ODNOSI – UČITI ŽIVJETI JEDNI S DRUGIMA
Primamo pouke ne samo od ljudi koji nam odobravaju i vole nas, nego i od onih koji nas ljute i ne razumiju. (Walt Whitman)
Znanost napokon priznaje da ljudi utječu jedni na druge putem energije. Neuroznanstvenici su to dokazali tek 1992. godine u eksperimentu s majmunima i nazvali ih 'bežične veze'. Stare civilizacije to znaju oduvijek. Jedna tibetanska izreka kaže: 'Kada se smiješiš životu, pola osmijeha je za tvoje lice, druga polovica je za lice nekog drugog.'
Obraćanje pozornosti omogućava da ostvarimo emocionalnu povezanost.
Čovjek nikada nije sam. Stalno je u nekom odnosu: ljubavnom, podređenom, roditeljskom, poslovnom itd.
Vrlo često odnose shvaćamo zdravo za gotovo, ne razmišljamo zašto imamo probleme u odnosima, nego se fokusiramo na sam problem. Pitamo se: 'Zašto se meni ovo događa?', 'Zašto ona ili on to meni čini?', 'Zašto mi je život težak?' Uvijek je lakše okrivljavati druge, a sebe opravdavati. To nas sprječava da se suočimo s istinom, strahom, boli od spoznaje da smo i mi tome pridonijeli nekim svojim činjenjem ili nečinjenjem. Teško je priznati da mi imamo problem, a ne netko drugi.
Kada smo iskreni prema sebi, zrelo razmislimo i imenujemo problem, zadobivamo kontrolu, jer ne možemo nešto kontrolirati i mijenjati ako ne znamo što.
Uvijek je bolje pokušati razumjeti što drugi stvarno želi, o čemu razmišlja. Nikada samo jedna osoba nije u pravu.
Ako iskreno pišete o problemu, lakše ćete ga shvatiti, a znate da nitko to neće čitati. Preporučujem parovima ili roditeljima i djeci da napišu par rečenica što im najviše smeta kod drugog. Zatim analiziramo i jedno i drugo i za svaku točku postignemo dogovor. Taj dogovor u pisanom obliku napišemo kao interni sporazum s točno utvrđenim načinom ponašanja.
Taj sporazum se istakne na vidljivo mjesto i kontrolira izvršenje. Za svaki dobro obavljen posao daje se +, a za neučinjeno –, pa se poslije zbroji i nagradi ili kazni.
Tako se učimo poštovati želje drugih, strpljenju, razumijevanju, učimo živjeti jedni s drugima.
Najčešće su nesporazumi mali, beznačajni kada ih se napiše i osvijesti. Znamo se nasmijati, jer kažu: 'Pa, pa zar sam se ljutio(la) stalno za tu glupost?'
Ustvari počinje se svjesno živjeti, kontrolirati i mijenjati svoje misli, a potom postupke i poboljšavati odnose.
Opet oprost jednih drugima, ali i sebi, pomaže i zacjeljuje sve nesporazume i boli koje smo jedni drugima nanijeli, ponekad i nesvjesno.
KAKO UTJEČEMO JEDNI NA DRUGE
Pavao govoreći o Tomi, nije govorio o sebi. (Biblijska izreka)
Često nesvjesno postajemo i pristajemo biti u vlasti druge osobe, na taj način da stalno mislimo na uvredu koju nam je nanijela.
Osoba koja kritizira druge javno ili priča s poznanicima ili rodbinom o nekoj osobi koja nije prisutna, govori više o sebi nego o onoj o kojoj priča. Često je to teško shvatiti, jer mi u načelu slušamo što se o nama govori i odmah se počnemo braniti ili napadati tu drugu osobu, a ne upitamo se zašto ona to govori. Što je kod nje izazvalo taj osjećaj da tako misli o tome. Ako nešto ne mogu sebi oprostiti, to što su duboko zakopali u podsvijest, ljudi ne opraštaju ni drugima i stalno to primjećuju i kritiziraju.
Nevena je poznata slikarica. Imala je vrlo uspješnu samostalnu izložbu. Kritike su bile više nego dobre. Skromna kakva je, sve je odradila kako treba ne praveći od toga nikakvu pompu, znajući da je zaslužila takav status i pohvale, a da je uložila i golem trud.
Nekoliko dana nakon izložbe priča mi kako se nikako ne može osloboditi kritike bliskog člana obitelji da su joj slike mračne i govore o njezinoj ranjenoj duši.
Ljutnja je nikako ne napušta i sprema se reći toj osobi da je pretjerala i polako je udaljiti iz svoga života.
U razgovoru smo došle do toga da razmisli zašto je to rečeno. Kakav život ima ta osoba? Što su njezini razlozi da to vidi na njenim slikama?
Kada je počela na taj način razmišljati i nakon odrađene O – H metode shvatila je da je u životu imala i gorih kritika, ali je nisu povrijedile. Ova je došla od bliskog člana obitelji i to je uči da razumije, a ne da osuđuje.
Oprost je učinio svoje, a znajući život te osobe shvatila je da su joj njene slike bile zrcalo, ali vlastite duše.
OPRAŠTANJE SEBI
Zahvaljujući sposobnosti našega mozga, mišljenje je najlakši način da promijenimo ono što osjećamo. (Carl Gustav Jung)
Za svako ozdravljenje, bilo fizičko, emocionalno, mentalno ili duhovno, potrebno je osloboditi se starih misaonih kalupa u obliku blokada u našoj podsvijesti kao i negativnih uvjerenja koja često nesvjesno upravljaju nama i našim postupcima, te tako i našim životom.
Sretala sam ljude koji imaju silnu potrebu biti dobri, pomagati drugima, žrtvovati se za druge, ali su prema sebi strogi i sebi teško opraštaju.
Međutim, da bismo stvarno mogli uspješno i korisno oprostiti drugima, moramo naučiti oprostiti sebi.
Moramo naučiti oprostiti sebi na svim razinama, jer oprost znači:
1. Oprostiti sebi na fizičkoj razini znači osloboditi se uzročnika bolesti. 2. Oprostiti na emocionalnoj razini znači osloboditi se neugodnih emocija i osjećaja. 3. Oprostiti na mentalnoj razini znači osloboditi se štetnih negativnih uvjerenja. 4. Oprostiti na duhovnoj razini znači osloboditi se zamjeranja i prigovaranja
Oslobođenje oprostom od zamjeranja znači osloboditi se osnove za stalno razmišljanje o lošem, te se stalno osjećati loše i stalno se trovati podsjećanjem na ta sjećanja. Sve što smo loše učinili u životu, učinili smo s nekim razlogom, ili zato što nismo mogli ili znali drugačije.
Treba prihvatiti, razumjeti, oprostiti, ispraviti, zahvaliti se na spoznaji i učenju da tu istu pogrešku više ne ponovimo. Treba biti blag prema sebi, a tko će ako nećemo sami sebi.
Nitko nas ne može više razumjeti ni voljeti nego mi sebe same. To je pozitivno sebična radnja koja nas više čini ljudima. Na taj način koristimo sposobnosti mozga da može donositi odluke, ali ih i mijenjati.
Gostinjska kuća
Mistik i pjesnik Rumi živio je početkom 13. stoljeća na području današnjeg Afganistana, davno i daleko, zar ne? Ipak, i danas je prisutan među nama, zbog vještine da iskaže ono što se ne dâ iskazati.
Gostinjska kuća
Čovjek je gostinjska kuća. Svakoga jutra netko dođe. Radost, depresija, zloba, neko prolazno stanje… navraćaju poput neočekivanih gostiju. Sve ih dobro ugosti! Čak i gomili tuge koja ti kroz kuću projuri odnese sav namještaj, ukaži dobrodošlicu kao da je počasni gost. Možda te očistila za neku novu nasladu. Crnu misao, stid, pakost… sve ih s osmjehom dočekaj na vratima i pozovi da uđu. Budi zahvalan za svaki posjet, jer svaki gost je tvoj onostrani vodič.
Mevlana Dželaludin Rumi
Izvor: Rumi Poetry Prepjev na engleski: Coleman Barks Prepjev na hrvatski: Nenad Maljković
OBITELJ
Sve obitelji sretne su na isti način, a nesretne svaka na svoj. (Tolstoj)
Obitelj i općenito ljudi iz našeg prvog kruga su odgovorni za to kakvi smo ljudi postali, kako doživljavamo sebe i druge članove obitelji.
Ustvari često nismo ni svjesni koliko utječemo jedni na druge. Ponašamo se nagonski, u strahu, samo da se posao obavi i problemi riješe.
Najčešće kada dođe do problema očekujemo da ih riješi netko drugi, ma o kakvom se problemu u obitelji radilo: poremećenim odnosima roditelja, roditelja i djece, djece među sobom.
Uvijek okrivljujemo drugu stranu i tražimo da se ta druga strana promijeni. Vrlo često nesvjesno zatvaramo oči i bojimo se priznati da kao obitelj uopće imamo problem. Štitimo člana obitelji da okolina ne sazna, lažno smo solidarni, mislimo da činimo dobro, a ustvari tom članu šaljemo poruku da je to što on radi dobro, a da ćemo mi preuzeti odgovornost. Tako najviše griješe roditelji, jer ne postave granicu što dijete smije, a što ne. Žele biti dobri tolerantni roditelji, prijatelji s djecom. A djeca ne žele prijatelja nego starijeg koji će biti autoritet i naučiti ga što je dobro, a što ne. Neki roditelji kupuju mir i ljubav darovima i novcem, što je najgore.
Nadalje, poslušajte kako vaša djeca govore jedno s drugim, kada se svađaju. Doslovce ponavljaju vaše riječi, kada im ih upućujete u ljutnji.
Ustvari imamo u obitelji dvije vrste ponašanja. Jedno prema vani, fino, uglađeno, sa smiješkom, a kada smo sami, onda padaju ružne riječi i samo jedni drugima prigovaramo i primjećujemo loše. Sve dobre stvari koje su učinjene se podrazumijevaju, a loše se ne opraštaju i ne uči se iz njih da se više ne ponove. Doživljavaju se kao namjerno učinjena uvreda baš nama, pa se osvećujemo, kažnjavamo. Jasnom ljutnjom i agresijom ili još gore, pasivnom agresijom, ne razgovaramo sa članom obitelji. Najgore je što toga nismo svjesni da ustvari na taj način štetimo cijeloj obitelji, a najviše sebi.
Nismo riješili problem. Nismo iz problema izvukli pouku da se više ne ponovi, a stalno se loše osjećamo, te se na koncu razbolimo.
I ovdje treba razgovarati, utvrditi problem, nastojati ga što prije riješiti. Oprostiti, pomoći i pohvaliti ono što je dobro, pomoći da se član obitelji osjeća važnim u našem životu, ponašati se prema njemu kao prema prijatelju, birati riječi, a ne u ljutnji vrijeđati.
Najmanje što članovi obitelji zaslužuju je da ih poštujemo kao prijatelje i da se tako odnosimo prema njima.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA I RAZVOJ DJETETA
Ne čekajte na druge, pođite sami jedni prema drugima. (Majka Tereza)
Susjeda ima četverogodišnju unuku. Prelijepu curicu s krupnim plavim očima i crnom kosom.
Dijete koje je željno čekano u obitelji starijih roditelja. Sve je bilo dobro dok nije pošla u vrtić, kada su nastali problemi. Stalno se žale da se ne uklapa u grupu i šefuje ostaloj djeci, a ako je ne slušaju, tuče ih i pljuje.
Tako je i tetu u vrtiću popljuvala i udarila, pa je to roditeljima bio znak da se zabrinu, kao i baki, jer je mislila da dobro odgajaju.
Razgovarala sam s bakom da pokuša reći roditeljima da promijene način ponašanja prema kćeri tako da joj kroz priču objasne, da to što ima lijepe oči, kosu i što je inteligentna, nije zaslužna ona nego geni, a da je ubuduće ne hvale za te stečene osobine, nego da hvale rezultate koje dobro napravi: kada pospremi igračke, pomogne prijatelju, veže vezice na cipelama i slično. Da joj objasne da i drugi ljudi, tako i djeca imaju pravo biti ljuti, tužni kao i ona u određenom trenutku, da se ne ljuti odmah i tuče takvo dijete, ako se nije spremno s njom igrati, nego da mu kaže: Volim te, Oprosti mi, Hvala ti. Treba je naučiti da sve što daje, to i primi nazad, ako se ljuti, ljutit će se i drugi, ako udari, udarit će i nju, ako se osmjehne dobit će osmijeh nazad.
Djeca još bolje i brže uče od odraslih, pa ako se tako rano uče prepoznati svoje i tuđe emocije i upravljati svojim emocijama, te tako povećavati emocionalnu inteligenciju, pripremamo ih za uspješan život. Ako ih naučimo da se vrednuju i cijene samo rezultati koji su postignuti osobnim zalaganjem, a ne prevarom i na lak način, učimo ih da budu sretni, odgovorni i korisni ne samo obitelji nego cijelom društvu.
Možda ćete pomisliti da je ovakav način učenja preuranjen za četverogodišnjaka. Točno, za neko dijete je, ali ako prilagodite priču, ona se jednostavno može primijeniti za sve uzraste, pogotovo da nauče reći: Volim te, Oprosti i Hvala ti, kako za one od četiri, deset, osamnaest i četrdeset godina, pa čak i za nas treće životne dobi.
LAŽ, PREŠUĆIVANJE, ISKRIVLJAVAJE, ULJEPŠAVANJE
Laž daje brz rezultat, ali kratkoročan (Narodna poslovica)
Laž, prešućivanje, iskrivljavanje i uljepšavanje susrećemo svaki dan u komunikacijama mlađih ljudi, ali i odraslih.
Tako se ponašaju roditelji prema djeci, djeca prema roditeljima, partneri jedan prema drugom, šef prema radniku ili obrnuto. Najčešći uzrok je strah od suočavanja s problemom, strah da će nas druga strana osuditi, krivo shvatiti pa i kazniti.
Taj način ponašanja učimo od najranijeg djetinjstva prvenstveno u obitelji, a kasnije od okoline u školi, partnera i dalje.
Kada se nešto slaže ili prešuti, može se trenutačno postići brz cilj, daje brze rezultate, ali kratkoročno. Istina se sazna, a u međuvremenu se nakupi još problema. Tako smo stalno u strahu da se ne otkrije i sve više tonemo u neistinu. Da bi čovjek bio uspješan lažac mora imati dobro pamćenje, a ono nas često iznevjeri u najnezgodnijem trenutku.
Kada otkrijemo da nas netko obmanjuje, prestajemo mu vjerovati. Manje ga cijenimo. Počinjemo sumnjati i kvare se odnosi.
Osoba koja prešućuje ili nešto skriva sumnja i da joj partner ili dijete ne govori istinu. Uvijek mislimo da se drugi ponašaju prema nama, onako kako se mi ponašamo prema njima. Sjećam se roditelja koji su došli razgovarati o svojoj kćeri, ali su me molili da joj ne kažem da su bili na razgovoru. Drugi put kada je kćerka rekla da na ispit nije izašla radi prehlade, majka mi je pričala da sumnja da je to pravi razlog, te da ona nešto skriva. I to nepovjerenje, sumnje, obmane idu u nedogled. Uvijek je bolje reći istinu, ma kako ona bila bolna, suočiti se što ranije, popraviti što se dâ popraviti. Pretrpjeti štetu, pa ići dalje, a odnose graditi na istini i razumijevanju.
Ovoj obitelji je pomogla O-H metoda koju su roditelji radili sa kćerkom, a ova prvo s majkom, pa s ocem.
Na taj način prošlost je ostavljena u prošlosti, a uče se živjeti u sadašnjosti i graditi budućnost na boljim, iskrenijim odnosima.
RODITELJI I DJECA
Djeca su naša slika i prilika. Često mislimo da ništa ne primjećuju jer gledaju TV, čitaju ili zainteresirano gledaju kroz prozor i kada im nešto pričamo.
A oni su male spužve. Sve upijaju. Oponašaju. Stvaraju sudove, uvjerenja, grade odnose među braćom i sestrama, a kasnije to prenose na svoju djecu.
Odgoj je vrlo odgovoran posao. Često roditelji znaju reći: 'Nitko me nije učio.' Za mene, osnovna formula za dobar odgoj djece je ljubav, i to: voljeti, sve dati, ali i sve tražiti, slušati. Što to znači? Naći vremena kako bismo naučili razgovarati sa svojim djetetom. Uvažavati osobnost djeteta, različitost, misliti pozitivno i kada ima problem, zajedno pronalaziti rješenje problema prema mentalnoj sposobnosti djeteta, a iz pogrešaka učiti da se ne ponove.
Ovakav pristup odnosu s djecom, zasnovanom na ljubavi, građenju povjerenja, učenju, konstruktivnoj brizi za njegov razvoj najbolje je davanje djetetu, a ne samo kupiti skupe tenisice ili mobitel.
Treća komponenta je tražiti. 'Što?', - znaju pitati roditelji. Prvo da razumije kada s njim pričate, da nauči što smije, a što ne. Često je roditeljima teško nešto zabraniti ili jednom zabrane jednu radnju, a drugi put istu takvu dopuste. To upravo zbunjuje dijete. Misli, ako dugo molim ili plačem, dopustit će mi. Nije ono krivo, tako je naučilo. Još je gore kada jedan roditelj nešto dopušta, a drugi isto to zabranjuje. Dijete je zbunjeno, ne zna što je pravilno.
Ili, ako dijete nešto zgriješi što je zakonski kažnjivo, roditelj krivicu preuzme na sebe misleći da time pomaže djetetu. Ustvari šalje poruku: Smiješ raditi i nedopuštene stvari, ja ću te zaštititi. To je lažna solidarnost i više šteti nego koristi. Roditelji su već napravili propust u odgoju, prije nego se to dogodilo, te trebaju zajedno poduzeti sve da se iz toga nauči, te da se više ne ponavlja. Inače na taj način odgajaju neodgovorno dijete, a sutra neodgovornog čovjeka koji misli da mu je sve dopušteno i da se iz svake neugodne situacije može izvući lažima i prijevarom. Stari ljudi su govorili da je bolje da malo dijete opeče prst na plamenu, nego starije cijelu ruku. Mora naučiti što smije, a što ne. Društvo i priroda su uređeni tako da postoje ograničenja koja se moraju poštovati kako bi funkcioniralo. U društvu postoje zakoni, a u prirodi ograničenja u obliku prirodnih nepogoda, nedaća i tako dalje.
Roditelji moraju znati da svoju djecu mogu još od najranijeg doba učiti svojim primjerom. Učiti dobrom odnosu u društvu, empatiji, da razumiju druge, kako se oni osjećaju, odnosno kako bi se oni osjećali u toj situaciji, te da se znaju ponašati i nositi s trenutačnom situacijom.
Na taj način od najranijeg doba razvijaju emocionalnu inteligenciju kod svoje djece. Pripremaju ih za dobre, poštene i sretne ljude.
DJECA I RODITELJI
Svijet u kojem dijete samo jednom bude kažnjeno, a da to nije zaslužilo, ne može biti savršen svijet. (Hebbel)
Svako si dijete u svim uzrastima pitanje: Što ako? Ta pitanja traže odgovor kroz koji dijete uči, stječe novo znanje, iskustvo, gradi odnose.
Djeca bi prvenstveno morala imati osobu od povjerenja koju bi mogli sve pitati. Najbolje bi i prirodno bilo da su to roditelji, baka i djed, stariji, brat, učitelj i slično.
Djeca trebaju naučiti pitati sve što im nije jasno, jer ako nešto ne razumiju, mogu sama donijeti krivi zaključak i biti nesretna bez razloga. Često zna izazvati zabunu razgovor s vršnjakom koji također o toj temi ništa ne zna, te su tako oboje zbunjeni ili krivo uče i stvaraju kriva uvjerenja. Djeca trebaju znati da stariji vole da ih se pita. Na taj način im iskazuju povjerenje. Također, nema zabranjenih ni glupih pitanja, ima samo glupih odgovora, te i dijete nekada može biti u prednosti i, nažalost, više znati od svog roditelja. Tako zajedno uče razgovarati, povjeravati se, stvarati povjerenje.
Obično savjetujem djeci: Kada razgovaraš, gledaj sugovornika u oči, tako zadržavaš njegovu pozornost i jasno je da zaista želiš ne samo razgovarati nego dobiti i odgovor. Upornost se isplati.
Dobro je započeti razgovor pitanjem: 'Oprosti, mogu li te nešto pitati, ali mi pažljivo odgovori.' Tako ozbiljno pitanje i od najzaposlenijeg roditelja ili bilo koje starije osobe traži ozbiljan odgovor, i često ga zasigurno i dobije.
Pitaj sve što te muči, zapamti: nema glupih pitanja. Tvoji roditelji su prošli sve to što ti prolaziš, pa će razumjeti. Vjeruj: roditelji su ti najbolji prijatelji. Pomogni im da to budu. Oni su prijatelji koji neće skrivati tvoje pogreške, nego dobri roditelji koji će te naučiti da pogreške više ne činiš. Obvezno na kraju razgovora kaži: Hvala. Tako se učiš lijepom ponašanju i prema prijateljima.
Najčešća pitanja koja su mi postavljala djeca s kojom sam radila, a u njima bi izazivalo strah su: Što ako?
Što ako roditelji više vole brata od mene? Što ako me ostave kod bake, hoće li doći po mene? Što ako se posvađaju, hoće li se rastati? Što ako dobijem lošu ocjenu, hoće li me i dalje voljeti? Što ako se posvađam s prijateljem, jesmo li i dalje prijatelji? Što ako moja najbolja prijateljica ima još jednu prijateljicu, jesam li joj ja još uvijek najbolja prijateljica? Što ako moja 13-god djevojka (a i ja imam toliko) izabere izaći s prijateljicom, a ne sa mnom, da li me još voli? Što ako ne izaberem dobru školu? Što ako me ne prime u novu školu? Što ako ne nađem nove prijatelje u novoj školi? Što ako ne nađem dečka ove godine (imam 14 godina), a sve moje prijateljice ga imaju? Što ako odbijem odnos koji mi ne odgovara, hoće li dečko i dalje biti sa mnom? Što ako odbijem pušiti, hoće li me prijatelji ismijavati? Što ako o tome ispričam mami, hoće li mi vjerovati? Što ako roditelji čuju da sam u parku pušila s prijateljicom? Što ako mi roditelji zabranjuju da se viđam s svojim društvom? Što ako želim novu školsku aktivnost, a roditelji ne dopuštaju radi loših ocjena? Što ako želim veći džeparac? Što ako navečer želim biti duže s prijateljima? Što ako želim kućnog ljubimca? Što ako želim preko ljeta raditi, a roditelji se ne slažu? Što ako roditelji žele da upišem fakultet koji se meni ne sviđa?
Nama odraslima se ova pitanja čine nepotrebnima i vrlo često jednostavnima, ali djeci su jako važna.
Začudim se uvijek kada roditelj s iznenađenjem gleda dijete koje kaže da mu nije problem ujutro spremiti knjige, te da je to razlog svađe svake večeri, jer roditelji baš na tome inzistiraju. Ili majka koja želi biti prijateljica svojoj trinaestogodišnjoj ili sedamnaestogodišnjoj kćerki, te želi znati sve što je radila i pričala s mladićem.
Majka i kćerka ne mogu biti prijateljice te vrste. U tom slučaju majka nema autoritet. To su priče za vršnjakinje, a majka je tu da je nauči što je odnos, što je dobro za nju a što ne, kako da vodi brigu o sebi i slično.
Djeca, a djeca smo svojih roditelja sve dok smo živi, traže roditeljsku ljubav, sigurnost, razumijevanje. Žele znati da postoji netko tko ih voli baš takve kakvi jesu. To je i roditeljima najteže naučiti, pokazati i prihvatiti dijete baš takvim kakvo je. Na svu sreću možemo učiti cijeli život. Kako roditelji tako i djeca. Pa poručujem djeci: nije teško, vjerujte, samo treba pokušati i ne odustajati, ako te roditelji na početku ne razumiju. Možda se i oni boje ovih pitanja. Pitaj! Na taj način stvaraš povjerenje i bliskost, a tko te više voli na ovom svijetu od tvojih roditelja? Možda ti to ne znaju reći, jer ni njima nitko nije rekao da ih voli. Tako ćeš pomoći i sebi i njima.
Nauči razgovarati, pitati, reći: Oprosti, Hvala. Ako to isto radiš s prijateljima, bit ćeš omiljeniji u društvu i bolje ćeš se osjećati. Ako u početku ne možeš direktno pitati, napiši pitanje i daj jednom ili oboma roditeljima. Iznenadit ćeš ih i zainteresirati i odgovor ćeš sigurno dobiti. Pokušaj!!!
Ako vježbaš postavljati pitanja, pa ih još i napišeš, tako učiš kontrolirati misli, upoznaješ sebe, spoznaješ što želiš i osjećaš. Učiš što smiješ, što ne smiješ i kako to postići, te odrastaš s manje problema u zrelu i odgovornu osobu.
ŠTO JE S MOJIM DJETETOM?
Roditelji se često pitaju: 'Zašto se moje dijete tinejdžerskog uzrasta tako nepromišljeno i neodgovorno ponaša? Stalno mu govorim i ljutim se, a ono kao da me ne čuje, svađa se ili se zatvori u svoju sobu.'
Ranije se mislilo da su za takvo ponašanje krivi hormoni. Međutim, neuroznanstvenici su nedavno utvrdili da za takovo ponašanje nisu krivi samo hormoni, iako i oni utječu na ponašanje djeteta tog uzrasta, a često i roditelja. Utvrdili su da se mozak djeteta tog uzrasta znatno razlikuje od mozga odrasle osobe.
Najvažnije za razumijevanje ovakvog ponašanja tinejdžera je spoznaja da se dijelovi mozga koji su odgovorni za planiranje, određivanje prioriteta, što je baš sada važnije učiniti, kao i procjenjivanje posljedica učinjenog, razvijaju tek oko dvadesete godine.
Dakle, u tom uzrastu mozak tinejdžera je razvijen tek oko 80%. Prednji dio mozga je odgovoran upravo za svijest o tome što treba poduzeti i kakve su posljedice ako to učinimo, kao i za kontrolu nagona. Upravo zato tinejdžeri često učine nagle, nepromišljene stvari. I kod starijih maloljetnika taj dio mozga može biti slabije razvijen ili slabije povezan s centrom (amigdalom) za emocije, reagira brzo, nepromišljeno, sklon je nesporazum rješavati tučnjavom, probati drogu, alkohol i što je najgore, neodgovorno voziti u takvom stanju te ugrožavati ne samo svoj, nego i tuđe živote.
Također su osjetljivi na osjećaj ugode. Ma što izazivalo taj osjećaj, droga, alkohol ili neodgovoran seks, ne razmišljaju o posljedicama već samo o ugodi.
Također slabo prepoznaju tuđe emocije i potrebe, te se često bezosjećajno ponašaju prema bližnjima, ali i prema vršnjacima. Nekada agresiju mogu, upravo radi nepravilne procjene, okrenuti protiv sebe.
Također im je jako važno prihvaćanje i razumijevanje od strane prijatelja i grupe. Tako se osjećaju zaštićenima i jačima, te posežu za radnjama koje inače ne bi učinili, samo da dobiju odobravanje grupe.
Na Harvardu su vršena istraživanja i utvrđeno je da djeca koja su pušila marihuanu prije šesnaeste godine, već su do dvadesetdruge imala intelektualne smetnje, slabije pamćenje, lošije donošenje odluka, te analize posljedica i snalaženja u situacijama koje se brzo mijenjaju.
Upravo radi ove prirodne funkcije razvoja mozga kod djece velika je obveza roditelja i učitelja da budu svjesni ovakvog razvoja i sazrijevanja, te da imaju strpljenja i volje raditi i aktivno sudjelovati u odrastanju tinejdžera.
Ipak, nije sve tako crno, ali je dobro da to uvažavaju roditelji kao i svi koji rade sa djecom. Treba imati strpljenja, razgovarati, agresiju ne vraćati agresijom, pomoći da dijete prođe kroz to i za njega teško razdoblje, te da se razvije u zdravu odraslu osobu. Često dijete treba zaštititi od njega samog, ali i od negativnog utjecaja društva i okoline.
Dijete treba naučiti shvati kako je odgoda užitka, kao i analiza posljedica, za njegovo dobro. Trenutačno ugađanje zadovoljstva može izazvati puno više problema koje je kasnije teško ispraviti. Prešućivanje se ne isplati jer donosi kratkotrajnu korist, ali dugotrajne posljedice.
Treba ih učiti da postanu odgovorni i vlastitim primjerom. Roditelj koji puši i pije ne može tražiti od djeteta da to ne čini. Dobra je vijest da ipak dosta mladih dobro prebrodi ovo krizno razdoblje i razvije se u dobre, poštene i odgovorne ljude koji prepoznaju tuđe potrebe i emocije, prepoznaju svoje emocije i nauče ih kontrolirati i tako se odnositi prema drugima, još ako im netko objasni da na taj način povećavaju emocionalnu inteligenciju, sve će ići lakše.
KAKO SE PONAŠA MOJE DIJETE?
Svjedoci smo da je sve rjeđe lijepo ponašanje djece prema starijima, ali i starijih prema djeci, kao i djece međusobno. Kao da je došlo vrijeme da je bolje biti grub, nepristojan, agresivan, nego uljudan. Negdje se očito pogriješilo. Mladi čak ne shvaćaju, odnosno nemaju osjećaja da je pristojno pozdraviti starijega, a kamoli ustupiti starijemu mjesto u autobusu. Na ulici ne da će starijoj osobi pomoći preći ulicu, nego će je gurnuti ne ispričavajući se. Stječe se dojam da se u zadnje vrijeme naglasak stavlja na obrazovanje u školama, a odgoj ostavlja samo roditeljima. Oni zaokupljeni svojim problemima očito za to nemaju vremena, volje ili znanja. Djeca se i u školi uče samo njihovim pravima, a ne i obvezama.
Djeca moraju znati da prava proizlaze iz izvršavanja obveza i lijepog ponašanja. Uvijek me iznenadi kada mi priča petnaestogodišnjak i misli da je dobro učinio, ako je čitav razred zaštitio učenika iz razreda koji je napravio materijalnu štetu u razredu i misle da je to dobro. Međutim, iznenade se kada im objasnim da je to lažna solidarnost, da su uputili i naučili tog školskog druga da je dobro praviti materijalnu štetu i to će bez razmišljanja uraditi ponovno.
Bolje je priznati pogrešku, snositi odgovornost i tako naučiti da to više ne radi. Ako to na vrijeme nauči, sutra će naučiti i svoje dijete što smije, a što ne, što je i osnovna uloga i dužnost roditelja ali i učitelja.
Uljudno ponašanje se uči prvenstveno u vlastitom domu. Roditelji bi za početak trebali vidjeti kako im se dijete ponaša, te polako ispravljati neka ponašanja. Početi s malim nikada nije rano ni kasno, od vrtića do završetka srednje škole, ako su ga propustili naučiti na vrijeme. Trebate znati da stariji vaše dijete, ali i vas kao roditelja, prosuđuju kako se ponaša prema drugima, a vi ste jedini koji može utjecati na razvijanje navika lijepog ponašanja kod svoga djeteta.
Dobro je početi s popisom lijepog ponašanja koji se stavi na vidno mjesto da dijete podsjeti kako se treba ponašati, kao na primjer:
PRAVILA 1. Pozdravi kada dolaziš i odlaziš iz prostorije! 2. Kada nešto trebaš ili tražiš, reci: MOLIM! 3. Uvijek kada netko nešto učini za tebe, reci: HVALA i pri tome gledaj osobu u lice! 4. Kada učiniš nešto, a znaš da nisi trebao, reci: OPROSTI!
Ako djeca usvoje ova pravila i upotrebljavaju ih ona će postati dio njihovog stalnog ponašanja, te ih pohvalite. Ako se ni nakon našeg upozorenja ne drže pravila, dužnost nam je kao roditelja da ih ukorimo i objasnimo im da je uljudno ponašanje preduvjet razvoja emocionalne inteligencije.
Za razvoj emocionalne inteligencije važno je naučiti djecu lijepom ponašanju i poštovanju drugih.
Brojna istraživanja su pokazala da su uspješniji i omiljeniji oni učenici koje nastavnici 'vole'. A i nastavnici su samo ljudi, pa vole djecu koja su uljudna i znaju se lijepo ponašati. Uljudnost je jedna od vještina emocionalne inteligencije koja se najlakše uči, a može biti presudna za djetetov uspjeh u školi i društvu.
Djetetova sposobnost da se pravilno postavi prema odraslima, a osobito prema autoritetima, važan je uvjet njegove društvenosti i omiljenosti među vršnjacima, a to je znak visoko razvijene emocionalne inteligencije.
Emocionalna inteligencija, jedina od svih inteligencija, povećava se učenjem, pa zašto to ne naučiti svoje dijete i omogućiti mu lakši, uspješniji i sretniji život.
KAKO POSTAVITI PRAVILA I TRAŽITI IZVRŠENJE?
Često radim s roditeljima i djecom od 12 – 18 godina. Roditelji su nezadovoljni rezultatima u školi, ponašanjem ili se jednostavno žale da ih djeca ne slušaju i da s njima ne mogu ni razgovarati.
U početku se stječe dojam da roditelji žele da to netko drugi riješi, da im je dosta svađa, prepirki, ljutnje. Ustvari, osjećaju se nemoćno.
Svjesni su da je nešto krivo pošlo, ali teško sebi priznaju kada i gdje. Obično problem nastane puno prije nego što se iskaže u ponašanju djeteta. To može biti samo odgovor djeteta na situaciju u obitelji u kojoj se našlo.
Poremećeni odnosi u braku roditelja ili razvod dijete može krivo shvatiti i sebe okrivljavati za tu situaciju. Misli da je pridonijelo takvom odnosu roditelja radi svog nekog postupka i slično. Da ga jedan roditelj ne voli, a drugi ne razumije.
I mi odrasli kad neko zagalami na nas, vratimo istom mjerom, a ne upitamo se zašto se taj ljuti?
Roditelj koji sve rješava vikom, vrijeđanjem kažnjavanjem, a ne objasni zašto u djetetu izaziva prkos i frustraciju, te šalje krivu poruku da ono kao dijete nije dobro, a ne da nije nešto dobro napravilo. Uvijek je dobro reći djetetu: 'To nisi dobro uradio, popravi!', nego: 'Glup si, nikada ništa dobro ne uradiš!'. To je velika razlika. U ovakvim slučajevima zamolim roditelja i dijete da napišu 5 – 6 točaka što im najviše smeta kod drugog. Nakon toga prvo čita roditelj, pa dijete. Zatim nađemo srednje rješenje da oboje budu zadovoljni. Na primjer: Ivan se ne voli tuširati ujutro prije škole, a majka ga uporno tjera. To izaziva svakodnevnu svađu i oboje iz kuće odu ljuti. Nakon ovakvog pisanja i razgovora Ivan je predložio da se tušira navečer, a ujutro umije i opere zube. Majka se složila.
Izgleda komplicirano, ali vjerujte nije. Djeca kroz igru najbolje uče. Korisno je zajedno provoditi vrijeme i stvarati povjerenje što obično iznenadi roditelje, a i djecu da su ti nesporazumi ustvari mali rješivi problemi uz malo volje i strpljenja, a sprječavaju stalne svađe i otuđenja.
Tako su na dobitku i roditelji i djeca.
ANALIZA POSLJEDICA
To je vrlo jednostavna metoda koju bi sva djeca trebala naučiti, a i neki roditelji.
Naime, naučiti se da prije učinjenog razmisliš da li ti to stvarno treba? Je li ta moja radnja vrijedna svih posljedica koje će izazvati? Je li je to trenutačni poriv u ljutnji, bijesu, želja, potreba nekome napakostiti ili mu udovoljiti, iako to ne želiš? Često popuštamo svojim trenutačnim željama, ne znamo odgoditi užitak. Užitak je kratkotrajan, a problemi dugotrajni i ponekad ih je teško ispraviti, poput uzimanja opojnih tvari, krađa, neodgovornog seksa i slično. Često se u mlađim danima podlegne ovim iskušenjima bez stvarne potrebe, više da se udovolji drugima ili društvu.
Svaki put kada se odgodi užitak samo na kratko, razmisli što su posljedice, može li se preuzeti odgovornost i svjesno donijeti odluka. Na taj način vježbamo i reakcije prebacujemo u dio mozga koji može donositi odluke, ali ih i mijenjati. Često se kaže: Prespavaj, broji do deset, piši o tome da sagledaš pravu situaciju.
Razgovaraj s nekim tko zna više, vršnjaci su također zbunjeni i od njih nema puno koristi. Sve su to mogućnosti da odmah ne uletiš u probleme, nego da malo razmisliš što su posljedice i je li vrijedno to učiniti. To si obvezan prema sebi.
Znam, mladi misle: teško je. Nije. Samo treba naučiti i znati kako. Evo jednog jednostavnog primjera.
Petar je desetogodišnji dječak. Dobar je učenik i ima puno prijatelja. Živi sam s majkom. Izabrali su ga u razredu za blagajnika. Skuplja novac za izlet. Na povratku kući kupio je od tog novca strip, misleći da će tražiti od mame i vratiti. Drugi dan kupi slatkiše, ali od mame ne traži i počinje se brinuti. Zna, to nije smio učiniti. Potrošena suma prelazi njegov džeparac, a mami ne smije kazati. Što dalje? Približava se dan izleta i samo se brine, ljut je i plače.
Dobro bi bilo kada bi sjeo, pa napisao što osjeća. Je li to zadovoljstvo bilo vrijedno ove brige? Mora sam spoznati problem, skupiti hrabrost i ispričati mami, te obećati da se to više neće dogoditi. Mora prihvatiti kaznu koju mama odredi, da se to više ne ponovi.
Na ovaj način se uči na pogreškama, teže, ali se uči. Svakako se bolje učiti na tuđim pogreškama nego na svojim. Kada se jednom nauči da se tuđa imovina mora poštovati, znat će se cijeniti i vlastita. Tako se postaje moralnom i odgovornom osobom. Važno je spoznati problem, pa će se lakše naći i rješenje i brzo izaći iz problema. To se postiže pišući o problemu i razgovorom s roditeljima.
ŽELJE I PLANOVI
Ako nemate životni plan, mogućnost je da ćete upasti u nečiji tuđi. Znate li što oni planiraju za vas. NIŠTA. (J. Rohn)
Različita su tumačenja želja kao i životnih planova. Najčešće se o tome ne misli niti govori. Živi se od danas do sutra i svi očekujemo da nam netko drugi ispuni želje i ostvari planove. Ili se ide u krajnost, pa smo puni negativnih uvjerenja vezanih za želje poput:
Strah me je željeti nešto dobro za sebe. Obično se želje ne ostvaruju Ne smijem željeti nešto dobro za sebe, jer se uvijek dogodi suprotno. Ako imam problem, mislim da to i zaslužujem i moram trpjeti. Meni se samo loše stvari u životu događaju. Ne zaslužujem ljubav. Ovo su sve negativna uvjerenja, često stvorena još u djetinjstvu, a koja nas sprječavaju ostvariti želje i planove. Zašto sve to raditi kada se ionako neće ostvariti?
Dobro bi bilo razmisliti o sljedećem: 1. Ostaju li naše želje samo u našoj glavi, kao mutna slika koje se pomalo pribojavamo? 2. Želimo li nešto što je realno i ostvarivo ili nešto što je nerealno i nedostižno? 3. Treba li praviti kratkoročne i dugoročne planove? Često čujemo opravdanja i jadikovanja: Htio sam u drugu školu, ali su me roditelji upisali u ovu. Samo da se nisam udala za vašeg oca i da se vi niste rodili, mogla sam biti poznata balerina. Samo da nije bilo rata, bio bih vrhunski liječnik. Da sam na vrijeme otišla u inozemstvo, sada bih sve imala. Da sam samo bolje gledala, vidjela bih odmah da je sklon alkoholu, pa se za njega ne bih udala. Da sam… Da sam…
Sve ovo nam je poznato i puno puta smo čuli, ali što poduzeti da se promijeni?
Razgovarala sam s više ljudi, pročitala gomilu knjiga, ali sam sve zbunjenija, jer često čujem kako se mire sa stvarnošću ljudi koji imaju probleme i ne znaju odakle ih početi rješavati.
1. Priznati sebi da imamo problem često je najteži prvi korak. Skloni smo opravdavati sebe. Zavaravati se okolnostima i najčešće okrivljavati druge, društveno uređenje, državu, politiku, sažalijevati sebe i slično. 2. Biti u sebi Treba se zapitati što uistinu želim? Što je moj životni put? A mi smo najčešće izvan sebe. Mislimo što drugi rade? Što misle o nama? Što drugi žele da mi učinimo? Trošimo vrijeme i životnu snagu uzalud, umjesto da mislimo o svojim željama i planovima. 3. Treba napraviti kratkoročan i dugoročan plan, da bismo uopće znali što želimo. Što nam je u ovom razdoblju važno, moramo prvo o tome razmisliti. Posvetiti vrijeme. Potruditi se, te sve to napisati. Treba sve dobro odvagnuti i koncentrirati misli. Vidjeti jesmo li realni u planovima. Bolje je početi s malim koje možemo ostvariti, u protivnom su nam misli zbrkane, takvo postaje i naše ponašanje, osjećaji a i život. Čas nam je važno jedno, čas drugo, a nikako postići rezultat. 4. Prepoznati emocije i osjećaje Treba se zapitati: Kako se osjećam? Zašto se bojim suočiti s problemom? Zašto odugovlačim započeti obavljati posao koji moram obaviti? Zašto ne vjerujem da ja to mogu? Zašto mislim da ne zaslužujem biti sretan, zadovoljan i uspješan? Tko će drugi postupiti na taj način za tebe, ako nećeš ti. Drugi samo mogu pomoći, a sve ostalo mora�� sam učiniti. Ako se na nekom poslu, ostvarivanju plana i slično osjećamo loše, te ne vjerujemo da smo u stanju to dobro obaviti, tako će i biti. Na što god usmjerimo i zadržimo pozornost, te još uložimo trud, to donosi rezultate: bilo to polaganje ispita, obavljanje bilo kakvog posla ili popravljanje međuljudskih odnosa u obitelji ili na poslu. 5. Svjesno živjeti Treba svemu posvetiti pozornost. Kontrolirati misli, emocije i osjećaje. Napraviti kratkoročan i dugoročan plan. Pratiti izvršenje. U hodu mijenjati i prilagođavati planove, ali stalno imati u vidu postavljeni cilj. 6. Vjerovati da to možemo Ako smo napravili dobar i realan plan, možemo i vjerovati da smo kadri to ostvariti. Ako vjerujemo sebi, već je obavljeno pola posla. Kontroliramo misli, te pozornost usmjeravamo na uspjeh i on se ostvaruje.
Rasute, nekontrolirane misli daju nam upravo tako konfuzan život.
Prošlost je prošla. Na nju ne možemo utjecati. Ali, iz nje možemo izvući pouku i naučiti kako treba dalje, kako se osjećamo vezano za prošlost? Osjećamo li krivicu, sram, kajanje, samooptuživanje i slično. Treba raditi na tome da oprostimo drugima, ali i sebi (O-H metoda), da bi se nakon toga dobro osjećali, oslobođeni svih neugodnih emocija i osjećaja kao i negativnih uvjerenja. Tako neopterećeni kontrolirat ćemo misli, postupke, planove i želje, jer oni određuju našu budućnost.
Treba zapamtiti sve o čemu dugo mislimo, želimo ili se bojimo privući u naš život.
Planovi nam pomažu da kontroliramo i usmjeravamo svoj život. Kada smo zadovoljni svojim životom, utječemo i na druge, prvenstveno na svoje bližnje. Popravljamo međuljudske odnose i tako dobre odnose naučimo zadržati.
PLAN ŽELJA I OBVEZA
Tko ima cilj, Naći će i put. (Stara kineska poslovica)
Plan se može prikazati i u obliku raznostraničnog trokuta. Dijagonala je glavni cilj (ako ste učenik, onda učenje i slično). To je glavni cilj, odrediti vrijeme potrebno za to. Ako znamo što želimo, k tome težimo, radimo, zadržavamo pozornost, te to i postižemo. Sve ostalo vrijeme možemo bez grižnje savjesti posvetiti zabavi i ostalim aktivnostima koje nas raduju. Ovim se može prikazati razlika između uspješnih i neuspješnih ljudi.
Svaki dan vidimo ljude u tridesetim pa čak i četrdesetim godinama koji još žive s roditeljima, nemaju zaposlenje, stalne veze i slično. To su obično ljudi koji su u mladosti bili daroviti, ali neorganizirani. Pokušavali su slikati, svirati, mijenjali fakultete ili ih na kraju nisu ni završili. Utjehu traže u okrivljavanju drugih, a život prolazi pored njih.
Vjerujte, nije teško ovako početi razmišljati, bez obzira u kojem smo razdoblju života, a svakako je bolje naučiti što ranije, te to prenositi i na svoju djecu.
PRIČANJE PRIČA
Intuitivno spoznajemo snagu misli, istovremeno moramo spoznati snagu svojih riječi. (Henry Miller)
Svi smo kao djeca voljeli da nam čitaju ili pričaju priče. A vi? Jeste li ikada sami pokušali izmisliti priče nekom mlađem ili svome djetetu?
Ako niste, pokušajte sada! O čemu treba govoriti priča? O životu, prilagođenu uzrastu djeteta kome se priča prîča. To ima višestruku korist. Kao prvo, provodite vrijeme sa svojim djetetom, kroz priču ga učite što je dobro, a što ne, što smije raditi, a što ne, uz objašnjenje i radi čega.
Naučite dijete da im riječi koje čuju u umu imaju sliku. Na taj način dijete razvija mozak. Ako dijete gleda samo crtane filmove, tamo ima i sliku i riječi, te se taj kreativni dio mozga nema potrebe razvijati. Razvoj dječjeg mozga razvija se u nekoliko specifičnih stadija, koji počinje još prije poroda, a završava se odmah nakon puberteta.
Tijekom tih razdoblja postoje faze ubrzanog razvoja mozga, a zatim razdoblja odumiranja moždanih stanica.
Neuroznanstvenici su utvrdili da je od rođenja do 8 – 12 godine ubrzana faza učenja, za što su odgovorna određena područja mozga.
U tom razdoblju dijete raspoznaje i uči različite pojmove, lako uči strane jezike, značenje riječi. Sve to pomaže da dijete svjesnije živi, te gledajući oko sebe, sve što vidi može pretvoriti u riječi.
Mozak ima svojstvo uklanjanja suvišnih veza koje nisu korištene tijekom te faze učenja, tako da što smo stariji sve teže učimo strane jezike, a dijete kroz igru jednostavno to i još mnogo toga usvaja i uči. Tako postaje kreativnije, a rječnik i osjet opažanja postaje bogatiji.
KONTROLA MISLI I RAZGOVOR SA SAMIM SOBOM
Razgovor sa samim sobom? Da, to je moguće. Ni ne slutimo da gotovo stalno vodimo dijalog sa samim sobom. Kakve su to misli? Najbolje ćeš znati ako odmah zatvoriš oči i točno uhvatiš što misliš. Koje su vrste misli? Straha, brige, ljutnje ili radosne, vesele. Zapiši ih!
Već ako ovo učiniš, počinješ vladati svojim mislima i svjesno razgovarati sam sa sobom.
Ako utvrdiš da su misli vezane za strah, brigu, sram, ljutnju, da bi ih se oslobodio daj im jedno ime. Na primjer, kako zoveš nekoga tko je dosadan, nasilan: dosadnjaković, pilana, razbojnik i slično. Pa zatvori oči, uhvati negativne misli i glasno reci: 'STOP dosadnjakoviću, bježi od mene!'. Na taj način potjeraš negativne misli, a umjesto njih kažeš zamjensku rečenicu, na primjer: Znaš da je sutra test iz povijesti. Misli su bile briga hoćeš li dobro napisati test, iako si učio, brineš se. Zamjenska rečenica bi trebala glasiti: 'Naučio sam povijest i sutra ću dobro napisati test.' Ovu rečenicu ponavljaj svaki put kada se javi strah. On će se rjeđe javljati kako budeš govorio zamjensku rečenicu, i naravno, ako si stvarno učio, test ćeš dobro napisati.
Ovo možeš primijeniti u svim slučajevima kada ti treba ohrabrenje. Na primjer:
1. Bojiš se nastavnika, misliš da te ne voli 2. Siledžija iz razreda stalno te gura i maltretira 3. Sviđa ti se Sanja iz treće klupe, a ne smiješ joj reći.
Zamjenske rečenice: 1. 'Naučio sam matematiku, dobit ću dobru ocjenu i nastavnik će mi pomoći.' 2. 'Znam se sam braniti i znam od koga ću zatražiti pomoć.' 3. 'Ja sam dobar, lijep i pristojan mladić, pa se i Sanji sviđam.'
Vidjet ćeš da ovo zaista djeluje, jer naš mozak stalnim ponavljanjem točno izabranih misli mijenja kemiju i čini te sigurnim i hrabrim.
Važno je da prvi put budeš uporan, pa čim osjetiš rezultate zapiši ih i neka ti takav način mijenjanja misli postane navika. Na taj način ćeš si prištedjeti dosta muke, nepotrebnog straha, brige i ljutnje.
MEĐULJUDSKI ODNOSI - POSLOVNI ŽIVOT
Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na pravi način – to nije lako. (Aristotel)
Međuljudski odnosi su nam jako važni. Sukobi i nesporazumi s drugim ljudima uzrok su stresa, a daju i loše rezultate na poslu. Svaki odnos zahtijeva ulaganje truda, upoznati sebe kako se osjećamo, te kako reagiramo, a tek onda kako to utječe na druge.
Skloni smo donositi brzoplete zaključke o nekome samo na osnovu njegove trenutačne reakcije.
Ovo je važno u svim međuljudskim odnosima, a tako i ljudima koji žele ojačati međuljudske odnose i unaprijediti i olakšati svoj poslovni život.
Često zaboravljamo da: Ljudi nas ne napadaju radi nas, nego brane svoje stavove ili žele nešto dobiti od nas. Sve shvaćamo osobno: '…on me mrzi, uvijek je takav!' Treba reći: 'To nema veze sa mnom, on bi se tako ponašao prema svakome!', i tako se osjećati. Ne pretpostavljaj kako će se netko ponašati. Različita mišljenja i pristup problemu, te različiti načini rješavanja problema su normalni. Treba naučiti razgovarati, a ne nadgovarati se! Treba izbjegavati prepričavanja, ogovaranja i etiketiranja, poput: 'Ona je takva!' Postati svjestan okidača sukoba (pogled, riječ, gesta). Poželjni su dobri odnosi na poslu, čak i odnosi povjerenja i prijateljstva, a ne sektašenja. Odnosi u radnoj sredini ovise i o raspoloženju nadređenih. Nadređeni koji je stalno loše volje može suradnicima pokvariti raspoloženje, a ako to dugo traje i zdravlje Ako šef ne zna surađivati, svladavati svoje osobno loše raspoloženje, ne treba biti šef. Osobne probleme treba rješavati doma, a ne donositi ih na posao. I tu pomaže O P R O S T!
Oprostom se oslobodimo starih blokada iz podsvijesti, te smo mirniji, bolje rješavamo obiteljske probleme, što nam pomaže biti bolji i na poslu, slušati, razgovarati, razvijati se. Kada radniku treba priopćiti lošu vijest, trebamo se pitati: 'Kako bih se ja osjećao na njegovom mjestu?', te na taj način riješiti problem.
Ovakav način vježbanja i razmišljanja povećava šefovu emocionalnu inteligenciju, te od toga svi imaju koristi.
