'Ništa na svijetu nije tako dobro raspodijeljeno kao zdrav razum jer svatko misli da ga ima dovoljno', zaključio je još prije nekoliko stoljeća Rene Descartes.
Potpuno se slažem s njim, iako mislim, čak i da je poživio tolike godine, da bi ga za moje mišljenje bolio đon.
Sad ne znam točno kako je to bilo u ona vremena, ali u današnje vrijeme on bi svoju tezu komotno mogao proširiti i na roditeljstvo. Naprosto je zadivljujuće koliko je genijalnih roditelja i odgojnih metoda u današnje vrijeme.
Jer, naravno, svatko tko bi rekao da nema dovoljno zdravog razuma, defacto bi priznao da je mentalno zaostao, a svatko tko bi priznao da je počinio ikakvu greškicu u odgoju, time bi priznao da je loš roditelj.
'Ko ne lajka leti s liste frendova
Čim se dijete rodi, kreće svakodnevno zlostavljanje na Fejsu njegovim fotkama. Zalijepimo 10-20 fotki tih malenih slatkiša i pritom ne razmišljamo da smo dijete koje još nije niti svjesno svijeta oko sebe izložili tom svijetu. Nama, roditeljima koji smo slikali, svaka fotka ima smisla, ali ljudima koji gledaju sijaset tih fotografija one su gotovo identične. U svakom slučaju, 'ko nije lajk'o leti s liste frendova. Možda ne na prvu, ali obratit ćemo ubuduće pažnju na te bezdušnike i njihove lajkove.
Tete su nezainteresirane
Brzo prođe to razdoblje i eto ti već jaslica (naravno, za sretnike koji uspiju dobiti mjesto). Naš anđeo je toliko poseban da će tete zasigurno pasti na dupe kad ga vide i neće se moći odvojiti od njegovih slatkih obraščića. A tek kad skuže kako je pametan i prepreprenapredan za svoju dob... I tako danima, tjednima dovodimo i odvodimo malog Ajnštajna najljepših okica u svemiru i daljnjoj okolici, te skužimo da se tete posvećuju i drugoj djeci?! Pred nama ne padaju ničice i ne predlažu hitni odlazak u Mensu?! Pa čak ni premještaj u stariju grupu?! To je i više nego dovoljan alarm da shvatimo da su tete u vrtiću nezainteresirane i ne rade dovoljno dobro svoj posao. Svatko s imalo zdrave pameti bi već dosad shvatio o kakvoj genijalnosti je riječ. Najbolje je da ga prebacimo u drugu grupu. Ako se situacija ponovi, definitivno je kriv vrtićki, odnosno predškolski sustav. I još k tome inzistiraju da ih se zove odgojiteljicama (?!), a za razliku od njih, čak su i bake i djedovi skužili da je unučić napredno i slatko dijete. Eto koliko je to očigledno!
Učitelje nije briga
Nakon što su nam u vrtiću zbog nezainteresiranosti dijete sveli na prosjek, nadamo se da će se to u školi popraviti. Pa, pobogu, on bi već u malom prstu imao teoriju relativiteta i citirao Dostojevskog samo da sustav funkcionira kako treba. Već je i kraj prvog polugodišta, a učiteljica još ne predlaže da ga se ispiše i prebaci odmah u peti razred. I još kaže da ne pazi na nastavi. Svaki brižan roditelj (a tko to od nas nije), koji je itekako vodio brigu o razvojnim fazama, zna u čemu je problem.
Pa, kako će paziti kad mu je dosadno? On je prenapredan za to gradivo. Al' učiteljica to ne kuži. Najvjerojatnije je u konstantnom PMS-u. Negdje u toj fazi, mi brižni roditelji posustajemo i shvatimo da je predškolski i školski sustav u potpunom rasulu i da ništa ne radi kako treba.
Sustav utječe na pubertet
Potom anđelčića počne 'šorat' pubertet. Nemoguć je. Ali kako i ne bi? Tko mu može zamjeriti što se osjeća neshvaćeno i kao da je cijeli svijet protiv njega kad je rastao u tako trulom sustavu? Možda zaprijeti ili čak udari ponekog učitelja koji mu je dao manju ocjenu od one koju on smatra da je zaslužio. Naprosto, djetetu je pukao film zbog tolikog zanemarivanja. Ako to kojim slučajem nije učinio naš tinejdžer, onda je na nama da kao pravi roditelji ukažemo tom nastavniku da je u krivu, bilo to milom ili silom.
Pa nećemo valjda griješiti kao naši roditelji. Oni bi došli na informacije, vidjeli jedinicu i odmah nas u kaznu. E, ta su vremena prošla. Djeca danas znaju razmišljati svojom glavom i ako moje dijete kaže da je u pravu, onda ću mu vjerovati. Ma, trebali bi klinci sami sebi davati ocjene jer oni najbolje znaju koliko znaju, a ne da se nekakvi isfrustrirani učitelji iživljavaju na njima.
I tako naš anđelčić stasa u odraslog čovjeka. Nesretan je i ljut na sve oko sebe. Mi znamo u čemu je problem – u sustavu i društvu. U tetama u vrtiću, u učiteljima, u policajcima koji su ih kao tinejdžere u tri ujutro privodili pijane... Nikako ne u nama roditeljima jer mi smo odmah uvidjeli što ne funkcionira i svima pokušali ukazati na taj trulež.
A onaj Descartes s početka kolumne bi nam zasigurno odgovorio svojom također poznatom: 'Nije dovoljno imati zdrav razum, treba ga znati i primijeniti.'
