Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

POTRESNA ISPOVIJEST

JEZIVO ISKUSTVO DJEČAKA: ‘Pao sam kroz šaht u kanalizaciju i ostao zarobljen 12 sati. Tamo sam doživio nešto stravično…’

‘Zidovi su bili ljigavi i hladni, voda mi je sezala do koljena, a cijev je bila široka oko jedan metar. Zavrištao sam upomoć, ali čuo sam samo vlastiti glas kako odzvanja i vraća mi se’

Igrajući se lovice, dječak (13) je propao kroz šaht u 7,5 metara dubok kanal i ondje proveo 12 sati. Njegovu potresnu ispovijest za The Guardian prenosimo u cijelosti.


Ranije ovog mjeseca bio sam na obiteljskom pikniku u Los Angelesu s tetom i bratićima. Dok su se klinci igrali traženja uskrsnih pisanica, ja sam s njih troje išao igrati nogomet. Nakon što smo malo naganjali loptu, primijetili smo napuštenu građevinu na rubu parka. Popeli smo se preko ograde i počeli se igrati lovice. Nisam gledao kamo idem kad sam odjednom osjetio da se ispod mene lomi komad drveta. Pao sam u više od 7,5 metara dubok odvodni kanal.

Sletio sam u vodu koja se kretala prilično brzo. Osjećao sam kao da sam u vodopadu, samo što je voda dosta gadno zaudarala, poput zahoda. Bilo je mračno pa sam uzeo mobitel iz džepa kako bih posvijetlio oko sebe, ali voda mi je izbila mobitel iz ruku i izgubio sam ga. U tim sam prvim trenutcima paničario jer sam mislio da ću umrijeti. Nakon nekoliko minuta klizanja, shvatio sam kako se mogu osloniti rukama na zid i ustati.

Javila se nada, a onda – razočaranje

Zidovi su bili ljigavi i hladni, voda mi je sezala do koljena, a cijev je bila široka oko jedan metar. Zavrištao sam upomoć, ali čuo sam samo vlastiti glas kako odzvanja i vraća mi se. Počeo sam malo plakati jer me bilo užasno strah. Bio sam u mraku, sam… Mislio sam: “Gdje sam? Hoću li ikad više vidjeti svoju obitelj?” Pred očima mi je bila moja mala seka od 18 mjeseci i moja trudna mama. Pitao sam se hoću li ikad upoznati malog brata.

ISPOVIJEST ALPINISTICE KOJA JE BOLESNOG PARTNERA OSTAVILA DA UMRE NA PLANINI SMRTI: ‘Ta mi je odluka bila nametnuta’

Razmišljao sam da bi bilo dobro nastaviti hodati kanalom i pokušati pronaći izlaz, ali izgledalo je vrlo jezivo pa sam odlučio ostati na mjestu i nadati se kako će me netko pronaći. Molio sam se Bogu: “Molim Te, molim Te, izbavi me odavde!” Mi se kod kuće često molimo, ali toga sam puta to učinio istinski. Nedugo zatim, čuo sam helikoptere i znao da me ljudi traže. Počeo sam se opuštati i misliti kako će sve biti dobro, spasit će me. Ali kad se nitko nije pojavio, činilo se – satima, ponovno su me obuzele misli da ću umrijeti.

Kad se probudio, vidio je nešto čudno

Nisam bio ni gladan ni žedan ni umoran, samo sam znao da trebam čekati. Nakon više od 12 sati zarobljeništva, oko 17 sati, ugledao sam svjetlo iznad sebe i začuo nečije glasove: “Ovdje je klinac!” Počeo sam vikati i dozivati upomoć. Tada se spustilo uže s platformom na dnu. Stao sam na nju, a oni su me izvukli van. Bio sam dezorijentiran kad sam izašao na površinu. U mene su bile uperene svjetiljke, a onda su mi dali telefon da nazovem mamu. Rekao sam joj: “Mama, dobro sam. Gdje si? Trebaš doći po mene.” Ona je kroz suze govorila: “O, moj Bože, gdje si?” i uporno je to ponavljala.

Vatrogasci su mi skinuli majicu i zamotali me u plastičnu plahtu. Netko mi je pružio sportski napitak, ali popio sam samo malo jer mi se nije svidio okus, a nisam bio ni žedan. U bolnici sam se istuširao u vrućoj vodi, presvukao se, a onda su me stavili na infuziju. Nekoliko sati poslije, liječnici su rekli da sam dobro. Imao sam samo ogrebotine na koljenima od pada. Mama i očuh su me odvezli kući. Čekala me cijela obitelj. Izgrlio sam ih sve, a potom otišao spavati. Kad sam se probudio, vani su bili reporteri koji su čekali da me intervjuiraju, što mi je bilo čudno.

Često razmišlja o tome

Doznao sam da su, nakon što sam ja pao, moji bratići otrčali do obitelji, a odrasli su pozvali Hitnu pomoć. Međutim, trebalo im je mnogo vremena da me nađu jer sam odlutao više od 1,5 km od mjesta gdje sam pao. Poslali su kamere ne bi li me lakše zapazili. Pronašli su me samo zato što je kamera snimila moje otiske dlanova u kanalu. U potragu je bilo uključeno više od sto ljudi. Bilo mi je neugodno što sam uzrokovao toliku dramu, ali i neopisivo drago što nisu odustali od mene. Čuo sam da je dolje bilo otrovnih plinova, tako da sam imao sreće.

Tri dana poslije, vratio sam se u školu. Samo sam želio da se sve vrati u normalu. Svi su me iz razreda ispitivali jesam li dobro. Ponekad se u mislima vratim u trenutak kad sam pao i razmišljam što bi bilo da me nikad nisu pronašli. Hvala Bogu što sam dobio novu priliku.

Povratak na Net.hr