Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Jako lijepo

FOTOGRAFIJA KOJA JE SVE DIRNULA: Dječak je u školi jeo sasvim sam, a onda je jedan sportaš napravio nešto jednostavno, ali divno…

Nitko nije tražio da Travis Rudolph to učini. To nije trebalo biti planirano iznenađenje. Rudolph je napravio svjesnu odluku i napravio nešto neočekivano.

Rudolph je branič na državnom sveučilištu u Floridi, piše Little Things. Jednog dana sigurno će zaigrati za Nacionalnu ligu američkog nogometa (NFL). On i njegovih nekoliko prijatelja bili su u posjeti školi.. Za vrijeme ručka Rudolph je zgrabio komad pizze. Uočio je dječaka koji je jeo sam.

Rudolph je upitao dječaka može li sjesti pored njega i počeli su razgovarati. Dječak je svaki dan sjedio sam. Ima autizam i teško ostvaruje prijateljstva prijatelja.

Netko od prisutnih ih je uslikao i fotografiju poslao dječakovoj majci, Leah Paske. Kad je shvatila tko je Travis Rudolph počela je plakati.

Napisala je emocionalno pismo. Kada ga je Rudolph pročitao, i on se rasplakao, ali i dao dječaku broj svoga mobitela.

“Nekoliko puta u zadnje vrijeme pokušala sam se sjetiti svojih školskih dana. Jesu li mi svi učitelji bili dragi? Sjećam li se svih njih? Jesam li imala mnogo prijatelja? Jesam li sjediti s kim na ručak? Koliko je srednja bili djeca stvarno?

Sjećam se dječaka koji me u školskom autobusu nazivao ‘Tammy Fay Baker’. Sjećam se da sam mu uzvraćala pogrdnim imenima i kako sam plakala kada me nije vidio.

Sjećam se srednje škole i kako može biti zastrašujuće i teško. Sada kada imam dijete koje je na početku srednje škole, teško mi je. Ponekad sam zahvalna na njegovom autizmu.

To može zvučati strašno, ali na neki način mislim, nadam se, da ga to štiti. On ne izgleda kao da opaža kada ljudi bulje u njega. On ne izgleda kao da opaža da ga nitko ne zove na rođendane. Čini se da mu ne smeta što jede svoj ručak u miru.

Svaki dan ga pitam je li bio tužan? S kime je ručao u školi? Ponekad je odgovor s kolegom, ali u većini dana s nikim. To me rastužuje.

On je super slatko dijete, koji uvijek ima osmijeh i zagrljaj za svakoga”.

Povratak na Net.hr