Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nema sumnje: Ovo je sportska priča godine!

Sportska priča godine dolazi nam iz Amerike. Sveučilišni košarkaš Austin Hatch postigao je svoj prvi koš nakon što je po drugi puta preživio tešku zrakoplovnu nesreću prije više od tri godine. Cijela dvorana u Michiganu digla se na noge i standing ovationom pozdravila junaka čija je priča osvojila čitavu Ameriku i svijet. Bez sumnje, bio je ovo možda i najemotivniji sportski trenutak u Americi ove godine.

Navijači NCAA momčadi Michigan Wolverinesa, oni koji su ostali do posljednjih minuta susreta, primili su lijepu nagradu u egzibicijskom srazu sa sveučilištom Wayne State, i svjedočili možda i najemotivnijem trenutku, ne samo u sveučilišnoj košarci, nego općenito i u američkom sportu ove sezone. Više od tri godine nakon što je doživio smrtonosni pad zrakopova, što je slomilo njegovu obitelj, a zbog čega je on završio i u komi, Austin Hatch je postigao svoj prvi koš u sveučilišnoj karijeri, stavivši slobodno bacanje 12 sekundi prije kraja dvoboja u kojem je Michigan svladao Wayne State 86:43. Publika u Crisler Areni tada je u potpunosti “poludjela”, i počastila Hatcha sa standing ovationom kakav dobijaju samo najveći igrači, najveći sportaši. Hatch je nakon postignutog koša otišao do klupe za rezervne igrače i pao u zagrljaj treneru Johnu Beileiniau i suigračima. Tada mu je kroz glavu prošlo sve, sve one neprospavane noći zbog životnih tragedija koje su ga zadesile, neprospavane noći zbog borbe za vlastito zdravlje, i zbog košarke. Jer, njemu je košarka najveća ljubav.

“Maštao sam o ovom trenutku još od djetinjstva, kada sam kao dijete igrao košarku. Kao, da istiću posljednje sekunde dvoboja, a ja sam odbrojavao od pet prema jedan, i postizao pobjednički koš, na radost svojih navijača. Iako nisam danas pogodio pobjednički šut, zbog svega što sam prošao, ovo je bio jedan poseban trenutak”, objašnjava Hatch.

Slobodna bacanja su, zaista, bila emotivna za Hatcha i njegove Wolverinese jer, pravo je čudo što je Hatch nakon takve nesreće uopće preživio, a kamoli da još uopće može igrati i košarku. Životna priča ovog mladića zaista je potresna, ali i puna nadahnuća. Osam godina nakon što su on i njegov otac preživjeli zrakoplovnu nesreću 2003. godine, u kojoj je poginula njegova majka, 11 – godišnja sestra, i petogodišnji brat, Hatch je doživio najbizarniji i najbolesniji déjà vu, složit će te se s nama. Njegov otac, on i njegova mačeha letjeli su u Michigan u lipnju 2011. godine, kada je mali avion s jednim motorom doživio nesreću, u kojoj su poginuli njegov otac i mačeha, a on ostao u kritičnom stanju. Hatch je, u nesreći, zadobio teške ozljede mozga, pluća, frakturu rebara i teški lom kostiju.

Doktori su ga zbog velike otekline na mozgu morali staviti u stanje inducirane kome. Nakon što se osam tjedana poslije probudio iz kome, morao je proći terapiju kod psihologa, kako bi ponovno zadobio motoričke sposobnosti i kako bi mogao normalno hodati, a na kraju i govoriti. Bio je to najteži period Hatchovog života. O povratku košarci u tim trenucima nije bilo govora. Ali, njegova ljubav prema ovom sportu, dječački san u kojem zabija koš u posljednjoj sekundi važne utakmice, volja i upornost koju, očito, ovaj mladić posjeduje na pretek, napravili su svoje.

“Netom nakon što sam se probudio iz kome, rekao sam svima da ću ponovno zaigrati košarku. Bilo je onih koji su to popratili sa velikom dozom skepse, sumnjajući tako u mene, ali to sam iskoristio kao motivaciju za taj moj cilj. Jednostavno sam im rekao: ‘Hvala na mišljenju, ali, ja ću dokazati da si u krivu’.

Iako Hatch možda nikad više neće imati onu motoriku i sportske sposobnosti koje je imao prije nesreće, zaista je fascinantno kako se uspio oporaviti, i koliko je u tom svom nastojanju da ponovno zaigra košarku daleko otišao.

U studenom 2011. godine Hatch je još uvijek radio najednostavnije košarkaške vježbe motoričkog tipa, kao naprimjer, hvatanje i bacanje lopte. Samo godinu dana poslije, toliko se iznenađujuće oporavio da se pridružio svojoj srednjoškolskoj košarkaškoj momčadi, naravno, sa svojim limitiranim mogućnostima. Samo dvije godine nakon toga, preselio se kod svog ujaka u Los Angeles, i počeo trenirati sa svojim novim školskim kolegama. I tri godine nakon nesreće, Hatch je postigao koš za Michigan i razgalio cijelu dvoranu i sportski svijet.

“Ako ne vjeruješ, možeš postići sve, samo pročitaj priču o Austinu Hatchu. Blagoslovljen sam što je bio jedan od mojih igrača”, napisao je na Twitteru njegov bivši trener Jamal Adams.

Njegov sadašnji trener Beilein je pokazao veliko srce kada je odlučio Hatcha uvesti u igru protiv Wayne Statea. To je napravio, kako sam kaže, jer je to bilo ispravno. Time je pružio šansu čovjeku čija priča može biti nadahnuće svima, kako se uz veliku volju, požrtvovnost, i upornost, može postići sve što se poželi. Beilein je pet minuta prije kraja dvoboja Hatchu rekao da će ga uvesti u igru u posljednjoj minuti. Hatch je ušao minutu i 41 sekundu prije kraja, ali kada je prvi puta primio loptu u ruke, nije imao namjeru šutirati. Ali, na kraju se izborio da iz slobodnih bacanja pogodi koš, pobjednički koš njegovog života.

“Ja ne želim postići koš iz igre samo zato što mi je netko pustio iz sažaljenja prema meni i tragedija koja me zadesila. Želim normalnim načinom pobjeđivati, i biti na raspolaganju svojoj momčadi”, završio je Hatch.

Povratak na Net.hr