Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

'Proveo sam 12 godina u komi i slušao majku kako se moli da umrem'

Martin Pistorius bio je potpuno zdravo dijete koje je živjelo s roditeljima u Južnoj Africi. Kad je imao 12 godina, 1988., ‘napala’ ga je misteriozna bolest, čiji su prvi simptomi bili grlobolja, pa konstantna pospanost, da bi s vremenom postao nepokretan. Liječnici su smatrali da boluje od kriptokokalnog meningitisa i poslali ga doma da dočeka smrt. No nitko nije očekivao ono što je uslijedilo…

Kod kuće je obitelj razvila poseban način skrbi za Martina. Roditelji su ga kupali, hranili i okretali svaka dva sata kako ne bi obolio od dekubitusa. Nakon dvije godine u komi, Martin se pomalo počeo vraćati k svijesti, te je sa 16 godina postao potpuno svjesan situacije. No to nije nitko znao, jer i dalje nije mogao niti malo micati tijelo, te je trebalo proći još 10 godina prije nego što će moći komunicirati s bilo kim.

Inače, tijekom dana su roditelji Martina ostavljali u Centru za njegu, a Martin tvrdi da su ga tamo zlostavljali zaposlenici: “Bilo je užasno. Naravno da je mojim roditeljima bilo strašno kad su to otkrili i moj otac je sve prijavio, no oni sve poriču, te pravda nikad neće biti zadovoljena. Ljudi u tom centru bi me vukli za kosu dok mi oči ne bi počele suziti, udarali bi mi metalnom žlicom po zubima tjerajući me da jedem…. a kad bi mi bilo slabo, derali bi se na mene. Znao sam da bi, ako bih se rasplakao, sve bilo još gore. Tjerali bi me da pijem vreli čaj ili bi me hranili sve dok mi ne bi pozlilo, a zatim bi me šamarali, derali se na mene i tjerali me da se osjećam bezvrijedno. Seksualno su me napadale i žene koje su se trebale brinuti za mene. Jedna bi došla u sobu i opkoračila me, te simulirala seks, te bi me dodirivala na neprikladan način. Ništa me nije moglo natjerati da se osjećam bespomoćnije, a samo sam želio pobjeći od tamo.”

Martin se prisjeća da je jedan manje strašan oblik zlostavljanja bio kad bi ga ostavili da satima sjedi u invalidskim kolicima ispred televizije, na kojoj je bio prisiljen gledati dječju emisiju s dinosaurom Barneyjem. Najbolnije iskustvo mu je bilo kad ga je posjetila majka i tiho mu rekla: “Nadam se da ćeš umrijeti”.

S vremenom je Martin naučio kako se isključiti iz svih gadarija koje su mu se događale, kako bi ostao pribran. No nije se želio u potpunosti isključiti, nego je počeo iskušavati metode kako pokazati što misli. Zahvaljujući ovim pokušajima, počelo je dolaziti do malih neuroloških pomaka na bolje. Kad je imao 25 godina (2001.) u tolikoj mjeri mu se poboljšalo stanje, da je njegov terapeut primijetio da Martin pokušava komunicirati s drugima.

Ubrzo je dobio kompjuter s komunikacijskim softverom, zahvaljujući kojem i danas komunicira s drugima. 2008. godine upoznao je buduću suprugu radi koje se preselio u Veliku Britaniju, a od 2011. godine povratio je i djelomičnu kontrolu nad glavom i rukama. Iste godine objavljena je i njegova autobiografija ‘Ghost boy’, po kojoj je moguće da će biti snimljen i film.

Povratak na Net.hr