Memoari velikog zagrebačkog liječnika Igora Francetića, prvog hrvatskog farmakologa
Cijenjeni liječnik u mirovini je od ovog ljeta, a za Telegram je izdvojio vrijeme i prepričao detalje iz svoje uzbudljive karijere i života, od prijemnog ispita za Medicinu, za koji je učio samo pet dana, i boravka u Americi do upoznavanja supruge i odgajanja djece koja su danas također vrlo uspješna
Za prijemni na Medicini učio sam samo pet dana. Nisam bio u Zagrebu cijelo to ljeto. Niti u jednom trenutku nisam pomislio da neću položiti, no kad sam vidio koliko su se drugi spremali, pomislio sam: čekaj jesi ti to malo prebahat? No ispalo je dobro, čak sam postigao i solidan rezultat, prepričavao je dr. Igor Francetić dok smo sjedili u njegovu obiteljskom stanu na zagrebačkom Gornjem gradu. Tada se uvjerio kako su mu gimnazijski profesori prenijeli izvrsno znanje jer je upisao fakultet sa još 250 kolega, a tih se godina na Medicinu prijavilo više od 1500 kandidata.
Bio je to početak njegove liječničke karijere, a ovaj vodeći hrvatski stručnjak iz kliničke farmakologije od 1. srpnja 2015. godine je u mirovini. Za sebe kaže da mu je razdoblje osnovne škole i gimnazijskih dana bilo iznimno lijepo. Živio je na Šalati, pohađao je pučku školu u Mesićevoj ulici, a zatim je završio glasovitu V. gimnaziju. Djetinjstvo veže uz svoj kvart Šalatu. “Danas igram tenis, no u moje vrijeme to se smatralo sportom za jako fine dečke. Mi smo igrali nogomet, košarku, veslao sam. Bio sam izviđač, to je nekad bila sjajna organizacija”, prisjeća se. Kaže da je kroz druženja u izviđačima dobio osjećaj za socijalizaciju i društvo, uz to su mu priuštili i raznolika ljetovanja.
Odlazak u kibuc
Odrastao je s još dva brata i majka nije mogla troje djece poslati na more. “S izviđačima je to bilo jako pristupačno i vrlo zanimljivo. Išli smo u Vrbosku na Hvaru, Lokve i Vučju Dobru u Gorskom kotaru, na Pohorje u Sloveniji”. Nakon položene mature otišao je na dva mjeseca u kibuc. Tamo je radio fizičke poslove, brao je suncokrete i banane. Opisuje to kao potpuno drugi svijet. Zatim se vratio u Zagreb, samo pet dana prije prijemnog ispita. Ne zna pravi razlog svog odabira te struke, no vjeruje kako je utjecaj imalo to što mu je majka bila liječnica. Specijalizirala je internu medicinu i radila u Vojnoj bolnici, dok je ona još bila u Vlaškoj ulici i na Šalati.
Cijelo je djetinjstvo proveo u blizini Medicinskog fakuleta i poznavao je mnoge majčine kolege te je stoga za njega ta struka postala prirodno okruženje. Njegov stariji i mlađi brat ipak nisu krenuli istim putem, oni su radni vijek proveli u tvornici Nikola Tesla. Po završetku fakulteta, počeo je raditi na zagrebačkom Rebru na odjelu nuklearne medicine. Tamo je radio s profesorom Miroslavom Dumićem, i danas najboljim prijateljem. Ni jedan niti drugi nisu bili dobili specijalizacije, a nadali su se tome da će je dobiti baš na nuklearnoj. U međuvremenu ga je profesor Vrhovac pitao bi li se natjecao za tek uspostavljenu specijalizaciju iz kliničke farmakologije.
Francuski sa suprugom
“Mene je u svakom slučaju zanimala konzervativna struka, nisam imao afinitet prema kirurgiji. Zainteresirao sam se za kliničku farmakologiju, činilo mi se atraktivno, jer lijekovi su i tada i danas najznačajniji terapijski modalitet u medicini. Primljen sam kao prvi specijalizant kliničke farmakologije u tadašnjoj Jugoslaviji”, kaže. Miroslav Dumić u međuvremenu je specijalizirao pedijatriju. U to je vrijeme bilo jako teško dobiti specijalizaciju pa je mnogo njihovih kolega otišlo u Ameriku. Još za vrijeme studija upoznao je suprugu Divnu. Zajedno su išli na tečaj francuskog u školi stranih jezika u Varšavskoj ulici.
Ona je u međuvremenu diplomirala njemački i engleski te se kasnije zaposlila kao predavač u toj istoj školi. Za vrijeme specijalizacije u Zagrebu kao mladi doktor prijavio se na američku stipendiju, takozvani MSD Felowship for Clinical Pharmacology. Svake godine primali su samo četiri studenta iz cijelog svijeta, a Igor Francetić imao je tu sreću da ju je dobio. Godinu dana stipendije proveo je na Sveučilištu u Rochesteru, u državi New York. Tamo je bila u to doba najjača grupacija kliničkih farmakologa u Americi koju je vodio profesor Louis Lasagna, stručnjak koji se smatra jednim od očeva te grane medicine.
Uvjet im je bio da se studenti nakon specijalizacije vraćaju u svoju zemlju. Tamo je otputovao s obitelji 1. siječnja 1978. godine. Odmah je dobio posao u tamošnjoj bolnici Strong Memorial, na odjelu kliničke farmakologije. Bolnica je imala 2000 kreveta, a Francetić je kao specijalizant imao mnogo više zaduženja i povjerenja nego u tadašnjoj Jugoslaviji. Obavljao je poslove i zadatke specijalizanta kliničke farmakologije što je podrazumijevalo konzultacije na drugim klinikama bolnice. Osim toga, odmah je počeo i predavati na fakultetu, držao je vježbe mladim studentima.
Praktično iskustvo
“Amerikanci vas odmah bace u duboku vodu. Prvih mjesec dana mi je bilo teško, provodio sam noći i noći u biblioteci spremajući se za sutrašnju konzultaciju. Edukacija je tamo drukčija. Po teoretskom znanju ni ja niti neki moj drugi kolega nismo zaostajali za kolegama iz Amerike, ali smo imali manje praktičnog znanja”, objašnjava. U Americi su medicinari još kao stažisti, a pogotovo kao specijalizanti mnogo više izloženi praktičkim postupcima poput punkcije leđne moždine, vađenja krvi ili biopsije. “To kod nas dolazi malo kasnije i na neki način se radi puno veća misa nego što treba biti. Mladim ljudima se stavlja puno veći teret, ali i povjerenje.
Kod nas je to, pogotovo u ono vrijeme, bilo više austro-ugarski i dosta konzervativno”, prisjeća se svog jednogodišnjeg staža na američkom sveučilištu Rochester, koje je tada bilo među prvih 10 u Americi, a bolnica je također visoko kotirala. U početku ga je profesor Lasagna vodio na svoja predavanja, što je bio dio edukacije. “Poslije jednog predavanja sam ga upitao: ‘Louis, koliki postotak studenata dolazi na tvoja predavanja?’ Odgovorio mi je: ‘Kako to misliš? Pa dolaze svi koji nisu bolesni”, odmah je uočio razliku između studenata kod nas i onih u Americi. Jedan od uzroka je, kaže, zasigurno i kvaliteta predavanja, za što nisu krivi studenti. Drugi uzrok je po njemu i velika kompeticija koja je prisutna u Americi.
‘Svaki se student sjeća prvog pacijenta koji mu je umro. I ja se sjećam svog. Bio je to gospodin Bakrač, umro je od ciroze jetre. Bilo je to 1968., dakle prije 47 godina. Bio sam na turnusu iz Interne’
Većina njihovih studenata svoje školovanje plaća putem kredita i u interesu im je što više i brže naučiti kako bi što prije počeli raditi. Znaju da ih čeka posao i dobra plaća, ali znaju da ta pozicija i novac izravno ovise o njihovu uspjehu na fakultetu. “Kod nas to ni danas nije presudno, i nije bitno koliki ti je prosjek da bi dobio specijalizaciju, nego hajmo reći kakve su ti veze ili veze tvojih roditelja”, kaže Francetić. Iz razloga što su u Americi kriteriji jasniji, ljudi su puno više motivirani da budu što bolji i daju sve od sebe. Za vrijeme jednogodišnjeg boravka u SAD-u održao je predavanja na dva kongresa.
Uspješna djeca
Jedan na Godišnjem kongresu kliničkih farmakologa u Atlanti, a drugi u kalifornijskom Palo Altu, gdje je u jednoj farmaceutskoj kompaniji predstavio rezultate kliničkih ispitivanja provedenih u bolnici u Rochesteru. Za to je vrijeme supruga Divna pohađala predavanja na studiju engleskog jezika, a djeca su išla u vrtić. Tada su još više shvatili razlike između našeg i njihovog obrazovnog sustava. Sin Nikola, koji je tada imao šest godina, bio je talentiran za crtanje i njemu su dopuštali da po cijele dane crta. Kod kćeri Hane, koja je bila godinu dana mlađa, poticali su muzikalnost.
“Ne inzistiraju da svi podjednako znaju zemljopis, povijest i matematiku. Prije svega cijene talent. Čini se kao da im nije žao žrtvovati neko opće znanje kako bi se talent do kraja razvio”, uspoređuje Francetić. Kaže da je njihovoj djeci i samo ta jedna godina uvelike pomogla u učenju engleskog jezika, a međunarodno okruženje omogućilo da dobiju širinu. Nakon povratka u Zagreb nastavili su s našim školovanjem. Sin je diplomirao fiziku na PMF-u, a kći sociologiju na Filozofskom fakultetu. Prije povratka u Hrvatsku ipak je imao dvojbu. Ponudili su mu posao u farmaceutskoj tvrtki u Palo Altu.
No osim toga stipendija koju je osvojio predviđena je za dvije godine. Pružila mu se mogućnost da kasnije odradi specijalizaciju u Američkoj agenciji za hranu i lijekove (FDA). No, sa svojim šefom u Zagrebu, profesorom Vrhovcem, prije odlaska u Ameriku dogovorio se kako se vraća za godinu dana. I to je, kaže, bilo presudno. U odluci mu je pomogla i druga strana Amerike koju je upoznao nakon ponude za posao. “Odnos kolega prema meni se promijenio. Čim vam ponude posao, odmah postajete jedan od konkurenata i atmosfera je drukčija, više niste gost nego suparnik.
Sin Nikola u JNA
Osim toga, tadašnju Jugoslaviju doživljavao sam kao zemlju gdje imam sigurnost, gdje je sve izvjesno. Ubrzo se pokazalo da to baš nije tako”, prisjeća se Francetić. U to su se vrijeme množila zaduženja u Hrvatskoj, klinička farmakologija je bila mlada struka, otvorilo se mjesto na Medicinskom fakultetu gdje je ubrzo dobio mjesto asistenta. U Americi se susreo s mnogim svojim kolegama koji su karijeru nastavili tamo, jer nisu mogli doći do specijalizacije kod nas. U profesionalnom su smislu bili ispunjeni, ali svakog je mučila nostalgija. Kaže kako je malo njih bilo mirno u emotivnom smislu.
“Anglosaksonci dom smatraju tamo gdje im je posao, dok Slavene muči nostalgija. Svi više-manje obole od takozvane transatlantske shizofrenije – kad su u Americi nedostaje im Hrvatska, a kad su u Hrvatskoj, nedostaje im Amerika”, kaže. Jedino kada je zažalio što nije ostao u Americi bilo je 1991. godine. “Moj sin zatekao se u vojarni JNA u Mariboru. Trinaest dana nismo znali je li živ i tada sam pomislio: ‘Vidiš, da si ostao u Americi, Nikola bi bio s tobom i siguran”, prisjeća se.
Profesor Francetić u mirovinu je otišao s pozicije pročelnika istoimenog Zavoda za Kliničku farmakologiju KBC-a Zagreb. A s mjesta redovitog profesora Medicinskog fakulteta otišao je lani. Još uvijek ima obveze na fakultetu, nadzire poslijediplomske studije i drži edukacije. Sa svojim kolegama vršnjacima prije četiri godine osnovao je Centar za ekspertnu medicinu u zagrebačkoj Voćarskoj ulici u kojoj svaki građanin može od njih zatražiti ekspertno, odnosno drugo mišljenje o svom zdravstvenom stanju.
Zaposlen u mirovini
“Znali smo da ćemo svi ubrzo otići u mirovinu, nismo se htjeli sasvim rastati s medicinom. U današnje vrijeme ljudi naprave mnogo laboratorijskih pretraga, a onda ne znaju što bi s tim nalazima. Traže odgovore na internetu. Mi dajemo svoje stručno mišljenje, a ponekad i zajedno napišemo mišljenje o pacijentu”, objašnjava. Drugi razlog je, kaže, to što je većina stručnjaka zatrpana svakodnevnim obvezama u bolnici, te ljudi do njih teško dođu. I njega, kao i njegove kolege, svi ispituju kako im je u mirovini, a on kaže da to nije dijagnoza ni bolest. Nakon 43 godine staža, bez ijednog dana bolovanja, kod njega je došlo do prirodnog sazrijevanja ideje o odlasku s posla.
U prvih 20 godina staža mnogo je dežurao. Tada se, kaže, poslije dežurstva nije išlo kući. Došao bi u ponedjeljak na posao, ostao bi u dežurstvu, te nastavio s poslom u utorak. “Mogu razumjeti ljude koji ništa ne rade, a dobivaju dobru plaću, da im se ne ide u penziju. Ali mislim da nitko nije nezamjenjiv. Vidio sam neke od svojih učitelja koji su bili izvanserijski pa se nikad nisu pomirili s umirovljenjem. Bili su duboko nesretni. Ja sam daleko od toga”, kaže Francetić. Kaže kako dosad nije vjerovao kolegama koji su govorili kako tek u mirovini nemaju dovoljno vremena.
Početkom posljednjeg tjedna u prosincu, kada smo dogovorili intervju, kaže da je jedva pronašao rupu u rasporedu da obavimo razgovor i fotografiranje. “Evo, ja sam danas imao sastanak s jednim kolegom, nakon toga sam sa suprugom vodio naših šestero unučića na razgledavanje najveće makete željeznice u Gundulićevoj. Unučad vozim na sportove, igram tenis, hodam na Sljeme, odlazim u vikendicu na Mrežnici”, nabraja profesor i tvrdi kako mu i u mirovini treba dobra organizacija vremena. Smatra da je čovjeku, kad ode u mirovinu, važno i zadovoljstvo obavljenim poslom.
Robovi faktografije
“Mislim da sam svoj profesionalni vijek dobro iskoristio”, konstatira Francetić koji je bio na čelu nacionalnih Odbora za lijekove i Odbora za nacionalnu selekciju lijekova, Društva za kliničku farmakologiju i toksikologiju, predsjednik Pododbora za doping kontrolu, Šef povjerenstva za lijekova KBC-a Zagreb, kao i član izvršnog odbora Europskog društva za kliničku farmakologiju, redoviti profesor na Medicinskom fakultetu i pročelnik Zavoda za kliničku farmakologiju u KBC-u Zagreb. “Ako ćete razgovarati s bilo kojim iskusnim liječnikom, svi će vam reći da su najponosniji na to da su ih drugi kolege zvali kada nisu znali nešto riješiti. Tu se prepoznaje nečija kompetencija i iskustvo.
Naročito danas, kad se množe podaci i kad smo postali robovi faktografije”, kaže Francetić. Svojim studentima uvijek je govorio da u knjigama piše samo ono što se već dogodilo, a ne ono što će se dogoditi. Učio ih je kako mogu očekivati da je njihov pacijent potpuno drukčiji od onoga što piše u knjigama. S kolegom Dinkom Vitezićem napisao je dva izdanja udžbenika iz kliničke farmakologije, koji dotad nije postojao na hrvatskom. Također je uredio dva posljednja izdanja Farmakoterapijskog priručnika, koji izlazi svake tri do četiri godine, to je edicija o svim lijekovima koji su registrirani u Hrvatskoj s komentarima na lijekove.
Kaže da je klinička farmakologija možda posljednja integralna struka u medicini, jer lijekovi zadiru u sve specijalnosti – od pedijatrije do psihijatrije. Zbog toga svi specijalisti trebaju imati širi pogled na stvari, što nije lako. “Naročito danas u Hrvatskoj, jer kliničkim farmakolozima nije definirana njihova pozicija u sustavu zdravstva. Nema zakonskog propisa da svaka klinička bolnica treba imati kliničkog farmakologa koji bi brinuo o racionalnoj primjeni lijekova u toj bolnici, to je nešto što moji prethodnici i ja nismo uspjeli definirati kroz zakonsku regulativu”, kaže Francetić. Klinička farmakologija se zalaže da se prije primjene lijekova pokuša djelovati nefarmakološkim mjerama.
Ovisnici o tabletama
“Primjerice, 10 posto ljudi s visokim tlakom ako se pridržavaju režima kao što su nedosoljavanje hrane, prestanak pušenja, smanjenje tjelesne težine i redovita fizička aktivnost, neće trebati uzimati lijekove”, tvrdi. Isto tako, kaže da je samim pacijentima lakše uzeti tabletu nego se držati svih pravila, kao što je i liječnicima lakše propisati tu tabletu. S druge strane farmaceutska industrija razvija lijekove koji su komercijalno atraktivni, a to su oni koje će čovjek uzimati dok je živ. “Ako počneš uzimati lijekove za tlak, onda ih uzimaš do kraja života”, zaključuje.
Svojim studentima nastojao je prenijeti umijeće kojim će se odnositi prema pacijentima. Bitno je u samo dva do tri dana liječenja pacijenta shvatiti njegov psihološki status. Način na koji će se priopćiti teška vijest, a opet pacijentima se ne smije lagati. “Svaki se student sjeća prvog pacijenta koji mu je umro. I ja se sjećam svog. Bio je to gospodin Bakrač, umro je od ciroze jetre. To se dogodilo 1968., dakle prije 47 godina, a ja sam tada bio na turnusu iz Interne”, kaže. Uvijek je teško, tvrdi, kada dođe mladi pacijent za kojeg sazna da boluje od neizlječive bolesti. Čovjek se na tako nešto nikada ne može priviknuti.
Gradnja sinagoge
Također misli da liječnici imaju drukčiji odnos prema životu, jer su stalno suočeni sa smrću, mnogo ranije nego bilo koja druga profesija. “Postaneš svjestan prolaznosti života pa ti ispadnu smiješni nekakvi surogatni ciljevi”. U Izrael, na rad u kibucu, išao je dva puta, prvi put nakon mature, a drugi godinu iza toga. Do tih putovanja je došao preko Židovske zajednice, u kojoj je kasnije bio i potpredsjednik. Ističe kako je posljednjih godina preminulo mnogo eminentnih članova te se zajednica nepovratno smanjuje.
Na najnovije najave izgradnje sinagoge u Praškoj ulici, samo odmahuje rukom uz riječi kako je tako nešto mnogo puta čuo. “Prvu ozbiljnu raspravu da se na mjestu srušene napravi nova sinagoga vodili smo prije 26 godina. Jedan od prijedloga bio je da se cijela izgradi pod zemljom, što me prilično zaprepastilo”, prisjeća se. Uz zajednicu je još uvijek vezan, no smatra da bi, kako vrijeme prolazi, trebalo modificirati sadržaj u budućoj zagrebačkoj sinagogi. S obzirom na mali broj članova, ona bi trebala biti uspomena na zajednicu koja je decimirana.
Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. prosinca 2015.