OPSESIVNA TJESKOBA

AUTOFOBIJA ILI STRAH OD SAMOG SEBE: Kada usamljenost preraste u tjeskobu i neobjašnjiv strah

Strah od samoće može prerasti u fobiju u kojoj osoba doživljava tjeskobu ako ostane sama i brine da će stanje takvo ostati.

Autofobija ili monofobija je strah od toga da ostanemo sami i usamljeni. Može se dogoditi čak i kada je osoba na poznatom i sigurnom mjestu te kada ima prijatelje uz sebe. Osobe koje pate od autofobije imaju veliku potrebu uvijek biti u društvu s nekim jer tek tada ne osjećaju toliki strah.

Bez obzira na to što je osoba svjesna da je fizički sigurna, može imati poseban strah od ovih pojava:

  • mogućnost provale i invazije u njihovu privatnost
  • strah od stranaca i nemogućnost interakcije
  • strah od toga da nikada neće biti voljeni
  • strah da su nepoželjni u društvu
  • strah od bolesti
  • strah od nepoznatih i neobjašnjivih zvukova i događaja

Glavni simptom autofobije je opsesivni strah od toga da zauvijek ostanu sami. Za razliku od gamofobije, koja je strah od braka i povezanosti, osobe s autofobijom žude za povezanošću i sigurnošću. Sasvim je normalno ako osoba osjeća strah da će ostati sama, ali u slučaju fobije, ovo su neki od snažnijih simptoma:

  • osjećaj panike ako ostanu sami u prostoriji
  • treskavica, znojenje i bolovi u prsima kada je osoba sama ili zna da će uskoro ostati sama
  • hiperventiliranje, mučnina, vrtoglavica pri stresnim situacijama i u situaciji straha
  • anksioznost od iščekivanja usamljenosti
  • osjećaj nemogućnosti kontroliranja vlastitog tijela dok je osoba sama
  • razmišljanje o svim mogućim neugodnim i teškim situacijama koje bi se mogle dogoditi ako osoba ostane sama

Osobe koje žive u strahu od same sebe nisu u mogućnosti normalno funkcionirati u uobičajenim situacijama u životu, osim ako nisu u društvu s drugim ljudima.

Razlog nastanka autofobije ponekad leži u prošlim traumama

Strah od samog sebe nastaje iz nekoliko razloga. Jedan od uzroka je posljedica događaja iz djetinjstva u kojemu je osoba iz nekog razloga ostala sama. To može biti gubitak jednog ili oba roditelja, smrt bliske osobe u ranom djetinjstvu, rastava roditelja, neugodna situacija u prošloj vezi, prekid veza iz neobjašnjivih razloga, neugodne situacije koje su dovele do odvajanja s ljudima u okolini. Autofobija osim toga može biti posljedica nekog drugog psihološkog poremećaja – anksioznosti ili druge fobije radi koje osoba teško podnosi samoću.

Osobe koje pate od straha od samog sebe najčešće budu potpuno svjesne kako je njihov strah iracionalan, ali bez obzira na to osjećaju psihičke i fizičke simptome koji im otežavaju svakodnevan život. Kod nekih osoba se autofobija može povezati sa samomržnjom što može dovesti do samodestruktivnog ponašanja. Do ovog dolazi radi stalnog osjećaja kako osoba nije dovoljno dobra za svoje društvo ili partnera te počinje sama sebe kriviti za sve probleme koji se događaju i za osjećaj straha koji osjeća. Kažnjavanje samog sebe može biti na psihičkoj i fizičkoj razini. Kažnjavanje samog sebe na psihičkoj razini može dovesti do poteškoća u razvitku u uobičajenim životnim situacijama, manjku motivacije i želje za pokretanje i normalan život. Jedan od problema koji može nastati je svaljivanje krivnje na druge ljude i stalan osjećaj tuge i depresije.

Autofobija može utjecati na razvitak različitih problema – korištenje droga i neprimjereno seksualno ponašanje, neodgovornost i neispunjavanje svakodnevnih obaveza, poremećaji u prehrani.

Dijagnoza i liječenje autofobije

Autofobija poremećaj temeljen na strahu. Ako ste se pronašli u prethodnom dijelu teksta, ili ste i prije sumnjali da imate ovaj problem, obratite se svom liječniku koji će vas uputiti stručnjaku za vaše mentalno zdravlje. U tom slučaju obavit će se psihološka procjena i pregledati vaša medicinska povijest. Bitno je saznati utječe li vaš psihološki problem na fizičko zdravlje, te je li razlog mentalnog problema zapravo fizički. U nekim slučajevima je moguće da osoba pati od nekoliko fobija istovremeno što stvara malo veći problem.

Kod osoba kod kojih se dijagnosticira monofobija, liječenje uključuje psihoterapiju. Slično kao i kod filematofobije, koristi se terapija izloženosti i kognitivna bihevioralna terapija.

Cilj terapije izloženosti je poboljšati kvalitetu života tako da fobije više ne ograničavaju ono što je osoba sposobna raditi u svakodnevnom životu. Terapija izloženosti prvo će se događati u kontroliranim uvjetima i situacijama, a kasnije se preseliti u stvarnu životnu situaciju. S vremenom će se raditi na tome da se poveća tolerancija na to da osoba ostaje sama, a do napretka će dolaziti iz dana u dan. U kognitivno bihevioralnoj terapiji terapeut će vas izložiti vašoj fobiji. Koristit će se i druge tehnike koje će pomoći da osoba nauči kako se nositi sa svojim strahom te će se terapijama ispitivati uzorak razmišljanja oko fobije. Ovo će pružiti osjećaj samopouzdanja prilikom suočavanja s autofobijom.

Moguće je i korištenje određenih lijekova koje će vam pripisati vaš terapeut ako smatra da oni mogu pomoći.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr