Otišla sam na mjerenje stresa da vidim kako se nosim s njim i rezultati baš nisu bili najbolji

Sjedim u predzadnjoj klupi, profesorica hrvatskog jezika Ana Mandić otvara imenik i proziva ljude da donesu zadaće na pregled. Još nisam ni shvatila o čemu je riječ i kakvu smo mi to zadaću imali, a uz kralježnicu mi se penju mravi, trne mi skalp i imam osjećaj kao da mi kosa otpada s glave.

Isuse, sad ću dobiti svoj prvi komad! Dok hodam između redova klupa, ruke mi se tresu i ne mogu udahnuti do kraja, iako pokušavam disati duboko dok mi profesorica upisuje jedinicu. Ne čujem ništa što mi govori, samo osjećam kako mi se vrti u glavi i kao pijana se vraćam na svoje mjesto. Eto, točno tako pamtim svoju prvu svjesnu stresnu životnu situaciju. Imala sam 11 godina i mislila sam da sam postala loša učenica.

Poslije su došle druge stvari u životu koje sam doživjela na ovaj način pa se ove epizode s vrtoglavicama ponavljaju i danas. I znam da sam ja sama sebi najveći stresor u životu, jer negdje u sebi mislim da ako se previše opustim, dogodit će mi se nešto sa čime se neću moći nositi. Pa se brinem oko svega i svačega, zareza u tekstu, vremenske prognoze i ljudi zbog kojih se možda i ne bih trebala brinuti.

Moji stresori

Svoje bazične uzročnike stresa, koji se nazivaju stresorima, mogu poredati prema abecednom redu: moja urednica, telefonski pozivi iza 21 sat, zubar, zvonjava redakcijskog telefona nakon izlaska novog broja Telegrama. No, kad se ne možeš promijeniti, onda se trudiš kontrolirati takve situacije. Čak i kad dođeš do faze da na neki način koliko toliko uspiješ iskontrolirati svoje reakcije, po vlastitu tijelu možeš osjetiti kad nešto nije kako treba.

Zato sam odlučila poslušati što mi ima za reći psihologinja Ana Vodanović Kosić koja u ordinaciji Mens Sana provodi dijagnostiku stresa te psihološke tretmane kojima ljudima pomaže da se nauče nositi sa stresom i kako se od njega opuštati uz pomoć analize biofeedbacka, dakle, uz pomoć testa koji pokazuje naše fizičke reakcije u stanju stresa.

Osjećala sam da mi srce brzo lupa

U ordinaciju ljudi često dolaze na preporuku liječnika kad završe na hitnoj zbog toga jer misle da su doživjeli srčani udar, a zapravo imaju napade panike, kad se bore s tjeskobom ili depresijom koje nastaju kao rezultat dugotrajno nakupljanog stresa. Kad sam došla, objasnili su mi da mi na prste stavljaju elektrode kako bi pratili rad srca, znojenje, disanje i perifernu temperaturu.

Sjela sam u stolac i testiranje je počelo. Najprije sam se trebala opuštati dvije minute dok je svirala lagana, tiha glazba. Zatvorila sam oči, ali sam i dalje osjećala da mi srce dosta brzo lupa. Umjesto da se opuštam, u glavi sam igrala svemirski fliper i gledala ljude koje znam kako, kao u nekoj epizodi Futurame, poput crtanih likova plutaju Svemirom i loptaju se. Zašto? Ne znam, to mi je u tom trenutku palo na pamet.

Nakon toga je uslijedio prvi zadatak sa stresorima, dakle, uzrocima stresa po kojima se može vidjeti moja fizička reakcija na stres – biofeedback. Na ekranu su bili ispisani nizovi riječi koji su bili obojeni različitim bojama pa je tako pisala riječ crvena, ali je bila zelene boje. Morala sam pritom govoriti koja je boja, a ne koja je riječ i truditi se da ih pročitam sve prije nego počne novi niz, a da pritom što manje griješim.

Matematički izazov

U početku sam bila usredotočenija i bilo mi je lakše, ali te dvije minute činile su se kao barem 10 minuta i nakon nekog vremena mi je postajalo sve teže. Kad smo došli do kraja, uslijedilo je ponovno dvominutno opuštanje. Tada mi je bilo nešto lakše, jer sam se osjećala bolje kad je zadatak završio. “Nakon djelovanja stresora sporo se vraćaš na početne vrijednosti, dvije minute odmora ti nije dovoljno da se u cijelosti vratiš u stanje prije stresora”, pojasnila je kasnije gospođa Vodanović Kosić ono što je moj nalaz pokazivao.

I tijekom samog testiranja bi me upitala osjećam li još uvijek uzbuđenje i osjećam li kako me ono napušta, ali ja sam čula samo bam, bam, bam koji se spušta iz prsa prema trbuhu, i tu negdje i ostaje. Nakon toga uslijedio je drugi izazov, onaj matematički. Od broja 1081 morala sam oduzimati po sedam tijekom dvije minute, a psihologinja bi me ispravila ako pogriješim.

Duboko sam udahnula, izdahnula i onda počela oduzimati. Iako bi s jedne strane bilo impresivno koliko sam daleko došla za jednog nematematičara, pri pogledu na moj nalaz, psihologinja se baš i nije složila s time.

Više do 150 otkucaja u minuti

“Već pri snimanju baselinea, uočili smo da je srčani ritam povišen, bio je više od 100 otkucaja u minuti, a u fazama djelovanja stresora i više od 150. Ostali parametri nisu upućivali na visoko stresno stanje, ali zbog takvog srčanog ritma preporučili smo liječnički pregled i kardiološku obradu”, stoji u objašnjenju, a s obzirom na to da bi normalan srčani ritam trebao biti između 60 i 80 otkucaja u minuti, nije ni čudo što mislim da netko lupa koračnicu u mojim prsima.

Inače kad otkucaji dođu do tih nekih 150, kao tijekom ovog testiranja, to je onaj osjećaj kao da vam je na prsima paleta cigli i svaki put kad vam se doda još jedan novi zadatak, to je još jedna, dvije, pet cigli koje cijeli dan nosite sa sobom. U razgovoru s psihologinjom priznala sam ono što sam možda na samom početku trebala reći, ali mi je to još preteško, nedavno sam izgubila nekoga iz obitelji i teško se nosim s time.

Tad mi je gospođa Vodanović Kosić objasnila da kad nam se tako nešto u životu dogodi, onda samo taj životni događaj zauzme dvije trećine našeg kapaciteta za podnošenje stresa, a kad se na to doda još onaj svakodnevni – poslovni pa možda i privatni, naše tijelo to itekako trpi i osjeti. “Isuse, a tek je ponedjeljak!”, bilo je prvo što mi je prošlo kroz glavu.

Vježbe opuštanja

Kako mi dvije minute nije dovoljno da se u cijelosti vratim u stanje kao prije stresora, liječnica mi je odmah preporučila, budući da tijekom dana akumuliram stres, da svaki dan izvodim vježbe za opuštanje. I to je super, jer uopće nije riječ o znanstvenoj fantastici, nego o sporom disanju iz trbuha. Doktorica mi je na računalu uz pomoć prikaza mog i pravilnog disanja pokazala kako da usporim udahe i izdahe te zapravo da na mjestu događaja shvatim kad to dobro radim.

Tijekom testiranja primijetila je još nešto, da se, bez obzira na njezino usmjeravanje i pokušaje da me opusti što više, ne mogu dovoljno opustiti niti kad zatvorim oči. Stoga mi je napravila i jednostavno testiranje neurofeedbacka da vidi kako moj mozak funkcionira. Na glavu mi je stavila elektrode i krenula me usmjeravati.

Premalo se brinem za sebe

Iako sam mislila da sam maksminalno opuštena, na ekranu ispred mene je titrala neka krivulja, a doktorica Vodanović mi je rekla da mi je EEG malo prebrz. I točno je pretpostavila – da imam problema sa spavanjem. Da, napokon imam dokaz i za to! Kad sam kasnije tog dana prevrtila cijeli film, shvatila sam da se premalo brinem za sebe u odnosu koliko se brinem zbog svih ostalih gluposti. Stoga sam odlučila probati barem s osnovama koje sam dobila u ordinaciji.

Od testiranja pa do zaključenja broja, svaku sam večer prije spavanja probala tehniku disanja za opuštanje koju mi je pokazala psihologinja. Najprije bih minutu samu sebe svjesno tjerala da dišem iz trbuha, a kad bih uhvatila ritam, onda bih ga usporila i zaista bih nakon toga zaspala. Osjećaj je čudan, ali pomaže, kao da polako odguruješ onu paletu cigli s prsa, stavljaš je kraj kreveta i toneš u san s onom jedinom ciglom koju nikako ne možeš preboljeti.