IZ VOLEJA

DUBOKO SKRIVENI PROBLEM VATRENIH IZAŠAO NA POVRŠINU: Postoji samo jedan način na koji Dalić ovo može popraviti, a nismo sigurni može li

Komentar: Svaki tim ima svog lidera, u slučaju reprezentacije to bi bili izbornik i kapetan, ali ponajprije izbornik. Nogometna reprezentacija može preživjeti i bez sustava i bez jasne filozofije i bez mehanizama čak i s manje kvalitetnim igračima ili “mršavim” rosterom. Ali jedna stvar bez koje ne može preživjeti jest timski rad, odnosno, ti dečki moraju živjeti, disati i raditi kao jedno pa makar igrali najružniji mogući nogomet

Richard “Dick” Winters bio je oficir u vojsci SAD-a. Djelovao je u Drugom svjetskom ratu kao zapovjednik satnije E, Drugog bataljona 506 padobranske pješačke pukovnije, koja je bila dijelom famozne 101. zračne divizije. Iako je krenuo s nižim činom kao zapovjednik satnije, vrlo je brzo herojskim djelima i iznimnim liderskim sposobnostima dogurao do bojnika Drugog bataljona.

Wintersov ratni put započeo je u Normandiji kada se u ranim satima Dana D iskrcao padobranom duboko iza linije fronta. Kasnije se borio u Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji te na koncu i Njemačkoj, a sve što je proživio i kakve je uspješne akcije izveo možete pogledati u HBO-ovoj seriji “Združena braća”, seriji Stevena Spielberga i Toma Hanksa, koja je rađena prema istinitim događajima, odnosno ratnom putu Dicka Wintersa i njegove satnije.

No, jedan detalj ćemo izdvojiti jer nam može poslužiti kao lijep primjer za ovaj komentar. Dakle, istoga dana, na Dan D, kada se Winters iskrcao iza neprijateljskih linija dobio je nezahvalan zadatak, osvojiti jedno gnijezdo haubica smješteno južno od sela Le Grand-Chemin. Akcija je dobila ime “Brecourt Manor napad” i o njoj se uči čak i na uglednoj vojnoj akademiji West Pointu, kao školski primjer napada na fiksiranu poziciju s brojčano inferiornijim snagama. Sada ćete vidjeti i zašto. Naime, Winters je u tu akciju uključio svega 13 svojih vojnika, a dobro ukopano gnijezdo njemačke vojske branilo je prema njihovoj procjeni 50 vojnika, dakle cijeli jedan vod.

Slavko Midzor/PIXSELL

Timski rad

Winters je savršeno odredio taktiku, osvajao je haubicu po haubicu i jedino što je tražio od svojih vojnika jest da akciju odrade timski. Neki su jurišali i minirali haubuice, neki su pokrivali iz daljine i odvlačili paljbu mitraljeskih gnijezda, a Winters je osobno s nekolicinom svojih vojnika krenuo u rov, u blisku borbu i u brzinsko osvajanje položaja. Gnijezdo haubica osvojili su u vrlo kratkom roku i Nijemci nisu niti znali što ih je snašlo, a Winter je nakon te akcije dobio svoju prvu promociju. Da sada ne idemo u prepričavanje cijelog puta satnije E, jer gotovo svaka njihova akcija pod vodstvom Wintersa bila je uspješna, zaustavit ćemo se na ovoj savršeno odrađenoj akciji i okrenuti se dalje našoj priči.

Ono na što je bojnik Winters uvijek pazio, ono na čemu je inzistirao čak i kada nije bio među svojim suborcima već na zapovjednom položaju, ono što je iziskivao i kod niže rangiranih oficira i kod svojih vojnika nisu bile karakteristike kakve posjeduju moderni vojnici, dakle tjelesna izdržljivost, snaga, hladnokrvnost i nadljudska hrabrost, već timski rad, povjerenje u suborca i svog nadređenog. Satnija E bila je jedna od najefikasnijih satnija, iako je pretrpjela masivne gubitke, opstala je do kraja i to isključivo zato što je djelovala upravo onako kako serija i kaže, združeno.

Možda je preradikalno upotrebljavati ovakvu analogiju, možda i nije, ali na neki se način i na reprezentaciju može gledati kao na skupinu boraca koja izlazi na borilište kako bi svladala kvalitetom jačeg ili slabijeg protivnika. Ponekad se nađe neka junačina, neki Rambo, koji odigra simultanku i sam uništi protivnika, ali obično za svladavanje i onih jačih i onih slabijih treba odigrati timski.

Goran Kovacic/PIXSELLFoto: Goran Kovacic/PIXSELL

Primjer sa SP-a

Svaki tim ima svog lidera, u slučaju reprezentacije to bi bili izbornik i kapetan, ali ponajprije izbornik. Nogometna reprezentacija može preživjeti i bez sustava i bez jasne filozofije i bez mehanizama čak i s manje kvalitetnim igračima ili “mršavim” rosterom. Ali jedna stvar bez koje ne može preživjeti jest timski rad, odnosno, ti dečki moraju živjeti, disati i raditi, kao jedno pa makar igrali najružniji mogući nogomet.

U ovih tjedan dana, to jest, u ove tri utakmice hrvatske nogometne reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022. godine u Kataru, protiv Slovenije, Cipra i Malte, mi taj timski rad nismo vidjeli. Hrvatska je, kada bolje razmislimo, posljednji put tako odigrala na Svjetskom prvenstvu, kada su baš poput satnije E, zbili redove i združeno i hrabro krenuli u akciju. Da je bilo lako, nije, da su imali sreće, imali su, ali na koncu ih je upravo taj timski rad dovukao do finala. Najbolji indikator da je Hrvatska na tom SP-u doista djelovala kao jedno, kao prava istinska momčad, jest činjenica da se niti dan danas stručnjaci ne mogu dogovoriti tko je najviše zaslužan za srebrnu medalju. Je li to bio Luka Modrić? Bio je sjajan, ali bio je sjajan i Ivan Rakitić. A što je s Dejanom Lovrenom? Što s Danijelom Subašićem? Mandžukić je isto imao neke ključne trenutke, baš kao i Vrsaljko, Brozović, Ante Rebić

To je u suštini to. Kada se ne može premisliti tko je najbolji na terenu, onda znači da su svi odigrali na podjednako dobro, a kada svi odigraju podjednako dobro onda to uglavnom znači i da je posao uspješno obavljen.

Igor Kralj/PIXSELLFoto: Igor Kralj/PIXSELL

‘Mi nismo ekipa’

Ova današnja Hrvatska ne izgleda dobro, a naš Dick Winters, Zlatko Dalić, to je potvrdio i u izjavama nakon još jednog blijedog izdanja i to protiv Malte.

“Ja sam stvorio pritisak sam sebi. Nije to što ja hoću od Hrvatske. Neću ja sad sigurno glumiti klauna i vikati pored linije ‘Bliže, bliže!’ Mi smo sve pripremili na sastancima i treninzima, ali jednostavno nas ne ide. Ali bit će bolje. Očekivao sam više od njih. Igrali smo protiv Malte i oni tu ne mogu biti u strahu. Shvaćam da je tu bilo pritiska da se utakmica mora pobijediti. Ti dečki moraju dati više. Ali ja sam njih stavio jer su najsvježiji. To vrijedi za sve igrače u prvom poluvremenu. Da je Vlašić dao gol u prvom dijelu, opustili bismo se, ali ovako smo bili u grču”, veli tako izbornik, a onda poentira…

“Ja sam rekao dečkima da mi još nismo ekipa. Ono što smo radili prije Svjetskog prvenstva 2018. je da smo postali ekipa. Mi to još uvijek sad nismo. To je bio bit tog našeg sastanka. Ne smije biti mentalitet ‘Mi smo Hrvatska, ali ja gledam svoju promociju’. Nije to to, to je moj posao. To je bit problema. Nismo bili ekipa, nismo bili tim. Ja i dan danas dođem na pripreme s velikim ponosom prema Luki, Vidi, Badelju, Kovačiću, Lovrenu, svima njima. Volio bih da tako i svi. Mlađi igrači su moćni, ali moraju doći tu biti dio ekipe. Moraju imati respekta prema svima nama. Ne kažem da su oni svjesni toga, ali trebat će im vremena”, rekao je Dalić.

Igor Kralj/PIXSELLFoto: Igor Kralj/PIXSELL

Primarni problem

I slažemo se u potpunosti. Nismo u ove tri utakmice vidjeli Bog zna kakve akcije, nismo vidjeli lijep nogomet, nismo vidjeli spektakularne poteze i golove, nismo vidjeli niti jasnu i smislenu taktiku, kao niti formaciju koja bi trebala biti stalna i upotrebljiva. No, sve to je zapravo sekundarni problem, a primarni je upravo ovaj o kojem Dalić govori, ovi dečki još uvijek ne igraju kao ekipa. Dečki koji su igrali finale SP-a možda uoči prvenstva nisu bili tim, a kako smo imali prilike vidjeti nisu niti u akcijama nakon prvenstva u Rusiji bili pretjerano složni, no na tom su prvenstvu djelovali kao jedno i rezultat se vidio.

Dalić danas ima problem i to slojeviti, barem mi to tako vidimo. Ispremiješao je dvije generacije, zadržao oveći broj senatora s kojima se slijepo pridržava hijerarhije, dakle, ovi s “višim činovima” moraju gotovo pod svaku cijenu igrati i njih se mora ugurati u udarnu postavu. Međutim, ta bi premisa mogla biti pogrešna. Vidite, Dick Winters za svoje akcije nije uvijek birao ljude po dobnoj starosti, niti po iskustvu i danima provedenima u ratu i borbi, dapače, ako ste gledali seriju ili dokumentarni film o satniji E, mogli ste vidjeti da je njemu jedno važno bilo da su mu dečki ujedinjeni i od zapovjednika je jedino tražio da pazi na njihov moral. Bilo je tu onih ratnim putem od samog iskrcavanja u Normandiji, ali bilo je tu i pregršt zamjena, “guštera” i prašinara koji su stigli umjesto ranjenih i palih boraca. Winters i njegovi podređeni pronašli su način i ukomponirali te “klince” među prekaljene borce i satnija je upravo tako i opstala do zadnjeg dana rata i smatra ju se i dan danas jednom od najuspješnijih u Drugom svjetskom ratu.

Goran Kovacic/PIXSELLFoto: Goran Kovacic/PIXSELL

Bez Modrića ne ide

Ono što smo mi uspjeli vidjeti, dakako samo ovako kao promatrači, jest da ova ekipa kojom Dalić komandira, nije homogena i pitanje je hoće li biti do Europskog prvenstva. Ona ekipa koja je osvojila srebro bila je na okupu godinama i svašta je prošla, od vladavine Zdravka Mamića, do serije neuspjeha s Igorom Štimcem, Nikom Kovačem i Antom Čačićem. Iako isprva možda i nisu bili tim, možda se neki i nisu slagali, na koncu su dovoljno dugo bili zajedno da su postali ekipa i kulminat toga bilo je Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Da postoji nogometni West Point, o Hrvatskoj u Rusiji 2018. godine, sigurno bi bilo ponešto govora, ali bilo bi i o tome kako se ta momčad u svega dvije godine u potpunosti promijenila i to nagore.

Izbornik, nažalost, u vremenu nakon SP-a nije uspio ukomponirati mlade igrače među ove svoje senatore, nije uspješno proveo tu infamoznu smjenu generacija i svakako je sav važan posao prebacio na Luku Modrića, svog prvog zapovjednika, ali ga je time i strahovito opteretio. Ispada na koncu kako ovu momčad, barem koliko toliko efikasnom, čini jedino Luka Modrić. Da njega i Perišića nije uveo protiv Malte pitanje je kako bi sve to na kraju završilo. Loše je izgledao i s Modrićem u prve dvije utakmice, ali protiv Malte, bez njega, djelovalo je zabrinjavajuće neuvjerljivo.

Modrićev ratni put bliži se kraju, ekipa nema lidera, možemo samo nagađati kako će to izgledati kada on ode. Dalić se postavio tako kako se postavio, kaže ne želi glumiti klauna i izvikivati zapovijedi svojim igračima tijekom utakmice, a možda bi trebao, Winters se, recimo, nije ustručavao čak i kada je bio bojnik, spustiti među vojnike i izviknuti koju komandu ili čak “ad hoc” smijeniti zapovjednika i postaviti nekog sposobnijeg na njegovo mjesto.

Igor Kralj/PIXSELL

Karakter i vodstvo

Stigne li Dalić još popraviti stanje u momčadi i spasiti što se spasiti da? Činjenica je i izbornik je to potvrdio, ovi dečki još uvijek nisu ekipa, ali ako nešto hrvatski igrači oduvijek imaju, imaju karakter. Završit ćemo polako ovaj komentar dvama citatima Dicka Wintersa, a tiču se upravo karaktera i vodstva, odnosno teškog puta na kojem se Dalić sada nalazi.

“Ako si karakterna osoba, to znači da ti tvoj suborac može vjerovati”, rekao je to Winters, a u suštini i onako kako mi to vidimo, jest da ovi dečki jednostavno moraju više vjerovati jedni u druge. Znamo da ovo zvuči patetično i praktički je floskula, ali, de facto, to je esencijalno, to je temelj, uspjeha svake reprezentacije. Izbornik će vrlo lako sprovesti sve svoje taktike, ideje, planove, formacije, ako će pred sobom imati tim, ekipu u punom smislu te riječi.

Što se Dalića tiče, on sada mora postati istinski lider, ako želi zadržati posao i ako želi napraviti bilo što na Euru i kasnije, ako opstane, na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Dalić je na teškom putu, ali kako Winters kaže, “Ako si lider, ti si zapravo predvodnik na putevima. I ne samo na lakim putevima, već i na onim teškim”. Daliću bi sada, zapravo, najbolje bilo da osmisli način kako da ujedini, zbije redove, možda uvede neke promjene, pusti pokojeg mladog igrača među svoje redove i nekog od ovih senatora pošalje u mirovinu ili drugim riječima, da napravi od ove reprezentacije Wintersovu satniju E. Malu homogenu skupinu heroja koja je u gotovo svim akcijama bila brojčano inferiorna, ali je na kraju ipak uspješno obavljala sve akcije. Katkad na lijep, katkad na ružan način, katkad gubeći bitke, katkad ih dobivajući, ali na koncu su izašli kao heroji i pobjednici, o kojima se govori eto i 76 godina kasnije.

Sanjin Strukic/PIXSELLFoto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Mogu li se združiti?

Takva je i Dalićeva reprezentacija, nema veliki roster igrača, ne igraju baš kvalitetan i lijep nogomet, a jedini način da nešto spasi je da Dalić poradi na ujedinjenju i stvaranju ekipe. Teško da će u ovih nekoliko mjeseci koliko je ostalo do Eura uspjeti stvoriti neku upotrebljivu formaciju i taktiku koja djeluje, a još će teže stvoriti mehanizme i automatizirati radnje kod većine igrača. Hrvatska ima u svojim redovima opake igrače, karakterne igrače, ali Dalić će u ovom slučaju biti ključan čovjek. Kako mi to vidimo, on mora biti taj lider koji će ih voditi na teškom putu i mora pokazati karakter koji će njegovi igrači slijediti.

Dalić, dakako, nije Dick Winters, niti su hrvatski nogometaši ratnici u Drugom svjetskom ratu, i rekli smo da je ova analogija možda malo preradikalna, ali mentalitet i timski rad bio je ključan i za jedne i za druge. Dalić je već, na SP-u u Rusiji dokazao da nije loš psiholog i lider, doduše imao je baš u tom trenutku “združenu braću” pod sobom, ali sada mora opravdati svoj status vođe i izbornika i nekako ove dečke ujediniti, združiti i natjerati ih da si vjeruju, ako je to uopće moguće.

Ako nije moguće, onda je možda vrijeme za nove zapovjednike i bojnike…


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr