Analiza: Napravili smo plan u pet točaka za spas hrvatske košarke, sporta koji klizi prema marginama
Hrvatska mora smanjiti očekivanja i pametno odabrati izbornika
Nastup hrvatske reprezentacije na velikim natjecanjima redovito prolazi kroz istu matricu. Nadu i ushit zamjenjuje šok, slijede revoltiranost i gnušanje da bi naposljetku postali ravnodušni. Sve do nekog novog natjecanja. Tako je to već godinama, a isti scenarij dogodio se nakon poraza u Lilleu protiv Češke, u osmini finala Eurobasketa. Dugo će se analizirati što se to dogodilo našim košarkašima, a mi smo krenuli drugim putem. Napravili smo plan u pet točaka za spas hrvatske košarke, sporta koji klizi prema marginama…
1. Smanjiti očekivanja, košarka više nije prva liga
Nije to samo košarkaški specijalitet. Hrvatske reprezentacije i sportaši uvijek su uoči natjecanja prvaci svijeta. Najave zvuče odlično, ali često u njima nema podloge jer precjenjujemo sebe i podcjenjujemo suparnika. U tome smo doista svjetski prvaci. Naravno da u takvom ozračju srebrna medalja postane psovka, tako i fenomenalan doseg Blanke Vlašić na Igrama u Pekingu, dio javnosti percipira kao neuspjeh. Jedini slučaj kad je srebro doživljeno kao uspjeh, bilo je srebro košarkaša na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992 u dvoboju s mitskim Dream Teamom. No, u sportskom mjerenju vremena, koje je puno brže od svakodnevnog, taj uspjeh, kao i preostale tri medalje hrvatskih košarkaša s početka 90-ih, dogodili su se stvarno jako davno.
To je i jedan od najvećih problema. Hrvatska košarka ima povijest, ima se sa čime uspoređivati, starije generacije navijača znaju što je to uspjeh, gledali su Dražena, Kukoča i Rađu, oni još malo stariji klanjali su se Svetom Nikoli, Nikoli Plećašu… I to je za današnje generacije, unaprijed izgubljena utakmica. Svaki put. Sportskoj povijesti mjesto je u muzeju, na prašnjavim vhs-ovima i u srcima, ali potpuno deplasirano zvuče priče i najave o medalji koju smo zadnji put osvojili prije 20 godina… To je zamka na koju se lako i redovito hvataju naši sportaši i javnost. To je pokvarena navika koja baca sjenu i na sve eventualne buduće uspjehe.
2. Oprezno sa smjenom generacija
U nedjelju 14. rujna, već u 13 sati i 45 minuta, kad su naši košarkaši definitivno ispali s Eurobasketa, krenule su priče o drastičnom rezu i smjeni generacija. No, hrvatska košarka nema tako široku kvalitetu da bi si mogla dozvoliti luksuz i odrezati 80 posto sadašnje momčadi. Trebaju ostati samo Bogdanović, Šarić i Hezonja, a momčadi priključiti Bendera, Žižića, Slavicu, Zubca…, opća je procjena.
No, i tu treba biti oprezan. Hrvatsku sljedeće godine očekuju nimalo jednostavne kvalifikacije za Eurobasket 2017. Trebat će tu iskustva, jer našim košarkašima neće biti jednostavno igrajući, primjerice u Mađarskoj ili na Islandu… Kao što je rekao Dario Šarić u oproštajnom intervjuu po ispadanju s Eurobasketa danas svi igraju nogomet i košarku. O da, i Azerbajdžanci, i Česi…
3. Selekcija igrača od najmlađih uzrasta
Ovdje dolazimo do ključnog problema hrvatske košarke. A najveće pogreške rade se u mlađim selekcijama gdje se igrači stvaraju za trenutačni rezultat, a ne za dugoročnu perspektivu. Tako je i Dario Šarić, fizički dominantan svojim vršnjacima, u juniorskom finalu igrao kao teški centar, jer je to davalo rezultata. Danas bi možda bio i bolji igrač da ga se forsiralo na pametniji način…
Hrvatska je s generacijom rođenom 1990. godine osvojila svjetsku broncu prije šest godina na Novom Zelandu. Znate li koliko igrača je iz te generacije u ovoj reprezentaciji? Ni jedan! Hrvatska je od samostalnosti osvojila čak 17 medalja u mlađim kategorijama. Seniorsku – u posljednjih 20 godina ni jednu. Hrvatski talenti, dok dođu do seniora, čast ekstra talentima poput Šarića i Hezonje, sutra će to biti i Dragan Bender, više ne mogu odgovoriti zakonitostima moderne košarke.
I na kraju, vječna enigma hrvatske košarke: kako stvoriti pravog playa? Pitanje je to za struku koja je, pod vlašću Danka Radića u HKS-u bila potpuno marginalizirana, a mlađe selekcije su vodili poslušnici koji su ponekad imali i čudne kriterije pri odabiru igrača…
4. Izbornik profesionalac, a ne fušarenje
Biti izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije znači raditi u fušu. Neven Spahija, Jasmin Repeša i Velimir Perasović vodili su momčad s jednim uhom na mobitelu, dogovarajući pripreme i svojih euroligaških klubova. U njihovu kvalitetu i stručnost nimalo ne sumnjamo, kao ni želju da se pomogne hrvatskoj košarci. Netko je napravio posao koji ćemo vrednovati tek kroz godine, poput Repeše koji je izborio plasman na Olimpijske igre, dva svjetska prvenstva i polufinale Eurobasketa.
Netko baš nije imao sreće, poput Spahije, jer mu je san o medalji, a Hrvatska je 2005. u Beogradu igrala najbolju košarku, otkinuo razbojnik sa zviždaljkom. Treći, Perasović, dobio je plebiscitarnu podršku, a koliko je omiljen u Hrvatskoj reći će i ankete koje ga svrstavaju vrlo nisko među krivcima za debakl u Lilleu ove godine. Peras se nije snašao, možda je odustao od nekih svojih principa, jer reprezentacija nije klub… Uglavnom, ispalo je loše.
No, vratimo se ugovoru s HKS-om. Reprezentacija ne bi smjela biti honorarni posao, u kojemu čelnici HKS-a (a dotaknuli smo ga se već nekoliko puta) sliježu ramenima na upit zašto nemamo izbornika profesionalca. Društvo iz Lipovečke nikad nije pronašlo sponzora koji bi financirao full time izbornika koji bi kroz cijelu godinu imao potpuni nadzor nad hrvatskom košarkom. “Zašto, kad taj posao traje tri mjeseca u godini”, čuli smo previše puta od čelnika Saveza, mjesta gdje se uhljebljuju podobni, suci i delegati. Barem je tako bilo dosad. Novi predsjednik Ivan Šuker najavio je promjene, ali iskustvo nam govori da ipak pričekamo…
5. Marketing, marketing, marketing
Hrvatska košarka, realno, vrijedi od 5. do 8. mjesta u Europi. Nekad će biti lošija od toga, nekad, nadamo se, i bolja. No, nevjerojatno je kako se propustila prilika za marketinšku ofenzivu za ovaj Eurobasket.
Pisali su o tome kolege iz agencije Overtime, svojom neumoljivom analizom dirnuli u srž okoštalog sustava HKS-a. Medalja bi sve promijenila, samo je loš alibi za nedjelovanje u dinamičnom okružju, među pulsirajućim sadržajima koje konzumiraju nove generacije.
One se ne sjećaju Dražena. Njima trebaju Dario i Mario, njih treba znati ponuditi tržištu. Djeca traže svoje idole, a Eurobasket u domaćem dvorištu bio je za to idealna prilika.
Da rezultat tu nije presudan, pokazuje inertnost nakon polufinala iz Slovenije kad se u našoj košarci ništa nije dogodilo, iako smo dobili organizaciju uvodne skupine u Zagrebu.
Autor: Iva Perdec-Augustić
Tekst je objavljen u tiskanom Telegramu 19. rujna