Njihova svadbena proslava je osvanula u brojnim medijima, ne samo u Hrvatskoj, a brojni ljudi su čestitali s porukama ohrabrenja novopečenom bračnom paru. Na njihovu zajedničku izvedbu pjesme “Perfect” Eda Sheerana i Andree Bocellija su uzvanici jedva susprezali suze i snimali mobitelima.

"Uistinu nismo očekivali da će to uopće doći do medija, ali što je, tu je, valjda je tako trebalo biti. Možda je zanimljivo to da se ovdje radi o meni Hrvatu iz Splita, koji sam bijelac, i mom mužu Amerikancu, koji je crnac, i to što smo se oženili u Hrvatskoj. Privatno nam je dosta ljudi pisalo i zahvalilo na hrabrosti, također i gay osobe koji žive u strahu u Hrvatskoj i na Balkanu i rekle su da im puno ovo znači. Ako smo pomogli samo jednoj od njih, onda je sve ovo imalo smisla", rekao je Božić nakon vjenčanja.

"Sad mi nije mrsko što je tako ispalo jer su reakcije nakon objave našeg vjenčanja u medijima bile sjajne. Sve se dogodilo spontano jer je, valjda, tako trebalo biti", rekao je Splićanin i dodao da im je nakon širenja medijima o njihovom vjenčanju, podrška stizala s raznih strana, ali i brojne čestitke, koje su primili i njegova mama, sestra, brat i njegov vjenčani kum, koji je hajdukovac i torcidaš. Njemu je na poslu, zbog Vladina i Michaelova vjenčanja, direktor čvrsto stisnuo ruku. Susjedi od kojih se uvijek skrivao, dolazili su njegovoj mami i govorili joj kako je njezin sin mogao biti narkoman ili hendikepirana osoba, a zbog onoga što jest je naprosto sretan što treba biti i ona.

Za majku je rekao: "Apsolutno je razumijem jer je bila jako zabrinuta za svoga sina i reakcije drugih ljudi. To je jako teško, ali kad su joj na kraju došli čestitati rodbina i susjedi, znani i neznani, opustila se i prestala se brinuti." Njegov suprug Michael je dvadeset godina služio domovini u američkoj mornarici, dodatno se obrazovao u Parizu, a sada je angažiran u diplomaciji na najstarijem kontinentu gdje je, u jednoj američkoj neprofitinoj organizaciji, zaposlen i Vlado. Žive na relaciji posao - kuća. Dom ne napuštaju bez neke potrebe jer je u državi u kojoj trenutno žive brak između osoba istoga spola ilegalan te sve takve očekuje tamnica, čak i ako netko poznaje osobe homoseksualne orijentacije, a to zataji, po zakonu, može ići u zatvor. "Iako su brojni mislili kako živimo najsavršeniji život negdje u Americi, vidite kako je zapravo, a i da bi se došlo do ovoga, trebalo je proći puno trpljenja jer sam stvarno bio na dnu. Nisam nikada htio plakati nad svojim životom, ali puno je više toga iza ove naše, naizgled glamurozne priče", rekao je Vlado i priznao da sada živi najsretnije trenutke u životu.

Od 7. do 19. godine Vlado se uspješno bavio latinskoameričkim plesovima. "Kad ste mladi, a svjesni ste da ste homoseksualac, nije lako. U jednom trenutku sam znao kako trebam napustiti taj plesački svijet. Čak sam tijekom školovanja skrivao da se bavim plesom, iako mi je ruksak svakodnevno bio pun stvari za trening. Bojao sam se reakcija okoline jer su mi se zbog bavljenja plesom uvijek rugali u osnovnoj školi. Samo sam nestao, a zašto sve ovo pričam?! Zato što su mi se nakon objave našeg vjenčanja u medijima javljali ljudi s plesa, koje nisam čuo 20 godina, poput prijateljice Jelene pa smo se opet povezali", rekao je Vlado, koji je nakon završetka srednje škole s 22 godine, odlučio otići u jedno od ovdašnjih sjemeništa.

Smatrao je da je na pravom putu. Njegov izbor bio je život u izolaciji, bez mobitela i televizora. Izlazak vani bio je moguć samo u pratnji druge osobe. Studij traje pet godina te slijedi nekoliko godina prakse u nekoj od misija širom svijeta, a onda i diplomski. U sedmoj godini, nadomak stjecanja diplome teologa, u Vladi se sve slomilo. "Sad, iz ove perspektive, ne znam kako sam sve to izdržao, ali tada mi je bilo normalno, sve sam prihvaćao i izvršavao sve obveze. Baš kao i Michael, koji je desetak godina plovio na jednom od brodova američke mornarice nakon što se obrazovao u vojnoj školi, jednako tako sve to vrijeme znajući da je homoseksualac. Ni njemu kao takvom nije bilo lako u vojsci. Mislim da nas je upravo taj život u izoliranim okolnostima donekle i spojio, zato dobro razumijemo jedan drugoga", rekao je nesuđeni svećenik te opisao mučne dane borbe sa samim sobom tijekom boravka u sjemeništu.

"Nisam htio ići protiv crkve, protiv drugih i samoga sebe. Lomio sam se u boli, plakao sam u sobi, nikoga više nisam mogao pogledati u oči. Lagao sam i njih i sebe, imao toliko teške krize da ponekad nisam mogao disati niti izdržati taj pritisak u prsima. Osjećao se krivim, osjećao se kontrolirano i morao sam izaći. Izabrao sam častan život, istinu i ljubav, a mogao sam biti gay svećenik. Poznajem neke, mogao sam to biti i ja, hodati usamljeno noću u civilnoj odjeći i odlaziti na okupljališta homoseksualaca kao što sam jednom prigodom ugledao jednog poznatog mi svećenika na takvom mjestu", dodao je.

Izlazak iz sjemeništa se nije dogodio preko noći pa je Vlado bio u misijama u Italiji, dva mjeseca u Srbiji, a onda je poslan i u Australiju, gdje je boravio nešto više od godinu dana. Uoči odlaska u posljednju misiju, na drugi kraj svijeta, nastala je glazba za “Bijelu omču”. Živio je tada svoje najteže dane. Progonila ga je misao o napuštanju sjemeništa. Plakao je svakoga dana, bio sav u grču, proživljavao tjeskobu te je zato poslan u Sydney, gdje je malo prodisao. Australija mu je ostala u lijepom sjećanju.

Došavši kući u Split na praznike s jednim ruksakom jer je dio njegovih osobnih stvari ostao zauvijek u Australiji, donio je konačnu odluku, više nema natrag. "Najprije sam rekao svojima da se više ne vraćam u sjemenište i prodao sve zlato koje sam dobio na dar za primanje svetih sakramenata. Mater me poslije umalo ubila kad je čula što sam napravio. Iznajmio sam automobil kako bih otputovao u drugi dio Hrvatske i u sjemeništu priopćio rektoru da ja tu završavam svoj put u crkvenoj zajednici. Svoj odlazak objasnio sam mu riječima: “Bog me ne zove da budem svećenik, zove me da se oženim.” Nisam rekao za koga, rekao je: “Dobro, super, hvala.” Sve je prošlo bez problema", objasnio je.

Imao je ogromnu podršku pokojnog oca koji mu je rekao: “Ako si ti sretan, i ja sam.” Okolina je bila začuđena što se u javnosti počeo pojavljivati bez bijelog ovratnika. Šuškanja je bilo nemoguće izbjeći. "Oduvijek sam bježao i u sjemeništu sam govorio kolegama: “Ja vam neću biti svećenik”, pa je bilo u stilu: “Neee, ti moraš, ti ovo, ti ono.” Ali mene su tamo zapravo voljeli jer sam bio normalan, životan, šutio sam, radio što je trebalo i molio. Nisam docirao ni moralizirao drugima, ali bih rekao što mislim o nečemu. Naravno, sve to vrijeme sam prešućivao da sam homoseksualac, iako sam u sebi znao da ću jednog dana morati prelomiti jer ću jednostavno puknuti od jada. I kad sam, u 30. godini života, izašao iz sjemeništa, bio sam nitko i ništa. Bez prebijene lipe u džepu", rekao je s težinom Vlado.

Napisao je životopis, išao od tvrtke do tvrtke, od hotela do hotela, ali iako je u Italiji naučio talijanski, a u Australiji usavršio engleski, na razgovorima za poslove u turizmu osjećao se potpuno nesposobnim. Kao da do tada nije ni postojao. Godine provedene u sjemeništu nisu mu bile plus. Svi su ga pitali za iskustvo, zbog tih sedam godina izolacije činio se izbrisanim u svjetovnom životu, ali je ipak uspio pronaći sezonski posao u brodarskoj kompaniji. Tada su počele i kolati priče o njegovoj seksualnoj orijentaciji.

"Govorili su mi da sam u rukama vraga, da moram ići kod psihologa, da sam bolestan. Sve mi se skupilo i odlučio sam otići u Zagreb kako bih završio studij kod isusovaca i postao diplomirani teolog. Mislio sam kako ću barem moći predavati vjeronauk u školi, no, u Zagrebu sam bio jedan dan i nikad više nisam otišao na taj faks. Definitivno sam odlučio napustiti Hrvatsku. Skupio sam stvari i uputio se u Barcelonu, bez posla, bez novca, bez stana", rekao je Vlado. Posao je zbog znanja stranih jezika uspio pronaći u trgovinama poznatih modnih marki. U Barceloni je izdržao cijelu godinu, a onda još pet mjeseci u Madridu, gdje ga je zatekla vijest o očevoj bolesti. U glavnom gradu Španjolske jedno je vrijeme čak bio i bez stana, živio je doslovno na ulici. Sve mu se činilo boljim nego vratiti se u Hrvatsku, u Split i boriti se s pritiskom okoline.

"Nakon prvih nekoliko dana u hostelu u Madridu, ostao sam bez kinte. Prvu noć proveo sam u parku s ruksakom do 4 ujutro, a onda otišao na kavu u Starbucks. Sljedećih sam noći, opet s ruksakom na leđima, obilazio klubove. U njima bih se grijao i tako sve dok nisam uspio ostaviti stvari kod jednog poznanika, ali kod njega nisam mogao spavati. Moji su svo to vrijeme mislili kako radim i uzdržavam se bez problema. Na koncu sam uzeo neki online kredit od 400 eura kako bih platio stan, a drugim kreditom kasnije sam vraćao taj prvi dok nisam koliko-toliko stao na vlastite noge. Kad sam počeo raditi na novom poslu u Zari, u glavnoj trgovačkoj ulici u centru Madrida, tjednima sam bio bolestan i imao visoku temperaturu, zbog čega sam izgubio puno kilograma. Pretvorio sam se u čačkalicu, ali i dalje se, ni pod razno, nisam htio vratiti u Split. Odlučio sam patiti, ako treba ići do samog kraja, samo kako se kod kuće opet ne bih morao suočavati s reakcijama okoline", objasnio je.

U veljači 2018. doznao je da mu je otac u bolnici. Čekao se nalaz i sumnjalo na najgore te je na kraju otac umro od najgore vrste azbestoze. "Tatina bolest bila je prijelomna točka za povratak. Fizički sam propao u Španjolskoj, znao sam da se moram vratiti u realnost, no i dalje sam tražio posao i ubrzo postao stjuard. Počeo sam raditi u Kölnu, u aviokompaniji Small Planet, koja je nakon šest mjeseci, uoči pandemije, bankrotirala. Opet sam pronašao novi posao u Zagrebu, u Trade Airu, ali sam odlučio odustati od tog angažmana. Htio sam biti uz oca, u Splitu", rekao je. Počeo se baviti vođenjem tuđih apartmana i s ostalim članovima obitelji brinuo se o ocu, koji je bio sve lošije. U kolovozu 2019. odlučio je predahnuti i sebe za rođendan počastiti dvodnevnim putovanjem u Pariz. Za njega sudbonosnim jer je taj posjet bilo nešto najbolje što mu se dogodilo u životu.

"Michael i ja upoznali smo se u jednom kafiću. Nakon deset dana odmah me došao posjetiti u Hrvatsku i tako je sve počelo. Da nije bilo njega, možda bih još uvijek negdje bio usamljen, uplašen i izgubljen. U njemu i Bogu pronalazim oslonac. Uvijek sam govorio da ću, kad upoznam osobu s kojom želim provesti život do kraja, svima glasno reći tko sam i što sam. Sad me nije briga što će tko reći. Ja se ne sramim svoje biti. Do kada bi se ja morao brinuti što će drugi reći?! Mislim da je 36 godina bilo dovoljno. Svatko se mora izboriti za samog sebe kao što sam to morao ja, s puno patnje i trpljenja", rekao je Vlado da je moguće je istodobno biti kršćanin i homoseksualac. Vjeruje da Bog ne sudi. "Ja se i dalje smatram kršćaninom. Vjerujem u Boga, Michael i ja išli smo na polnoćku na Božić, ali ne želim živjeti u laži. Iskreno, bio sam spreman dati svoj život Crkvi i molitvi, ali nisam mogao ići protiv samoga sebe. Mislim da je ovo puno poštenije, iskrenije ili, ako hoćete, časnije nego da sam živio u laži. Smatram kako mi je upravo Bog dao tu snagu da guram, da se držim i izdržim, da idem do kraja i da se ne bojim istine. Vjerujte da je sve moguće. Svaka osoba ima neki razlog zašto živi, tako i vi koji danas, negdje u samoći, možda patite. Samo vjerujte", dodao je.

Ubrzo nakon susreta u Parizu umro je Vladin otac. Michael je stigao u Split odmah nakon sprovoda, imao je njegovu neizmjernu podršku, a onda je Vlado još jednom otišao k njemu u Pariz. Vlado je rekao: "Michael me nakon toga pitao želim li doći živjeti s njim. Pristao sam misleći kako ću se vraćati preko ljeta u Split i dalje voditi apartmane, ali došao je COVID, a ja sam ostao u Parizu. Moji tada, upravo uoči COVID-a, još uvijek nisu znali za moje sklonosti. Slutili su, ali im to nikada nisam jasno i glasno rekao. Odlučio sam otići u Split i otvoriti im dušu. Michael i ja stigli smo zbog toga samo na dva dana. Laknulo mi je kad sam to uspio izustiti pred mojima. Njihova podrška je bila maksimalna. Malo po malo stvari su sjele na svoje mjesto." Michael je dodao: "Kad smo se upoznali, Vlado je još uvijek skrivao tko je i što je. Za mene, kao nekoga tko dolazi iz različite sredine po tom pitanju, to je bilo nešto sasvim drugačije, ali razumljivo. Želio sam da, ako već želi biti iskren prema meni, najprije bude iskren prema samome sebe jer je zapravo živio dvostruki život skrivajući svoju bit od obitelji i okoline. No, upoznavši njegove bližnje i osjetivši njihovu toplinu, koliko ga zapravo vole onakvog kakav jest, shvatio sam da je Vlado možda sam sebi nametnuo okove, koji su ga dugo sputovali. Možda je bio istraumatiziran životom u sjemeništu i dugogodišnjim mučenjem samoga sebe. Rekao sam mu: ‘Daj sebi šansu.’ Postoji i jedna smiješna anegdota vezana za njegovu mamu, koja je zapravo čudo koliko je sve dobro prihvatila jer puno voli svojega sina. Kad je odlazio iz sjemeništa, rekla mu je: ‘Samo da nisi oženio crnkinju.’ Eto, sad je oženio crnca." Michael je zaprosio Vladu u 2020. nakon devet mjeseci veze i bez prstena jer je zbog COVID-a sve bilo zatvoreno. Naručili su ga naknadno, online. U rujnu 2021. ozakonili su svoju ljubav na svečanoj ceremoniji u San Diegu i počeli planirati lanjsko vjenčanje u Hrvatskoj. "Ja sam rezervirao dvoranu i DJ-a, sve ostalo je osmislio Michael, od cvijeća do ostalih dekoracija, a na samom vjenčanju nizali su se emotivni šokovi, od pjevanja njegove sestre do našeg zajedničkog dueta. Sve je, što je jedino važno, bilo prožeto ljubavlju", objasnio je Vlado.

Pjesma ’Bijela omča’ Vladin je vid izražavanja vlastite istine. Riječ je o moćnoj i kontroverznoj priči. "Neki će biti zaštitnički i emotivno nastrojeni, mnoge će inspirirati, mnogi će u njoj prepoznati ulaganje napora u prihvaćanje različitosti među ljudima. Naravno, bit će i onih manje ugodnih reakcija. Znam samo da je Vlado ponosan zbog svoje istine i da je sa svima želi podijeliti", rekao je Michael. Kako je u sjemeništu pjevao isključivo crkvene pjesme i gregorijanske korale, zato je i sakralni zvuk njegove ‘Bijele omče’, čiji je spot snimljen na Kliškoj tvrđavi. "Možda zvučim kao svećenik, ali to sam ja. Nisam po vokaciji pjevač, ovdje je u pitanju ono što sam naučio u sjemeništu, svirajući gitaru. Nikada nisam pohađao satove pjevanja, ne znam vidim li sebe kao pjevača, ali se definitivno vidim kao kantautor, šansonijer", rekao je Vlado.