Ana i Lucija Zaninović za Telegram o zajedničkom nastupu na OI: Priča o blizankama donosi nam sponzore
Nikada ne gledamo jedna drugu, previše bismo se emocionalno iscrpile
Blizanke Zaninović, sestre Ana i Lucija, nastupit će zajedno na svojim drugim Olimpijskim igrama, sljedeće godine u Rio de Janeiru. Nakon Londona, 28-godišnje splitske tekvondašice, imaju priliku postati prve blizanke s olimpijskom medaljom u tom sportu.
Umalo je Lucija, koja je nastup na Igrama osigurala još prije godinu i pol, ostala usamljena na putu za Rio. Njezina sestra Ana se u posljednji trenutak ubacila na popis putnika. Uspjelo joj je to na kvalifikacijama u Mexico Cityju.
Lucijina bronca u Londonu 2012.
Ponovno će blizanke Zaninović predstavljati Hrvatsku na OI, kao i prije četiri godine u Londonu, kad je Lucija osvojila broncu u kategoriji do 49 kilograma.
Ana: Do zadnjeg trena se nije znalo tko će ići u mojoj kategoriji. Bila sam šesta, toliko ih i ide u Rio, ali to su mogle učiniti i sedma i osma na rang-ljestvici. Bile smo u par bodova razlike, sve se odlučivalo na zadnjem Grand Prixu. Godina mi je bila katastrofalna što se tiče ozljeda. Imala sam dvije operacije, velikih problema s koljenom, još slomila ruku. To što sam se plasirala u Rio je pravo malo čudo. Ali, Luce i Toni (trener Tomas, op.a.) su bili maksimalno uz mene. Nisam ni jednog trenutka pomislila da odustanem.
‘Mudrije smo i iskusnije’
Kakva će biti konkurencija u Riju?
Lucija: Bit će jednako teško kao i u Londonu, ali mi smo mudrije i iskusnije, znamo što trebamo raditi. U Riju želimo napraviti još bolji rezultat. U Londonu smo bile prvi put na igrama, bio nam je san vidjeti otvorenje Igara, to nam se i ostvarilo. S obzirom na to da je naše natjecanje bilo na kraju programa i dugo smo čekale na nastup, dio energije potrošile smo u tom iščekivanju. Drugi su završavali nastupe, slavili, tulumarili u Olimpijskom selu, a mi smo morale biti koncentrirane na nastup koji imate jednom u četiri godine. U Riju ćemo sigurno neke stvari drukčije napraviti. Cilj nam je, u svakom slučaju, medalja.
Lucija Zaninović nastupa u nižoj težinskoj kategoriji
Lucija: Od početka smo se razdvojile, s obzirom na to da na europskim i svjetskim prvenstvima može nastupati po jedna predstavnica svoje zemlje. Ja sam još s 12, 13 godina nastupala u kategoriji do 49 kilograma. I sad sam u istom. S godinama mi je sve teže održavati tu kilažu, moram stalno paziti što jedem. Nakon ovog olimpijskog ciklusa, razbit ću vagu, više nikad stati na nju.
Bliskost ima i svojih nedostataka
Javnost vas ponajviše percipira kao “sestre Zaninović”, u javnosti nastupate zajedno, trenirate, putujete, živite zajedno. Kolika je to prednost u odnosu na ostale suparnice?
Lucija: Velika smo si podrška, sve prolazimo zajedno. Baš sam nedavno rekla kako bih se osjećala kao da se ja nisam plasirala na Igre da Ana nije uspjela izboriti odlazak na OI. No, takva bliskost ima i svojih nedostataka. Naša natjecanja su obično dan za danom, a nastup jedne uvelike utječe na nastup druge, psihički nas silno troši. Zato imamo običaj da nikad ne gledamo jedna drugu, previše bismo se emocionalno iscrpile jer naše borbe proživljavamo vrlo osobno.
Kad ste shvatile da ćete biti dobre u tekvondou, da će taj sport biti vaš životni izbor?
Ana: Sve je bila samo igra, ali kad su počele stizati medalje, počnete i vi vjerovati da možete biti dobri u tom sportu. Imamo sreće da je kod nas u Hrvatskoj ljestvica postavljena visoko, prije nas su Sandra Šarić i Martina Zubčić osvajale olimpijske medalje. Njihovi uspjesi sigurno su nas gurali naprijed.
Je li se s tim uspjesima promijenio status tekvondoa?
Nakon Rija ćemo možda imati druge prioritete
Lucija: Što se tiče javnosti, prije je malo tko znao za tekvondo, a sada puno djece bira upravo taj sport. Nećete vjerovati, ali u Splitu više djece trenira tekvondo nego nogomet!
Kakva je situacija sa sponzorima, možete li živjeti od tekvondoa?
Ana: Od početka je naš trener Toni Tomas gurao priču o sestrama Zaninović, medijima je zanimljivo što smo blizanke. To je dobra priča. Zadovoljne smo, imamo stipendije i sponzore.
https://www.youtube.com/watch?v=WKjygrFdsHA
Što nakon Rija?
Lucija: Nikad se ne zna, možda ćemo imati druge prioritete, s 29 godina treba razmišljati i o obitelji…
Kakve su vam pripreme u olimpijskoj godini?
Možda i nova operacija
Ana: Do nove godine je odmor. Imam nekih komplikacija s koljenom, nikako mi ne prolazi bol, nakon operacije meniskusa ostalo je oštećenje hrskavice, a imam i cistu iza koljena koja je, sad kad ne treniram, velika 7 sa 3 centimetra. Prije sam stalno morala ići na punkciju da bih uopće mogla trenirati. Možda ću morati i na novu operaciju, da u sljedeći ciklus priprema uđem zdrava. Jedina želja mi je da mogu trenirati i da me ništa ne boli.
Lucija: Ako sve bude u redu, plan je u novoj godini odraditi nekoliko turnira. U svibnju imamo Europsko prvenstvo koje nam nije rezultatski važno, ali želimo provjeriti formu prije Olimpijskih igara, da vidimo što treba popraviti. A onda ćemo se zatvoriti u dvoranu i trenirati do Rija.
Tko će vam biti glavne suparnice na OI?
Tekvondo je siguran do OI 2024.
Lucija: Najopasnija je Kineskinja Wu Jingyu, koja je bila olimpijska pobjednica u Pekingu i Londonu. Sad želi osvojiti i treće uzastopno zlato, što još nikome nije uspjelo.
Ana: I meni je konkurentica aktualna olimpijska pobjednica, to je Britanka Jade Jones. U odličnoj je formi, kao i Španjolka Eva Calvo, druga na svjetskog ljestvici. Ako budem spremna, ako me ništa ne bude boljelo, mogu konkurirati svima. I najboljima.
Postoji li bojazan da se tekvondo izbaci iz olimpijskog programa?
Ana: Tekvondo je sad siguran u programu do 2024., tako da za nas nema problema ha, ha… Svaki sport teži nekom napretku, a tekvondo je postao praktički jedini borilački sport koji ne ovisi o sudačkoj procjeni.
Lucija: Uvedeni su elektronski oklopi, elektronska kaciga. Rijetko se koji borilački sport može pohvaliti da ima više od 200 zemalja članica, a tekvondo ih ima 204. Jedini je problem što možda nije baš televizičan sport. Natjecanje nam traje cijeli dan, teško je pohvatati sve te mečeve. Sve ostalo je na strani tekvondoa.
Iz Splita se nikad ne bi preselile
I Split je sav u znaku adventa. Kako se slavi Božić u obitelji Zaninović?
Lucija: “Ovo je prvi Božić koji smo slobodne nakon dugo vremena. Moći ćemo se posvetiti obitelji i uživati… Inače, uvijek dođemo kući, budemo kratko, samo na brzinu promijenimo torbe i putujemo dalje. Petero nas je djece u obitelji Zaninović, imamo tri nećakinje i jednog nećaka. Htjeli bismo se svakome posvetiti, a nekad se u svemu tome izgubite. U ovo doba godine vlada poseban ugođaj, drago nam je što smo u Splitu, doma. Vidjele smo svijeta, svuda putovale, ali iz Splita se ne bismo nikad preselile.
Tko priprema kolače?
Ana: Luce, ona je zadužena za slatko, a ja za slano. Mi već dugo živimo same, od 19. godine imamo svoj stan. Mama čuva unuke pa joj i mi pomognemo u pripremi svega za Božić.
Lucija: Na putovanjima istražujem recepte na internetu, volim peći kolače, ali ih ne smijem puno jesti.
Intervju je objavljen u tiskanom Telegramu 19. prosinca