Psiholozi smatraju da, čak i dok smo budni, trećinu vremena provedemo sanjareći o prošlosti ili budućnosti. Je li to loše? Ne mora biti. Sanjari imaju znatno više 'radne memorije' i skloniji su 'multitaskingu', tj. istovremenom obavljanju nekoliko zadataka. Radna memorija je mentalni radni prostor koji mozgu dopušta simultane misli. Što više takve memorije osoba ima, to može više sanjariti, a da ne zaboravi na zadatak kojim se bavi.
'Naša su istraživanja pokazala da ona planiranja kojima se ljudi često bave u svakodnevnom životu – dok se voze autobusom, bicikliraju na posao, tuširaju se – podupire radna memorija', objasnio je Jonathan Smallwood s Instituta za ljudske kognitivne znanosti i znanost mozga Max Planck.
Znanstveni tim proučavao je osobe stare između 18 i 65 godina. Ispitanici jedne skupine su izvršavali jednostavan zadatak, kao što je stiskanje dugmeta svaki put kad udahnu ili stiskanje dugmeta kad vide da se neko slovo pojavilo na računalu. Ovi su zadaci vrlo lagani, stoga se očekivalo da će misli ispitanika odlutati. Ispitivači su povremeno pitali ispitanike razmišljaju li o zadatku ili su sanjarili. Na kraju su ispitali radnu memoriju ispitanika tako što su se morali sjetiti slova dok su rješavali matematičke jednadžbe. Iako su svi ispitanici imali dobre rezultate, oni čije su misli najviše lutale imali su najbolje rezultate na testu radne memorije.
'Kada okolnosti za izvršenje zadatka nisu teške, osobe koje imaju dodatne resurse radne memorije angažiraju ih kako bi razmišljale o drugim stvarima', pojasnio je Smallwood, autor studije objavljene u časopisu Psychological Science.
Stara škola psihologa i psihijatara sanjarenju je htjela stati na kraj
Sigmund Freud je sanjarenje smatrao djetinjastim i neurotičnim. Ne čudi stoga da se u mnogim psihološkim udžbenicima tvrdilo da je sanjarenje često posljedica neuspjeha, nedostatka zanimanja za vlastitu okolinu te zacijelo bijeg od stvarnosti. Cijela generacija obrazovnih radnika i stručnjaka na polju duševnog zdravlja učila je da treba obuzdati svako sanjarenje. Postavljane su i tvrdnje da prekomjerno sanjarenje može rezultirati i shizofrenijom.
Dakako ni suvremena psihologija nije zaboravila negativne strane sanjarenja. Problem nastaje ako sanjarenje postane opsesija i umjesto da nas potiče na rad izaziva pasivnost ili depresiju. Koliko god živopisno ili stvarno bilo sanjarenje, ne može stvarno zadovoljiti naše želje, kao što ni maštanje o hrani ne može napuniti želudac. Primjerice, želite li da vas vole, vrijeme utrošite na razvijanju vlastite osobnosti, a ne na maštanje.
