa kada je osvojio nagradu za rookieja godine: „Trener Tibbetts mi je jako pomogao kada sam tek došao u ligu. Bio sam jako sramežljiv, a on mi je svakodnevno davao savjete što da radim, a što ne.“
Stottsu i Blazersima se priključio 2013. i dobio zadatak da radi s krilnim vanjskim igračima poput Nica Batuma i Wesleyja Matthewsa. Posebno dobru suradnju je razvio s Matthewsom, s kojim je danonoćno radio na njegovom driblingu i kontroli lopte. I od Matthewsa je u Blazersima napravio igrača koji vrijedi puno više nego što je plaćen. Wesley je bio oduševljen suradnjom s Nateom: „Znate, on je trener. Bez namjere da ga uvrijedim ili podcijenim, ali ja često na njega ne gledam kao na trenera. On je ekstremno dobra osoba, prijatelj koji živi za košarku. Otkad je došao ovamo to nam pokazuje.“
Damian Lillard, C.J. McCollum, Mo Harkless i Al-Farouq Aminu u ranijim sezonama, Pat Connaughton, Shabazz Napier i Zach Collins u ovoj – svi su oni prošli kroz Tibbettsove ruke u Portlandu i polako se profiliraju kao kvalitetni NBA igrači (ili to već jesu). Možda je vrijeme da se Tibbetts etablira kao glavni trener.
Stephen Silas – Charlotte Hornets
Biografija Stephena Silasa nije ispunjena romantičnim crticama kao u slučaju njegovih prethodnih kolega iz teksta. Nema egzotičnih košarkaških destinacija, vucaranja po NBDL-u, a ni spavanja po kantinama, zbog čega ćete možda poput mene poželjeti da posljednji od ove četvorke uspije kao glavni trener.
On je sin Paula Silasa, nekadašnjeg NBA igrača i trenera, što mu je otvorilo brojna vrata na početku karijere. Početna stanica bili su upravo Hornetsi daleke 1999., kada je Silasu bilo 26 godina. Otisnuo se u NBA svijet kao koledž skaut, ali je već nakon samo godine dana napredovao i postao očev pomoćnik (to mu je minus u našoj hejt bilježnici zar ne?), i s 27 godina najmlađi asistent u ligi. Kada je stariji Silas napustio tada još Charlotte i preselio u Cleveland 2003. trenirati LeBrona Jamesa, Stephen je krenuo s njim (pišemo i drugi minus) i dobio rolu trenera zaduženog za individualni rad s igračima. Tu se zadržao dvije godine zato jer mu je otac dobio otkaz u Cavsima zbog slabih rezultata, pa je sljedeća postaja bio Washington u kojemu je godinu dana radio opet kao skaut.
Već iduće sezone seli u Warriorse kao pomoćnik Donu Nelsonu. Poveznica je jasna – Nelson i Silas stariji bili su dugogodišnji suigrači u Bostonu 1970-ih (da, da, i u NBA ligi ima nepotizma) pa je prijatelj uzeo prijateljeva ‘malog’. U Golden Stateu je ostao četiri sezone (sada već pogađate, onoliko dugo koliko je i Nelson bio tamo), a onda se opet vraća u… (surprise, surprise) Charlotte jer… (ma tako je) se trenerskog posla nakon Clevelanda opet uhvatio Silas stariji.
A sada priznajte da želite da posljednji uspije kao glavni trener.
Ako ostavimo ovu (polu)zajebanciju po strani, u kontekstu Stephena Silasa i njegove budućnosti kao glavnog trenera važno je da znamo par stvari. Prvo, Silas mlađi je školovan čovjek s diplomom iz sociologije sa Sveučilišta Brown na kojem je nastupao i za košarkašku momčad. Usprkos vezama i vezicama koje je imao tijekom svog šegrtovanja po NBA ligi, ipak treba priznati da je Silas prošao dosta toga. Bio je koledž skaut u Charlotteu, glavni taktički skaut u Wizardsima i čak ima velike zasluge u razvijanju skautskih sustava koji se i danas koriste u Hornetsima. Bio je pomoćnik velikim trenerima, individualno je radio također s velikim igračima i zvijezdama NBA lige.
Drugo, a nastavno na prvo, Silas ima i iskustvo vođenja NBA ekipa. Otac mu je u sezoni 2011./12. dopuštao da tijekom utakmica vodi prvu momčad, za što nisam baš siguran koliko mu je dobra referenca jer je ekipa te godine ostvarila samo sedam pobjeda, a nedavno je samostalno vodio i Hornetse kada se Steve Clifford povukao na pauzu zbog zdravstvenih poteškoća. Ekipa je ostvarila omjer 9-12 pod Silasom, a ja moram priznati da mi se nije baš dopalo ono što sam vidio od Hornetsa u tom periodu. Silasa je tako intervjuirala uprava Rocketsa prije nego što je D`Antoni dobio posao, a navodno su ga, baš kao i Tibbettsa, tražili i Warriorsi kada je Waltonovo mjesto ostalo upražnjeno.
Treća stvar, zaključno, Silasova je navodno najveća kvaliteta individualni rad s igračima. U Hornetsima je zadužen za treninge s Kidd-Gilchristom, Jeremyjem Lambom i Treveonom Grahamom. U Cavsima je radio s LeBronom, a najveći uspjeh na individualnom planu ostvario je sa Stephom Curryjem, s kojim je za vrijeme epizode u Warriorsima radio na driblingu i vještinama dodavanja. Steph je danas jedan od najboljih driblera u ligi i još uvijek održava tradiciju zagrijavanja pred utakmicu s dvije lopte, onako kako ga je naučio Silas:
Možda ste prešli na moju mračnu stranu i želite da se Silas još malo prži na laganoj vatrici kao pomoćni trener. Ali realno, on je od svih kandidata u najboljoj poziciji da uspije. Ne toliko zbog svoje pozadine koliko zbog konteksta u Hornetsima gdje se stvari mijenjaju od iduće sezone. Rick Cho više nije generalni menadžer, a bivši bi mogao biti i Clifford ako i drugu godinu zaredom propusti playoff. Silas se nameće kao logičan izbor za njegovog nasljednika.
***
Na kraju bih spomenuo još par imena koja su na glasu kao ugledni pomoćnici s potencijalom za glavnog trenera: Jay Larrañaga (Boston), Nick Nurse (Raptors), Chris Fleming (Brooklyn), Taylor Jenkins (Atlanta), Ime Udoka (San Antonio) i Melvin Hunt (Dallas). Isto tako, neke sam ugledne pomoćnike s razlogom izostavio, poput Rona Adamsa (Golden State) koji nema ambiciju biti glavni trener, ili Igora Kokoškova (Utah) o kojem se već sve zna na ovim prostorima pa nema potreba za recikliranjem informacija. Moj izbor je čisto subjektivan, a ovaj je tekst nadam se poslužio svojoj svrsi ukazivanja na važnost pomoćnih trenera u ligi.
