Mama dvoje djece iz Osijeka: Borila sam se 10 godina s anoreksijom i bulimijom. Evo što sam naučila

Imam 38 godina i bivša sam anoreksičarka i bulimičarka. S bulimijom sam borbu započela na fakultetu. U to sam vrijeme bila uzorna studentica na Kineziološkom fakultetu i instruktorica aerobika. Ljudi su mi svakodnevno dolazili s pitanjima kako skinuti kilograme i kako se hraniti. Znala sam svu teoriju od sportske prehrane do makrobiotičke, ali sebi nisam mogla pomoći. U početku sam povraćala jednom mjesečno, pa jednom tjedno, a u najgoroj fazi povraćala sam nakon svakog obroka.

Živjela sam u užasnom rascjepu. S jedne u javnosti je bila slika uspješne studentice i instruktorice aerobika, a s druge strane potpuni kaos i pakao. Prije deset godina pobijedila sam bulimiju i anoreksiju. Danas uživam u obiteljskom životu, majka sam trogodišnjeg dječaka i devetogodišnje djevojčice. Namjera mi je biti dovoljno dobra majka samoj sebi i time dobar primjer svome djetetu. Hrana mi više nije središte svijeta, zdravo se hranim, vegetarijanka sam, ali nisam opterećena time koliko i što jedem.

Radim kao integrativni terapeut ekspresivne tjelesne psihoterapije nakon što sam završila šestogodišnji studij Snowliona, trogodišnji studij za osobni razvoj Object relation-CIL, te sam sada studentica treće godine gestalt psihoterapije.

Radim i s djevojkama koje se bore s bulimijom i anoreksijom. Kada mi pričaju svoje priče, u potpunosti ih razumijem, bila sam u tom paklu. Ali znam kako se iz njega izvući. Ovo je 7 stvari koje sam naučila tijekom svoje borbe s poremećajima u prehrani.

1. Pretjerano roditeljsko kritiziranje je pogubno za djecu

Osjećaj nevoljenosti sebe i mržnje prema sebi je korijen cijele moje priče, a to je krenulo iz djetinjstva. Nisam voljela svoje tijelo. Jednostavno sam imala loše mišljenje o sebi. Mislila sam da ne vrijedim. To su bile poruke koje sam dobivala od svoje okoline, barem sam ih ja tako tumačila. Dolazim iz obitelji koja je dosta kritična, rekla bih perfekcionistička, gdje zapravo moraš biti najbolji da bi bio dobar. Tako je bilo odmalena. Vidi kako se Adrijana lijepo češlja, a ti se nisi počešljala. Vidi kako je ova djevojčica lijepo odjevena, a ti nisi. Samo su neke od poruka koje pamtim.

Ako stalno slušaš da nešto ne valja, onda to i upiješ, to postane dio tebe i prestaneš vjerovati da si ok. Jedino je bilo važno da stvorim idealnu sliku o sebi i što god je izvan te slike, to ne smije izaći van. Mislim da se u takvim obiteljima rađaju ovakvi poremećaji. Sve držiš u sebi, a dijete to ne može izdržati. Svim roditeljima bih savjetovala da rade na sebi, jer dijete je samo pokazatelj njih samih.

Roditeljima sam rekla da sam bolovala od bulimije i anoreksije tek kada je sve to bilo daleko iza mene. Oni i danas to negiraju, i ne vjeruju mi. Teško im je to prihvatiti. I danas ih mogu razumjeti. Živimo u malom mjestu. Nije lako izložiti ovakve stvari svijetu.

2. Povraćanje pruža kratkotrajno olakšanje, nakon toga ste potpuno tupi.

Jela sam puno. Tijekom prejedanja osjećala sam zadovoljstvo, no onda bi taj osjećaj ubrzo zamijenila grižnja savjesti, a nakon toga osjećaj gađenja prema samoj sebi. U tim trenucima u glavi bi se javile grozne optužujuće misli – gaduro, odvratna si, fuj, grozna si. To osuđivanje je strašno. A olakšanje bi nastupalo tek nakon povraćanja, ali nakratko.

Nakon toga osjećala bih samo tugu i prazninu. To nitko ne bi smio raditi svome tijelu. A ja sam to počela raditi tako slučajno i iz gluposti. Jednog dana na prvoj godini studija jednoj sam se prijateljici požalila da osjećam težinu u trbuhu, jer sam se prejela. Ona mi je rekla – pa povrati, ja to znam raditi i meni je super. Tada sam to prvi put učinila. Trebalo mi je deset godina da prestanem.

3. Iako ste skupili hrabrost da potražite pomoć, podrška će možda izostati. Ne smijete odustati

Sjećam se kada sam nakon dvije godine borbe s bulimijom svoju tajnu odlučila podijeliti s dvije prijateljice. Poslušale su me i dale mi broj psihijatra u Zagrebu, kojeg sam posjetila. I nikada me više nisu upitale ni riječ o tome.

A psihijatar? On mi nije ništa pomogao. Došla sam u njegovu ordinaciju i jedva izgovorila – ja sam bulimičarka već 2 godine, nitko od mojih bližnjih to ne zna, a ja se raspadam. Poslušao me, dao mi injekciju B vitamina, prepisao antidepresive i rekao da dođem za dva mjeseca na kontrolu. To je bio najteži kolaps u mome životu. Bilo mi je užasno. Napokon sam smogla hrabrosti nekome priznati s čime se borim, a nisam dobila podršku i razumijevanje.

Nakon toga dvije godine nisam imala hrabrosti nekome reći s čime se borim. No, moj današnji suprug i prijateljica kojoj sam se povjerila i koja je to mogla čuti, su to promijenili. Kada sam mu rekla, nije me osudio, pružio mi je bezrezervnu podršku i ono najvažnije – u njegovim očima nisam vidjela strah nego samo vjeru da ćemo to zajedno pobijediti. I to mi je pomoglo. To je bilo ključno za mene i moje ozdravljenje koje je započelo tijekom 2004. godine.

Sjećam se jednom kada sam nakon povraćanja izašla iz kupaonice, suprug mi je prišao i samo me zagrlio. Ta njegova ljubav i strpljenje bili su ključni. Nije pametovao, nije mi savjetovao što trebam, samo je bio tu i grlio me. Podrška je izuzetno važna, a najgore je kada ona izostane.

4. Možete se prejedati i zdravom hranom. Treba pronaći emocionalni balans

U jednom trenutku tijekom borbe s bulimijom i anoreksijom okrenula sam se jogi. Tada sam bila na trećoj godini Kineziološkog fakulteta i joga je bila prva koja me natjerala da počnem na sebi uočavati dobre stvari. U jednom trenutku tada sam se okrenula i vegetarijanstvu. Vjerovala sam da će mi ono pomoći da se iščupam iz pakla.

Živjela sam u iluziji, uvjerena da će me neki guru uz pomoć čarobnog štapića spasiti. Nekako sam mislila da ako pazim na prehranu, da ću se spasiti od bulimije. Potpuno pogrešno. Ja sam se prejedala zdravom hranom. Danas znam da treba dovesti u red svoje emocionalno stanje, a onda će i problemi s prehranom doći na svoje.

5. Ljudi koji vas vole bi trebali nešto primijetiti. Samo je pitanje žele li vidjeti

Svoju bolest sam godinama skrivala od bližnjih. U tome sam bila prava maherica. U onoj završnoj fazi ujutro sam se budila s mislima na hranu, kako doći do nje i razmišljanjima gdje ću kasnije povraćati. Sve te svoje faze uspješno sam skrivala od drugih, pojela bih s prijateljicama ručak u menzi i onda bih im rekla da se idem u sobu odmoriti, a otišla bih u drugi restoran na još dvije studentske pizze. I onda bih povraćala.

Skrivala sam bulimiju i anoreksiju od bližnjih, od obitelji i bivšeg dečka. No, danas s odmakom smatram da oni najbliži jednostavno to nisu htjeli vidjeti. Ako je netko svjestan tebe, ako ti daje pažnju, onda se to ne može skriti. Da se sada to počne događati mome djetetu, ne vjerujem da bih to propustila. Moji su roditelji jednostavno bili preokupirani drugim stvarima, poslom, postavljanjem firme i svime što su radili u životu, i osjećaji im nisu bili bitni. Tako da vjerujem da oni roditelji koji razgovaraju o osjećajima sa svojim djetetom to primijete, jer ne možeš ne primijetiti da ti je dijete u depresiji pet godina.

6. Bulimija i anoreksija su splet nekoliko problema. Morate ih znati detektirati

U mome slučaju poklopilo se mnogo stvari. A tom mom stanju pridonijeli su i hormoni, koje sam počela piti sa 18 godina zbog izostanka menstruacije.

Vjerujem da su ti hormoni utjecali na moju psihu, odveli su me u nekakvo depresivno stanje koje se povezalo s pritiskom koji sam osjećala dolaskom u Zagreb na studij. Sve se nekako poklopilo, a okidač je bio početak studija.

7. Tijelo je najmoćniji stroj na svijetu

Danas nakon svega znam da je najvažnije doći u kontakt sa svojim tijelom. Problem anoreksije i bulimije jest u tome što osoba nije u kontaktu s tijelom, odsječena je od njega, od boli, od ponižavanja koje mu zadaje. Kada napokon shvatiš što radiš sebi, koju bol nanosiš svome tijelu u tom trenutku dolazi do osvještenja.

Danas sam prilično neopterećena svojim tijelom. Volim ga. Znam da mi je ono prekrasna podrška, a to sam najbolje otkrila prije četiri godine kada sam imala izvanmaterničnu trudnoću. Prokrvarila sam u trbušnu šupljinu i gotovo umrla. U tome sam trenutku shvatila koliko je ono snažno i prekrasno. Moje tijelo je zmaj, najsnažniji stroj na svijetu.

---

Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. prosinca 2015.

Pripremila: Ana Lonjak Božičević