Na početku mandata Ante Čačić je pred sobom imao dvije utakmice kvalifikacija u kojima je morao ostvariti rezultatski uspjeh. Nakon što je to apsolvirao, dobio je tri prijateljske utakmice da provjeri učinkovitost taktičkih ideja prije odlaska na Euro, tri prijateljske utakmice u kojima je glavni cilj definirati identitet ekipe. Iza sebe ima četiri pobjede, što je start kakav nije imao nijedan izbornik dosad.
Međutim, puno važniji je podatak kako je pred nogometnom reprezentacijom i izbornikom ostala samo jedna utakmica prije okupljanja za Europsko prvenstvo, a ni nakon pobjede nad Izraelom, ne izgleda kao da je riješio ikakvu dvojbu. Kronična nedefiniranost prioriteta u igri se nastavila i tu leži najveći razlog za zabrinutost.
Prelazak u igru s tri stopera
Čačić se na početku utakmice odlučio za formaciju 3-5-2 što je bila rijetkost u reprezentaciji zadnjih 10-ak godina. U teoriji, takva formacija pomaže maskirati dva ključna problema koja reprezentacija vuče već duže vrijeme−pozicija zadnjeg veznog i lijevog beka. U ovakvom rasporedu osiguranje veznog reda je treći stoper, dok na bočnoj poziciji može biti upotrijebljen igrač koji je dosta ofenzivniji.
Ono što razlikuje teoriju i izvedbu je praksa, a tu nastaju prvi problemi pri implementaciji ovog rješenja. Pozicije su možda i najprecjenjeniji konstrukt koji nogomet pruža, puno bitnije su uloge koje igrači dobiju i uigrani mehanizmi kojima momčad modelira igru.
Umjesto da u završne pripreme za Francusku uđe s jasnim idejama i selektiranom ekipom, Čačić je potratio još jednu priliku da isproba igrače van uobičajenog kontingenta reprezentativaca
Uzmimo za primjer bočne igrače, čiji su zadaci najviše izmijenjeni u odnosu na formacije s četvoricom u zadnjoj liniji. Perišić u ovoj situaciji ima puno više defenzivnih obaveza nego što je navikao, dok se od Srne očekuje sasvim drugačije postavljanje prema krilnim igračima nego kad je u liniji sa stoperima. Najteže se je riješiti navika stoga je logično da dolazi do pogrešaka u reakcijama.
Naravno i ostatak ekipe ima promjene u zahtjevima koje sistem stavlja pred njih. Problem nastaje jer igrači nemaju osjećaj za nove uloge i mehanizme, zbog toga što rijetko igraju u ovom sistemu u svojim klubovima, te su stavljeni između navike i novih zadataka. Praktički, osim Vrsaljka, Badelja i Kalinića, nitko nije navikao na zahtjeve koji su stavljeni pred njih stoga izostaje automatizam u obavljanju zadaća. Igrači razmišljaju o tome jesu li dobro pozicionirani, na što moraju paziti i kako se prilagoditi, stoga se u igru uvlači nesigurnost i nepovezanost. Ukratko, nedostatak automatizma i tečnosti u obavljanju zadataka je ono što se kolokvijalno naziva neuigranost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neuigranost koja stvara probleme
Neuigranost se manifestirala prvom poluvremenu utakmice gdje je bilo prilično puno problema u obrambenoj fazi. Stoperi koji imaju naviku striktno čuvati igrače nisu dovoljno dobro zonski preuzimali, što je temeljna postavka pri igri s tri natrag. Srna je imao velikih problema s postavljanjem, dok Lovren nema osjećaj izlaska s pozicije da osigura leđa bočnom igraču, stoga je posebno s te desne strane obrane bio propuh.
Problem je bio i u previše prostora između vezne i zadnje linije, gdje će bolje ekipe od Izraela puno lakše napraviti prednost i kazniti tako nonšalantan pristup. U većini slučajeva problem je bio u pomalo anemičnom Badelju, kojem je zadatak (barem u nekoj teoriji) spuštanje i zonsko pokrivanje prostora ispred stopera.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.