Prije koju godinu, dok je dubina truleži i korupcije u svjetskoj nogometnoj organizaciji za javnost još uvijek bila u sferi apstraktnih nagađanja, u nekoliko sam navrata razgovarao s Andrewom Jenningsom. Britanski istraživački novinar stare škole duboki je poklonik ‘sporog novinarstva’ i u stanju je na jednoj priči raditi mjesecima – nešto što je nama već odavno sasvim nepojmljivo – ali priča na kojoj je tada iz dana u dan radio trajala je godinama.
Bio je već u dobi kad bi, poput mnogih svojih vršnjaka-sunarodnjaka, zaista trebao uživati u mirovini negdje u sunčanoj Španjolskoj ili barem u Brightonu, ali nije odustajao. Sav Jenningsov posao, čitava njegova karijera svela se samo na lov na Seppa Blattera. Njegova bijelog kita.
Godinama je Jennings razotkrivao afere unutar FIFA-e, pisao o tome novinske tekstove i knjige, snimao dokumentarce, putovao svijetom držeći predavanja gdje god bi ga pozvali, svako malo gnjavio BBC s idejama za nove duge reportaže sa stalno jednim te istim, samo nešto proširenim i osvježenim tezama i primjerima. Vukao je za rukav dužnosnike, istrčavao im pred automobile i satima dežurao pred sjedištem FIFA-e na Zürichbergu jer ga nisu puštali unutra; bio je jedini novinar ikada kojemu je zabranjen ulaz onamo.
A sve samo zbog incidenta na jednoj konferenciji za tisak, kad je – odjeven kao da se upravo vratio iz šetnje obližnjim brdom s lokalnim planinarskim društvom – uzeo mikrofon i bez okolišanja bacio bombu: „Herr Blatter, jeste li ikada uzeli mito?“
Kad mi je to prepričavao – a Jennings ima svoj arsenal anegdota i parola koje ponavlja valjda u svakom razgovoru – sasvim je ozbiljnim glasom dodao i ovo: „Svi ti nazovi-reporteri, idioti ispranih mozgova u svojim ispeglanim odijelima i svilenim kravatama, odmaknuli su se od mene kao da sam veoma glasno prdnuo… Ali to sam i htio, poručiti da je ovdje netko tko ne igra po prešutnim pravilima“.
Uspio je unutar organizacije pronaći ‘krticu’ koja mu je slala kopije kompromitirajućih dokumenata, a isto su činili pojedini novinari iz Švicarske i drugih zemalja kad bi nabasali na nešto s čime nisu znali što bi. On je sve to skupljao kao hrčak. Zajedno sa svojim izdavačem uložio je vlastiti novac da bi se jedna od njegovih knjiga dodatno tiskala u sažetom izdanju i dijelila besplatno uz nogometni magazin FourFourTwo, samo da što više ljudi pročita i sazna ono što je znao on.
OK, dio onoga što je znao on.
Nisam, naravno, toga bio svjestan kad sam pričao s njim, ali Jennings je još od 2009. bio u tajnom dealu s FBI-em, pomažući u istrazi mutnih poslova čelnika FIFA-e i samog Blattera i zbog toga je pojedine informacije i dokumente morao držati za sebe.
To je, dakle, počelo 2009., nakon što je on već neko vrijeme bio ‘na slučaju’ i već objavio knjigu Foul!. Pad cijelog FIFA-ina sustava, u čemu je FBI odigrao ključnu ulogu, dogodio se tek 2015.
Svo su to vrijeme Jenningsa mediji uglavnom tretirali kao čangrizavog starca koji nešto zna, ali pretjeruje s optužbama i zna biti vrlo neugodan prema uglednicima u svojim javnim nastupima. No, budući da bi svako malo buknula neka nova afera oko podmićivanja, kupovine glasova, namještanja domaćinstava natjecanja, preprodaje televizijskih prava i karata za utakmice, pronevjere sredstava namijenjenih izgradnji infrastrukture u zemljama Trećeg svijeta i tko zna čega sve ne, nisu ga otpisivali kao nekakvog sumanutog teoretičara zavjere, nego su ga ipak s vremena na vrijeme bili spremni poslušati.
Na kraju su ga svi, barem u domovini, slavili kao heroja i odavali mu priznanje, dijelom sigurno i zbog grižnje savjesti. Jer gotovo sve ono o čemu je govorio i pisao pokazalo se istinitim – a i ono što još nije, kad-tad hoće. Današnja je FIFA umivena i nešto više nego tek kozmetički reformirana, ali za pretpostaviti je da su neki od starih kanala još uvijek plovni, a i na samom Zürichbergu je itekako ostalo još kadrova koje je Jennings prokazao ili barem okrznuo tijekom već 16-godišnjeg istraživanja kriminala u nogometu. Nisam ga poslije toga više zvao, ali pratio sam sve što je napisao i rekao u intervjuima, smijući se koliko često još uvijek ponavlja pojedine fraze.
I često ga se sjetim razmišljajući o situaciji u hrvatskom nogometu.
Moram reći da me nije s previše strpljenja slušao kad sam ga pokušao ovlaš upoznati sa stanjem i brojnim – ha, ajmo to tako pristojno reći – nepravilnostima unutar HNS-a. Zapravo, valjda nikad nisam radio intervju s nestrpljivijim sugovornikom – koliko god metodičan i temeljit bio u svom istraživačkom poslu, toliko je ovdje bio sklon požurivanju i upadanju u riječ.
„Da, da, razumijem, imate posla s gadovima“, rekao je. „Što drugo i očekivati kad im je i krovna organizacija institucionalizirala korupciju.“ Na moje pitanje možemo li reći da je princip na koji FIFA funkcionira vrlo sličan onome u organiziranom kriminalu, povisio je glas i energično odgovorio: „Ma ne! Nije FIFA slična mafiji – FIFA jest mafija!“
Navijači bez ikakve zadrške već godinama HNS rutinski zovu mafijom. Zato ih Savez i doživljava kao svoje najveće neprijatelje
Kasnije, u intervjuu za Washington Post odmah nakon Blatterova pada, bio je još jasniji: „Znam da se radi o kriminalnom ološu, znao sam to godinama“, rekao je. „I to je još obazriva definicija. Nije uvreda. Nije razbacivanje riječima bez veze. Ti cinični lopovski gadovi ukrali su narodnu igru i da, lijepo je sada vidjeti strah na njihovim licima.“
Naslađivao se. I to potpuno razumijem, jer tolike je godine čekao taj trenutak, a drugi novinari odmicali su se od njega. U razgovoru sam naslutio gorčinu jedino onda kad smo pričali o kolegama iz medija, za koje je govorio da djeluju „jako, jako sporo“, „sakrivaju se iza lažne korektnosti“ te „i dalje taj ološ, tu mafiju, uzimaju za relevantne, umjesto da im jasno poruče – gadovi, ukrali ste nogomet!“
U Hrvatskoj nemamo Andrewa Jenningsa. Imamo šačicu novinara koji kontinuirano prate kriminalni milje unutar domaćeg nogometa, kao i nekoliko onih koji se nisu libili s vremena na vrijeme ispustiti metaforički prdež i postaviti neugodna pitanja. Neki od njih bili su izloženi raznim pritiscima, pa i prijetnjama. Velika većina, međutim, skriva se iza lažne korektnosti i još uvijek taj ološ, tu mafiju, uzima za relevantne, što gotovo svakodnevno viđamo po člancima koje objavljuju. Što nije tako teško za razumjeti, budući da ‘milje’ – konkretno, Zdravko Mamić i njegova klika – ima snažni utjecaj na pojedine medije i same autore. Kao i na politiku, policiju, sudstvo.
Imamo političare koji mogu biti jaki na riječima kad im to odgovara, ali rade vrlo malo na rješenju problema. Čak bi se moglo reći i da ga sabotiraju. Imamo, naravno, i navijače, koji bez ikakve zadrške već godinama HNS rutinski zovu mafijom. Zato ih savez i doživljava kao svoje najveće neprijatelje, što velik dio medija također podržava i opravdava.
Je li u redu HNS zvati mafijom? Ne znam, ovisi o tome kako definirate mafiju. Osobno ću te ljude radije nazvati gadovima.
Ali stvari su zapravo sasvim jednostavne. Objasnio ih je, između ostalih, i Andrew Jennings: „Novinarski posao je lagan, znate. Samo trebate naći neke sramotne, odvratno korumpirane ljude i raditi na tome. Morate to. Ostatak medija previše se udomaći s njima. To je krivo. A vi znate što je krivo, jer tome vas je mama naučila.“
