Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

BRANIO ŠUMU ŽIVOTOM

DVIJE GODINE JE ŽIVIO NA 61 METAR VISOKOM DRVETU: ‘Tukle su me razorne oluje i pucali su na mene, ali imao sam jasan cilj’

‘Moji gosti penjali su se do mene uz pomoć užeta i spuštali se na isti način. Imao sam mobitel uza se u slučaju nužde i laptop na kojemu sam pisao diplomski rad’

Nate Madsen vjerojatno je najveći i najluđi zaljubljenik u drveće za kojega ćete ikad čuti. On je svojim životom branio 61 metar visoko stablo, kada je jedna tvrtka odlučila posjeći cijelu šumu. Svoju je dvogodišnju avanturu života na 40 metara visine prepričao novinaru Chrisu Broughtonu iz Guardiana, a mi je u cijelosti prenosimo.


Uvijek sam osjećao duboku povezanost s drvećem i njemu sam se okretao u teškim trenucima. U listopadu 1998. bio sam 25-godišnjak koji je živio u Kaliforniji i radio povremene poslove studirajući na državnom fakultetu. Moj siguran raj bilo je 80 rali golemih sekvoja u šumi Freshwater Creek, kamo sam dolazio mirno promišljati.

Jedne večeri, primijetio sam da su neka od stabala označena narančastom bojom. Tvrtka Pacific Lumber odlučila je provesti svoje operacije na tom području i zbog toga su počeli sjeći staro drveće. Kad god bih vidio obilježena stabla, ona bi nestala u roku od nekoliko tjedana. Brojna su stabla okupirali aktivisti; Julia “Leptirica” Hill čuvala je drveće više od dvije godine.

Vijest koja je dovela do radikalne odluke

Radio sam na gradilištu toga dana, kada mi je prijatelj Roger rekao: “Hej, Nate, ne želim te uznemiriti, ali danas planiraju posjeći onaj šumarak.” Htio sam se odvesti onamo istoga trena, ali sam ipak odlučio pričekati do završetka smjene, u nadi da će dotad drvosječe otići. Već sam bio odabrao tri stabla koja sam čvrsto odlučio zaštititi.

Kada smo navečer došli, ostalo je još samo jedno od njih. Nazvao sam ga Mariah, prema pjesmi “They Call The Wind Mariah” iz mjuzikla “Paint Your Wagon”. Imalo je promjer više od 3,5 metra i išlo je 61 metar u visinu. Čak su i njegove najniže grane bile 25 metara od tla.

Nasreću, manja su se stabalca propela po njemu pa sam se uspio preko njih popeti na 40 metara visine. Ondje sam si svio gnijezdo i proveo noć na drvetu. Bilo mi je hladno, ali sam se napokon uspio odmoriti. Prije zore, Roger mi je donio hranu, uže od 15 metara, vreću za spavanja i ceradu.

Pokušaj ubojstva i surova priroda

Uskoro su došli drvosječe. Isprva su se međusobno zadirkivali, a onda se preispitivali trebaju li nastaviti sa sječom usprkos činjenici da sam ja na drvetu. Prerezali su susjedno stablo, čije su grane sijevnule kroz Mariju. Kada sam osjetio vibriranje motorne pile, pomislio sam da sam gotov. Ali, oni su se samo igrali mojim živcima. Rezali su mladice na Marijinoj bazi.

Stvari su se prilično usijale tijekom prvih nekoliko mjeseci. Ponekad su me zlostavljali neidentificirani izvori. Jednom se netko dovezao do Marije i pucao sačmom u mojemu smjeru. Drugi put su mojemu prijatelju, koji mi je došao u posjet, odgurali automobil u provaliju. Dotad sam se ja već bio nastanio na nekih 50 metara visine.

Priroda me nije štedjela. Preživio sam pljuskove i jake vjetrove koji su ljuljali Mariju po šest metara u svim smjerovima. Na kraju sam si izgradio platformu 12 metara niže, gdje je bilo mirnije. Kako je vrijeme prolazilo, promatrao sam par gavrana koji je podizao svoje mladunce na susjednom stablu te medvjede koji su sakupljali žireve na hrastu.

Više od šest mjeseci nije silazio s drveta

Moji gosti penjali su se do mene uz pomoć užeta i spuštali se na isti način. Imao sam mobitel uza se u slučaju nužde i laptop na kojemu sam pisao diplomski rad. Povremeno je netko čuvao Mariju kada bih se ja otišao okupati. No, tvrtka je s vremena na vrijeme slala penjače da izvode prisilne ekstrakcije. Tijekom jedne takve, moja je kolegica pala i pukom srećom preživjela.

Ne htijući izlagati riziku druge ljude, tada sam odlučio svoju avanturu nastaviti sam. Više od šest mjeseci nisam se spustio na tlo. Kada sam čuo da je Pacific Lumber odlučio prekinuti svoj plan sječe, spustio sam se sredinom listopada, više od dvije godine nakon mojega prvog uspona na drvo.

Prilagodba mi je na početku bila teška jer se nikad nisam osjećao više živim nego dok sam štitio Mariju. Sljedećih nekoliko godina sadio sam drveće i, naposljetku, zasadio 45 rali veliku šumu. Povremeno posjećujem Mariju. Novi zemljoposjednici imaju politiku ne sjeći stabla njezine veličine, tako da je ona teoretski sigurna. Prošlo je 20 godina i ona još uvijek stoji.

Povratak na Net.hr