Ne mogu reći da je sezona završila po planu. Mom planu. Kada navijate za momčad za koju znate da će biti šugava i da nema nikakve šanse primaknuti se mjestima koje vode u doigravanje, preostaje vam samo kovati planove. To je veličina NBA lige, što čak i u poziciji potpunog tupila zadržavate nadu. Ekipe se bore za što bolji pick na draftu, navijači sanjare o budućnosti, a sezonu troše na evaluaciju postojećeg kadra i kovanju planova za budućnost.
Nažalost, moji su Chicago Bullsi odradili sezonu u kojoj su sve moje (i njihove) planove bacili u vodu kada se Nikola Mirotić oporavio od slomljene čeljusti koju mu je poklonio suigrač Bobby Portis te priključio momčadi koja je imala omjer 3-20 i odveo je do 15 pobjeda u sljedeće 23 utakmice, tako joj uništivši šansu da se dokopa visokog picka na draftu. Prije nego što su Gar Forman i John Paxson poslali Crnogorca u New Orleans šteta je već bila napravljena; premda su Bullsi dobili samo osam od sljedećih 35 utakmica, nisu se uspjeli dokopati toliko željenog top 3 picka na draftu.
Unatoč tome mnogi su navijači Bullsa optimistični pred početak nove sezone i neki od njih računaju kako bi se ekipa mogla dokopati doigravanja, iako bi dugoročno za Bullse bilo bolje da pokupe bar još jedan visoki pick na draftu.
Jasno mi je otkud dolazi taj optimizam. Bullsi su mlada ekipa gotovo pa lišena veteranske prisutnosti i većina njihovih igrača kroz neki je period svoje karijere pokazala potencijal ili da postanu NBA zvijezde ili da se razviju u solidne startere. Nadanja navijača Bullsa baziraju se na procjeni da će svi igrači rotacije upisati pozitivne sezone, odnosno da će napraviti korak ili dva ili tri približavanju svom maksimumu. To nije samo preoptimistična procjena — to je ujedno i neinformirana ocjena koja negira velike deficite ove ekipe, prvenstveno činjenicu da su neki od budućih nositelja igre nekomplementarni igrači koji se ne uklapaju u sustav trenera Freda Hoiberga.
No, krenimo ispočetka.
Bullsi su tijekom ljeta pribavili dva potencijalna startera. Prvi je sedmi pick drafta Wendell Carter Jr. koji je odradio solidnu Ljetnu ligu s prosjecima od 15 poena i devet skokova te 2,6 blokade i kojeg optimistični navijači Bullsa vide kao drugo ukazanje Ala Horforda. Carter svakako ima potencijala razviti se u igrača tog kalibra, ali sumnjam da ćemo vidjeti nešto slično u njegovoj prvoj sezoni. Njegovu poziciju trenutno okupira Robin Lopez, jedan od rijetkih veterana na rosteru Bullsa, a s obzirom da su i ostale visoke pozicije prebukirane, pitanje je koliko će novi pick dobijati minuta, osobito ako Bullsi izbjegnu ozljede.
Prvenstvena Carterova snaga leži u sjajno unutarnjoj obrani i zaštiti skoka, ali to su područja u kojima su Bullsi i prije njegovog dolaska bili solidni, a sekundarne vještine poput šuta s poludistance i šuta za tri — koji bi mogao biti ključan za njegov proboj među startnih pet pošto je vanjski šut osnova Hoibergova sistema, a Carter je na koledžu šutirao 41 posto izvana (uz, doduše, skroman jedan pokušaj po utakmici) — tek trebaju biti testirane u NBA okruženju. Carter je u Dukeu ionako bio sekundarni scorer, pa je iluzorno očekivati da će i u Bullsima pružiti nešto više u svojoj prvoj sezoni. Bio sam razočaran kada su ga Bullsi izabrali na draftu, djelomično zbog toga jer nismo doveli Luku Dončića ili Mohameda Bambu, djelomično zato jer sam mislio da su Kevin Knox te Mikal i Miles Bridges igrači s većim potencijalom. No, kako predsezona odmiče, to sam zadovoljniji ovim izborom, samo što to ne znači kako će Carter pokazati sve što zna u rookie sezoni.
Druga velika akvizicija je Jabari Parker. Njegova zvijezda nikada nije zasjala punim sjajem u susjednom Milwaukeeju te su Bucksi odlučili pustiti Parkera u rodni Chicago iz tri razloga:
1. Nisu bili sigurni uklapa li se Parkerov stil u njihov sistem
2. Smatrali su da se novac potrošen na njega može bolje utrošiti
3. Bilo ih je strah Parkerovih ozljeda
Sva tri razloga su sasvim legitimna, a bojim se da se bar dva od ta tri mogu primjeniti na Bullse. Parker je ‘bik u staklani’-tip igrača; krilo čiji je najveći forte poentiranje iz kontakta, bilo na ulazima, bilo u skok-šut situacijama. Jabari sjajno koristi široki okvir svog tijela i snažne mišiće da bi produljio akciju i završio je, zbog čega je u sve četiri godine šutirao blizu 50 posto iz polja.
Problem je što Hoibergov sustav, koji se zasniva na tranziciji, kretanju i vanjskom šutu, baš i ne gotivi igrače Parkerovih sposobnosti, osobito kada uzmemu o obzir moguće rotacije Bullsa s dvojicom unutarnjih visokih koji dodatno zgušnjavaju teren. Jabari je kroz protekle dvije sezone dosta radio na vanjskom šutu koji je lani digao na 38 posto, ali uzorak za procjenu šuterske kvalitete je bio relativno malen; dok se ne pokaže može li ga zadržati na visokoj razini, pitanja oko Parkerove uloge u momčadi neće biti odgovorena.
Bullsi su, kada se sve rezimira, izrazito nepouzdana, izrazito tanka i lako moguće nekompatibilna momčad
Drugo pitanje je hoće li imati priliku konstantno igrati. Parker ima više bolesti od Jeremije iz Alana Forda. Dok je igrao u srednjoj i na faksu ozlijedio je stopalo i gležanj, ali puno više zabrinjavaju dvije operacije križnih ligamenata koljena koje je istrpio u profesionalcima. Od mogućih 328 utakmica kroz četiri sezone odigrao je svega 183 odnosno 55 posto, a još uvijek se ne zna koliko su te ozljede ostavile traga na njegovoj igri. Bude li Parker zdrav i pokaže li igru otprije dvije godine kada je zabijao 20 poena po utakmici uz solidnu all-round igru (čak mu je i obrana, koja je najviše propatila zbog ozljede koljena, bila podnošljiva), vjerujem da će Bullsi pronaći neki način na koji će ga uklopiti u sustav, makar morali vršiti sotonističke obrede nad svojim rotacijama, ali bude li problema s ozljedama…
Dobra je stvar da su Bullsi potrošili 20 milijuna dolara na samo jednu godinu, s timskom opcijom za narednu sezonu, tako da ako eksperiment Parker ne upali neće biti dugoročnih posljedica, ali ta bi opcija svakako utjecala na preoptimistične navijače Bullsa.
Imati na rosteru jednog igrača koji se vraća nakon operacije ligamenata je problem, imati dvojicu je katastrofa, a imati dvojicu na koje ste potrošili gotovo 40 posto salary capa je recept za grozomornu sezonu. Parker je, srećom, kratkotrajno riješenje koje se može pretvoriti u dugoročno ukoliko zaigra na visokoj razini, ali spičkati 78 milijuna dolara kroz četiri godine na Zacha LaVinea, koji je zbog operacije ligamenata u prošle dvije sezone odigrao svega 71 utakmicu, nije bilo racionalno. Bio je to potez napravljen iz straha — LaVine je bio krunski igrač u trejdu za Jimmyja Butlera — a uprava Bullsa bojala se tzv. sunk valuea, odnosno da će u konačnici pretvoriti Butlera, koji je u to vrijeme bio top 15 igrač lige, u ništa.
LaVine nije pokazao bogznašto u 24 utakmice koliko je dosad odigrao za Chicago, tako da je ovo velika kocka. Igrač koji je čitavu svoju igru bazirao na eksplozivnosti — bilo da se radi o ulascima, zakucavanjima ili oslobađanju i podizanju za skok šut — patit će od ozljede koljena čak i više nego drugi tipovi igrača. LaVine je tijekom sezone i pol prije operacije pokazivao potencijal da se razvije u rubnog All-Stara, ali taj je projekt stavljen na čekanje, a o njegovom razvoju uvelike će ovisiti sljedeće četiri sezone Bullsa.
Volio bih reći kako se Bullsi bar mogu pouzdati u Laurija Markkanena, ali ni to ne bi bilo točno. Finac je odradio naizgled odličnu rookie sezonu s prosjecima od 15 poena i osam skokova, čime je ušao u prvu rookie petorku. Apsolutno zasluženo. No, čitajući njegove evaluacije pomislili biste kako se radi o superpouzdanom igraču koji sjajno igra na poziciji stretch četvorke, koji zabija trice kao na traci, koji može staviti loptu na pod i proći svoje čuvare… Sve to je istina samo u određenoj mjeri. Markkanen je lani oscilirao točno kako se očekuje od jednog rookieja — gađao je ispod 40 posto iz igre u 25 od 68 odigranih utakmica, muku je mučio sa snažnijim igračima u obrani, a njegova proslavljena trica zaustavila se na prosjeku od skromnih 36 posto.
Da se razumijemo, obožavam Laurija Markkanena. Njegova igra bila je često jedina svjetla točka u lanjskoj užasavajućoj sezoni. Momak je igrao uz puno truda i požrtvovnosti, a njegovi bljeskovi bili su impresivni, Finac je jedini igrač izabran u lutriji koji je imao dvije utakmice s preko 30 poena, ostatak ekipe zajedno je imao tek jednu jedinu. No, suludo je očekivati da će Markkanen biti pouzdan i da može nositi ekipu ukoliko se Parker i LaVine opet ozlijede. Lauri je pokazao da ga treba čuvati, da ima najveći potencijal među mladim igračima Bullsa (odnosno da je najmanje oštećen, ako vam je tako draže), ali da će nositi sam ekipu do playoffa — jok.
Ostali igrači na rosteru nemaju takav potencijal kao četvorka Parker-LaVine-Carter-Markkanen, te ih možemo podijeliti u dvije kategorije: pouzdani i nepouzdani.
Među pouzdane svakako spada Robin Lopez koji je lani odradio svoju najbolju napadačku sezonu te se pretvorio u solidnog strijelca s high posta, ali koji zapravo nema što raditi u ovako mladoj ekipi osim davati joj veteranske savjete dok se bavi svojim primarnim poslom — zlostavljanjem maskota.
U istu grupu spada i Bobby Portis, koji je uz Markkanena lani bio najljepše iznenađenje Bullsa. Nakon što je na treningu raskolio čeljust Nikoli Mirotiću i pobrao blagu suspenziju zato jer su gotovo svi suigrači stali uz njega, Portis je nastavio svoju trasnformaciju u Taja Gibsona 2.0. Počeo je poentirati uz osnovnu liniju s poludistance, prokužio je finiširanje oko obruča te nastavio graditi svoj defenzivni renome koji možda nije na Tajovoj razini, ali joj se polako približava. Portis ima velikih mana kao starter, ali kao šesti ili sedmi igrač rotacije je sjajan — fleksibilan, sposoban pokrivati više pozicija, inteligentan i sposoban ući u igru u kratkom vremenu. Igrači poput njega imaju izuzetno visoku vrijednosti ukoliko su okruženi kvalitetnim suigračima.
Ostatak ekipe spada među nepouzdane igrače. Što ne znači nužno loše, samo znači da na njih ne možete računati.
Kris Dunn je najbolji predstavnik ove grupe. Plej koji je u Chicago došao u trejdu za Butlera lani je upisivao 13 poena po utakmici, ali je u većini slučajeva bio nepouzdan. Njegove catch-and-shoot brojke su bile grozomorne, dok mu je šut sa distance i poludistance iz driblinga bio nepostojeći — što je prava šteta, pošto Dunn solidno barata loptom i može se riješiti jednog dijela NBA čuvara, osobito kada ih uhvati u tranziciji ili mu ekipa fino raširi teren. Dunnovih 32 posto šuta za tri je nedovoljno u Hoibergovom sistemu, naročito ako se nađe na parketu sa Parkerom, LaVineom, Lopezom i Portisom, što je itekako moguće. Dunn je loš i u finiširanju te je gađao tek malo iznad 50 posto oko obruča, a nije da je izvanserijski razigravač ili briljantan stoper pa da time može anulirati svoje minuse. Dunn je zapravo do sada pokazao da može biti solidan backup play, a napravi li još jedan mini-iskorak mogao bi preći među rubne startere po kvaliteti igre. Problem je što bi Dunn nakon lanjskog skoka mogao uzimati previše lopti od LaVinea, Parkera i Markkanena, a to nikako ne bi bilo dobro za momčad. On je još jedan upitnik u momčadi punoj upitnika.
Dok Dunn ima neke pozitivne segmente, teško ih je pronaći kod Denzela Valentinea i Camerona Paynea. Payne je odigrao svega 25 utakmica u dresu Chicaga dok nije ozlijedio stopalo, ali u tom je periodu s pravom izgubio mjesto startnog pleja pokazavši kako u svom skillsetu nema ništa vrijedno osim vanjskog šuta. Iste riječi bi se mogle primjeniti na Valentinea koji je odigrao čitavu sezonu, ali također nije pretjerano pridonio momčadi osim pokojom ubačenom tricom. Kada su vam dvojica igrača na bekovskim pozicijama lošija u penetraciji od prosječnog 16-godišnjaka, onda znate da vam nešto u ekipi ne štima. Valentine svakako ima više potencijala, pošto je na Michigan Stateu jako dobro odrađivao ulogu glue guya, ali čini se kako svoje ostale vještine nije prenio u NBA.
Ostale igrače ne treba previše spominjati, jer je teško očekivati da će imati velike uloge u idućoj sezoni. Christiano Felicio je lani još jednom dokazao da je drvo, samo ostaje pitanje je li to drvo hrastovina ili borovina. Postoje velike šanse da će u predstojećoj sezoni biti pretvoren u šestog visokog. Justin Holiday upisao je još jednu meh sezonu. Antonio Blakeney potpisao je ugovor sredinom godine i odigrao solidnih 19 utakmica kao mikroval-strijelac s klupe, dok je Ryan Arcidiacono pokazao dovoljno da dobije novi ugovor i postane konkurencija Payneu za mjesto rezervnog playa koje će, nadam se, i osigurati — jer za razliku od svog konkurenta bar ima solidan pregled igre. Peti visoki trebao bi biti Chandler Hutchinson, kojeg su Bullsi izabrali 22. pickom drafta i koji je odradio solidnu Ljetnu ligu, ali očekivati od njega više od 10 minuta po utakmici nema baš nekog smisla, iako Bullsima fali dubine na krilu. Šteta što su se odrekli Davida Nwabe koji je imao potencijala postati vrhunski defenzivni stoper/finišer u tranziciji. Glupi su.
Bullsi su, kada se sve rezimira, izrazito nepouzdana, izrazito tanka i lako moguće nekompatibilna momčad. Oni su također i momčad puna potencijala i puna mladosti u kojoj nijedan bitan igrač nije ušao u svoj zenit — Parkeru, Portisu i LaVineu su 23, Payneu, Dunnu i Valentineu 24, Carteru 19, Markkanenu i Hutchinsonu 20 godina. To je ogroman zalog za budućnost u kojoj je teško računati na sve igrače, ali neki od njih bi trebali postati osovina ekipe. Navijači Bullsa im tepaju da su oni novi 76ersi, što je suludo jer u ovoj ekipi nema igrača koji mogu stati u istu rečenicu s Benom Simmonsom ili Joelom Embiidom, ali jasno mi je zašto su tako zaluđeni.
Unatoč tome što je Istok slabašan, teško je vidjeti situaciju u kojoj će Bullsi svladati momčadi* poput Hornetsa, Heata, Pistonsa, pa možda čak i Knicksa u borbi za sedmo i osmo mjesto koje vodi u playoff. Realnost je da će ova momčad upisati između 32 i 36 pobjeda u sezoni te doći do top 12 picka na draftu.
*Osim u slučaju katastrofalnih ozljeda, Boston, Washington, Phila, Toronto, Milwaukee, pa čak i Indiana (koja tek treba dokazati da lanjska sezona Victora Oladipa nije bila slučajnost) bi trebali biti sigurni u doigravanju.
No, ako kliknu Parker i LaVine, ako Dunn i Markkanen nastave stasati, ako Hoiberg pronađe funkcionalne rotacije u kojima igrači mogu hraniti jedni druge te eventualno pretvore ističuće ugovore Omera Asika, Lopeza, Holidaya, Paynea i Valentinea u nešto upotrebljivo tijekom prijelaznog roka, ne bi me začudilo kada bi se dokopali 40-42 pobjede i nekako se uguzili u doigravanje. Koliko im je to potrebno? Pa s obzirom da ne mogu računati na top 5 pick, ne bi bilo loše čisto da testiraju svoje mlade igrače kao što su testirali Derricka Rosea, Luola Denga i Joakima Noaha u onoj epskoj seriji protiv Bostona 2009., te da vrate malo uzbuđenja među navijače.
Bullsi se nalaze u solidnoj situaciji. Imaju igrače za rebuilding, imaju igrače na kratkim ugovorima, imaju puno opcija i potencijal da nešto naprave već ove godine. Ne dogodi li se to, nije bed. Ova sezona mora poslužiti franšizi da odgovori na sve ove upitnike oko najvažnijih igrača. Bili oni pozitivni ili negativni, odgovori moraju doći i moraju biti precizni. Sve drugo je nebitno, uključujući i optimizam navijača koji se nadaju doigravanju. Ono što Bullsi nemaju je franšizni igrač koji im je ove sezone izmaknuo. To vam se dogodi kada ne pratite planove. Nadam se da će u budućnosti biti pametniji.
