“Bio je taj neki Riža iz Doboja. Nisi nikad čuo za Rižu? Uh, blago tebi. Pazi, tip je imao dva metra, ruke dva i po, šake ko lopate, ormar, konjina… Što je najgore, kao mali je trenirao nešto boks, pa je nešto i znao. Zašto je to najgore? Zato što Riža kad se napije, to je bio užas. Nikad nisi znao kad će uletit, ni otkud, al frajer samo uleti u kafanu i počne mlatit ljude, sve vičući ‘Riža Doboj’, ‘Riža Doboj’, razbije i ljude i konobare i kafanu… Nitko mu nije mogao stati na kraj. Znači, kad bi se začulo urlikanje ‘Riža Doboj Riža Doboj’, to ti je bilo ko prirodna nepogoda, poplava ili požar… Možeš samo pobjeć.

E, i uglavnom, jednom tako, Riža se nalio, poludio, uletio u neku kafanu, mlati ljude, viče to svoje, samo jedan tip, onako manji, kožna jakna i kaubojke na nogama, stoji nezainteresirano, puši i gleda kroz prozor. Dođe Riža do njega, potpuno poludio što ga ovaj ne zarezuje i uhvati tipa za rame. Tip se pomalo lijeno okrene, odmjeri grdosiju i u tren oka saspe hrpu udaraca, onako, vidi se da zna, sve ko boks serije, tijelo, glava i to… Uglavnom, Riža iz Doboja promijeni agregatno stanje, prospe se ko žele po podu… A onaj tip se nagne nad njega i tiho procijedi ‘Beneš Banjaluka’”.

Kad je javljeno da je u utorak ujutro preminula boksačka legenda Marijan Beneš, ovakve i slične anegdote pojavile su se širom društvenih mreža (hvala Refiku Hodžiću na priči o Riži!). Puno je tu bilo divljenja i opraštanja od Beneša, neki su pokušali biti malo ‘realniji’ oko pokojnika, ali svi, baš svi su mu priznali hrabrost i najveće srce koje je viđeno u ringu. Napisat će mediji da je umro u bijedi, spominjat će njegove titule i brojke mečeva, ali premalo je to da se shvati kako i koliko su svi u bivšoj državi, od Vardara do Triglava, voljeli Beneša.

Naravno, za nas rođene u Banjaluci 1970-ih, Beneš je bio svetinja.

Taj jednooki boksač bio je kralj među nama slijepcima

Ovdje treba objasniti mentalni sportski sklop naših očeva kojima uvijek nešto nije valjalo. “Izgubit ćemo”, bile su početne riječi svakog gledanja utakmice, a ako bi naši slučajno pobijedili, u tom slučaju “nisu ni ovi Rusi više nešto!”. Uglavnom, vladala je skepsa oko naših sportaša, jer se od naših sportaša uvijek očekivalo da zajebu. Pravedno ili ne, nije bitno.

Bitno je da su postojala dva imena oko kojih nije bilo nikakvih upitnika, nikakvih dvojbi. Obojica su bila boksači. Jedan je bio Mate Parlov, a drugi – Marijan Beneš. S tim, da je oduvijek jasno bilo da je Parlov plemeniti boksač superiorne vještine i psihe, a Beneš… Eh, Beneš je bio nešto sasvim drugo.

Beneš je bio narodni borac, fajter s ulice.

I to je bilo jasno čim pogledate bilo koji njegov meč. Boksao je na način na koji ne treba boksati, izrazito rizično, ali to je ono što je publika voljela. A on je volio publiku. Jednostavno, publika je Beneša doživljavala svojim čovjekom u ringu, čovjekom koji je srce nosio kao orden i s njim kretao u mečeve. Beneš je bio proleterski heroj i naš pravi Rocky prije Stallonea. Spuštenog garda išao je prema protivniku kao da počinje ulična, kafanska tučnjava.

Nemojte me krivo shvatiti, Beneš nije bio krvolok koji je otkidao glave, on je boksao otvoreno i napadački, pristajajući na udarce koji će ga kasnije skupo koštati zdravlja. Marijan Beneš je u boksu, kao i u životu, trebao više paziti na sebe. Nitko se tako bezglavo nije žrtvovao bogu boksa i Benešova boksačka, ali i životna priča su na svoj način plemenito tragične i jako tužne.

Boksačka karijera je počela kao bajka — rođen u Beogradu, roditelji nastavnici odlaze u Tuzlu gdje je Marijan odrastao. U ring je prvi put ušao kad mu je bilo 10 godina i odmah je pobijedio osam godina starijeg od sebe. Sa 16 godina potpisuje za banjalučku Slaviju. Bio je četverostruki prvak države, trostruki prvak Balkana. Beneš je bio europski prvak u lako-velter kategoriji na Europskom prvenstvu u boksu 1973., a koliko je bio popularan govori da je tad bio i Sportaš godine u izboru lista Sport. U amaterskoj konkurenciji odboksao je 355 meča i dobio 276. Na Olimpijskim igrama u Münchenu 1976. ispao je u drugom krugu, a iduće godine je prešao u profesionalce.

Dvije godine kasnije, u frenetičnom meču u gradskoj dvorani Borik u svojoj Banjaluci, Beneš nokautira Francuza Gilberta Cohena u četvrtoj i postaje EBU europski prvak i tu titulu je obranio četiri puta. Godine 1980. gubi titulu na poene u meču protiv Ayuba Kalule. Beneš je odboksao 39 profesionalnih mečeva, od kojih je pobijedio u 32 (21 meču nokautom), šest je izgubio (tri nokauta), jedan meč je završio neriješeno. U tih nekoliko godina, Beneš je postao sveopća ikona i sporta i grada i republike i države i svojom je karijerom ostao jedan od najvećih boksača koje je Jugoslavija imala.

Svojim beskompromisnim stilom kao da je izazivao sudbinu.

Tako je 1979. zadobio ozljedu oka u meču protiv Sandyja Torresa u Zenici. U jednom trenutku Torres je gurnuo palac rukavice Benešu u oko. Poslije tog meča imao je tri operacije i morao se oprostiti od profesionalnog boksa.

Tko da se oprosti? Beneš? Nema šanse. U Stuttgartu 1983. Beneš boksa protiv Belgijca Mauricea Bufija. Obnavlja povredu oka i doktori su ga morali izvaditi.

Beneš se borio u Banjaluci, Splitu, Zenici, Tuzli, Danskoj, Španjolskoj, u Parizu su mu na mečeve dolazili Jean Paul Belmondo i Alain Delon. Borio se u ringu poslije preboljene žutice, ozlijeđenog oka, a ruke i šake je lomio 20 i nešto puta. Od udaraca je oštetio glasnice, jedva govorio, sve sporije se kretao. Beneš se boksu predao bez ostatka, a kasnije zdravstvene posljedice podnijet će bez žaljenja i dostojanstveno.

Sjećam se, ratna psihoza već je dobrano vladala Banjalukom, u želucu su se već nalazili šišmiši krvopije koji su neodređeno najavljivali da će događati nešto strašno. U tom kraju razuma, jednooki Marijan Beneš se sa 40 godina odlučio vratiti u ring ne bi li svojim boksom vratio mir i slogu među ljude. U revijalnom meču održanom u Banjaluci 1991. dobio je nekakvog Salvatorea iz Italije u petoj rundi.

No, boksačke bitke nisu bile uporedive s onim što će ga čekati u privatnom životu. Potpuni slom dogodio se početkom rata. Ostao je bez imovine, ubijen mu je brat, otišao je iz Banjaluke 1995. kao izbjeglica u Hrvatsku, gdje je ostao četiri godine. U rodni grad se vratio 1999. i u njemu živio do smrti. “Ne mogu bez Banjaluke”, govorio je. Pokrenuo je boksački klub za romsku djecu i pisao je poeziju, objavio je 10 zbirki. Ostao je vjeran svom gradu, ali i samome sebi, jer je odlučio ne mrziti ljude i ne kleknuti pred nacionalizmom i mržnjom. Ono srce koje je tako magično tuklo u ringu, Beneš je sačuvao do kraja. To je bio najteži meč Marijana Beneša i dobio ga je.

Priču o Benešu nije moguće napisati u jednom tekstu. Ili ako se i može, ja ne mogu. Onima koji žele saznati više o jednom nestvarnom borcu i još nestvarnijem vremenu neka pogleda dokumentarni film Bio jednom jedan šampion, koji u dijelovima možete naći na YouTubeu.

Vidio sam ga jednog februarskog dana.

S druge strane Titove ulice džogirao je i zamahivao rukama kroz zrak, kako to već boksači rade. Viknuo sam njegovo ime, on je odmahnuo, malo ubrzao, složio koju kombinaciju udaraca kroz zrak samo za moje oči. Tad sam ga smatrao budalom, a sad bih dao sve da mi ga je još jednom vidjeti kako trči u zlatnoj trenerci drugom stranom ulice.

Taj jednooki boksač bio je kralj među nama slijepcima. Mi to nismo bili u stanju vidjeti. Mi smo se sklonili pred svim Rižama ovog svijeta i s druge strane ulice danas više nitko ne trči. Mi smo kukavice i živimo točno u svijetu kakvog zaslužujemo. Beneš je bio štošta, ali kukavica nije bio.

Marijan Beneš ostat će legenda i simbol jedne države i grada kojih više nema, ali i sporta i svijeta koji je nestao. Beneš je bio heroj svih ljudi koji se nikad nisu, zapravo, snašli do kraja u ovom novom svijetu.

Ostat će uspomena na čovjeka koji se nije sklonio pred Rižom. Niste nikad čuli za Rižu!? Uh, blago vama.