Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

MALI TERORISTI

PAMETNIJI POPUŠTA: S djecom postupati kao FBI agent u pregovorima s otmičarem

Najozbiljnije, osnovni principi koje koriste pregovarači u talačkim situacijama, odličan su lijek za bilo koju svađu s vlastitim djetetom.

Roditelji, naime, najčešće naprave kardinalnu grešku u koracima, koju niti jedan pregovarač nikada nebi. Koja je to, odgovaraju pedijatri i pregovarači.

 Osjećaje djeteta shvatite ozbiljno

Uzmimo jednu hipotetsku situaciju. Razbojnici su zauzeli banku i drže zaposlenike i klijente kao taoce. Svi su jako nervozni, a pregovaraču poručuju da su, nakon višesatne opsade, ogladnjeli. Sad zamislite da pregovarač, agent FIB-a, preko telefona odgovara: “Daj prestani više kukati! Jeo si prije pola sata, a sada opet kažeš da si gladan! Prestani me zafrkavati!”.

Možemo pretpostaviti što bi se dogodilo s taocima.

Pregovarač u kriznim situacijama nikada ne bi učinio takvo što, a roditelji to svojoj djeci čine svakodnevno. Rezultat je još više suza, još više svađe, još više suprotstavljanja zahtijevima roditelja koji misli kako je upravu. Koji je osnovni problem ovdje? To što osjećaje djeteta nismo shvatili ozbiljno.

To ne znači kako bi roditelj trebao popustiti svakom zahtijevu djeteta, što, uostalom, ne bi učinio niti vođa pregovaračkog tima. Međutim, nitko ne voli da ga se ignorira. Niti djeca niti odrasli.

Što je prvo što kažemo osobi koja nam poruči da se smirimo malo? “Smiren sam!”, uz, dakako, povišene decibele.

Sada kada je potpuno jasno kako su osjećaji koje nam djeca iskazuju jako važni i da i u najvećem naletu bijesa, stresa ili nervoze moramo shvatiti djecu ozbiljno, evo nekoliko naputaka oko kojega se slažu i pedijatri i pregovarači, kako malenom teroristi pristupiti, da se talačka kriza u našem domu riješi na pozitivan način.

1. Slušajte što govori s punom pozornošću

Dijete plače, a vi ste pred točkom slamanja. Što god kažete, ne pomaže. “Sve si dobila danas što si tražila. Nema više kiki bonbona. Nemoj biti zločesta!” ili ” Moraš nositi protezu! Zubi će ti izgledati lijepo. Zar to ne želiš? Osim toga, ta je prokleta stvar toliko koštala, da ćeš ju nositi dok ti ja ne kažem drugačije!”

Sve to znači kako ste zanijekali djetetove osjećaje. Umijesto toga, razmislite kako bi na slične primjedbe odgovorili suprugu ili supruzi. Možda je malo teže, jer ako zatraži kiki bonbone, velika je vjerojatnost da ćete ga ili ju pogledati malo čudno, a još k tome nosi protezu u ustima.. Uglavnom, nastojte se djetetu obratiti kao da je odrasla osoba.

Znači, na prvi zahtijev, želim još slatkiša, odgovor bi trebalo formulirati otprilike ovako: ” Ja isto volim kiki bonbone. Tražim po ladicama ima li još.  Od njih me ponekad bole zubi. Imaš ti koji? Mislim da imam nešto novo i jako fino za tebe. Hoćeš da ti pokažem?”, pa onda prekrižite prste u nadi da će jabuka, izrezana u obliku smajlića biti dovoljno super, da ju dijete prihvati. Potrebno je samo malo mašte.

Najvažnije je poslušati što djeca govore. Odrasli također vole dobre slušače, pa tako i djeca. U tome se pregovarači u potpunosti slažu s pedijatrima.

Ovako moć slušanja objašnjava FBI-jev voditelj timova za pregovore Chris Voss:

” Kada iznosite svoje argumente, druga strana je tiha, samo ako razmišlja o svojim zahtjevima. U njihovoj je glavi mali glasić koji im govori što im je činiti. Oni vas upoće ne slušaju. I obrnuto! Kada vam druga strana postavlja zahtijeve, vi razmišljate o svojoj dobrobiti i u vašoj glavi se javi vaš mali glasić. To vam je kao da imate posla sa šizofreničarem.”, kaže Voss u razgovoru za Time.

“Međutim, ako je vaš cilj otvoriti pregovore, a ne biti upravu, onda morate saslušati drugu stranu. To je jedini način da utišate glas u glavi druge osobe, ali većina ljudi to nikada ne napravi. U raspravu se ne upuštaju kako bi saslušali što netko ima za reći, već kako bi dokazali svoju poantu. Ne slušaju drugoga. Nikada.”, kaže ovaj iskusan operativac.

Roditelji, morate naučiti aktivno slušati, što nas dovodi do koraka broj dva..

2. Prihvatite i priznajte njihve osjećaje

 

“Znam kako ti je”, to nemojte govoriti!

Baš kada želite pokazati suosjećanje, činite upravo suprotno! “Ne znaš kako se osijećam, jer nisi bio ili bila u mojoj situaciji”, odgovor je na tu rečenicu, bilo da ostane neizgovoren ili ga osoba ipak izgovori na glas.

Umijesto da kažete kako razumijete, pokažite razumijevanje. To je otprilike isto kao da nekome kažete: “Baš sam duhovit” ili stvarno napravite nešto što će izazvati smijeh.

FBI-evi pregovarači to nazivaju parafraziranjem. Bazično, ponavljate što vam je dijete reklo, ali svojim riječima.

“Osnovna je ideja da sasluštate što vam kažu, a onda ih nahranite s tom istom pričom. Cilj vam je otkriti što točno žele. Šaljete im poruku kako ste čuli sve što su rekli, a istovremeno oni slušaju što su zatražili od vas i revidiraju jesu li to doista njihovi zahtijevi”, kaže Voss.

To ne znači kako se vi slažete sa svime što vaša djeca govore, jer neke su stvari doista totalno lude, već znači kako vas počinju percipirati kao nekoga tko je na njihovoj strani. Vi postajete osoba kojoj vjeruju, a to je početak rješavanja talačke krize između vas i djeteta.

“Osnovni je princip pristupiti bez predrasuda. Ljudi ne vole kada ih se osuđuje, bilo zbog postupaka ili stavova, misli koje imaju. Potvrđivanje služi kako bi se dobilo na vremenu da shvatite što druga osoba želi, čemu teži i kojih se snova drži”, kaže FBI-jev stručnjak za ljudsko ponašanje  Robin Dreeke.

Predavanja i lekcije zadržite za sebe. To će vam reći svaki neuropsihijatar. Kada zaniječemo nekome njegove osjećaje, dijelovi mozga, zaduženi za emocije, doslovce se ugase.

Kada smo suočeni, primjerice, sa neoborivim dokazom poput video snimke, da su naše vrijednosti ili vjerovanja pogrešni, dio mozga zadužen za racionaliziranje i logiku doslovce se ugasi. Umijesto toga, pale se moždani sistemi dizajnirani za borbu ili bijeg.

Osim toga, kada djetetu odmah počnete “soliti pamet”, oduzimate mu mogućnost da samo pronađe rješenje. Isto je i sa teroristima. Ukoliko od njih zatražite da postupe po vašem nalogu, smatraju to napadom na svoju slobodu i djeluju upravo suprotno.

To i dalje ne znači kako ćete popustiti djetetu baš u svemu. Ukoliko kaže pogrdnu riječ ili “Mrzim te!”, slobodno povucite granicu.

Do sada smo savladali dvije stvari. Roditelj sluša, dijete govori. Koja je treća?

3. Nazovite stvari pravim imenom

Etiketiranje je moćno oružje. “Čini se da si jako bijesan”, rečenica je kojom uklanjamo tamne oblake iznad glave uzrujanog djeteta. Iz nekog razloga, roditelji izbjegavaju izgovoriti te magične riječi. Pedijatri objašnjavaju: “Roditelji izbjegavaju stvari nazvati pravim imenom jer se boje da će time samo pogoršati stvar. Upravo suprotno! Kada dijete čuje da ste pravilno prepoznali stanje u kojemu je, ono osjeti olakšanje”.

Isto tvrde i pregovarači, a neuropsihijatri dodaju: “Svjesno prepoznavanje emocija reducira utisak koje one imaju na nas”.

Sada hada se vika, dreka i cika stišala, evo još jednog koraka.

4. Počnite postavljati pitanja

Klinički psiholog Al Bernstein sugerira dva pitanja: “Što želiš da napravim?” i “Kako ti mogu pomoći”. U pregovaračkim taktikama iza takvih pitanja slijede konkretni zahtijevi. Međutim, kod djece, to često mogu biti nemoguće stvari. Zato je važno shvatiti kako, ukoliko im nešto doista ne možemo dati, dovoljno je samo shvatiti njihovu frustraciju zbog zabrane.

Naime, iza svakog dječjeg ispada ili svađe postoji emotivna podloga koju valja otkriti. Najveća je greška ući u raspravu s djetetom i logički pokušati objasniti zašto nešto nije dobro za njega ili nju. Takve rasprave mogu trajati do 2 u noći i vrlo vjerovatno će baš dijete iz njih izaći kao pobjednik. Samo, razgovor s djetetom nije bitka. Poanta je pronaći stvaran uzrok srdžbe i sasjeći ga u korjenu, razumijevanjem.

5. Zbrojimo

Kada postupate prema uzrujanom djetetu, ovo su smjernice oko kojih se slažu pregovarači i pedijatri:

  1. Slušajte s punom pozornošću
  2. Priznajte im pravo na osjećaje
  3. Nazovite stvari pravim imenom
  4. Postavljajte pitanja

Dakako, nemamo uvije vremena za ovakve situacije. Međutim, postavite si pitanje za što imate vremena, ako ne za vlastito dijete? Psiholog Al Bernstein dobro je to uočio, rekavši: “Mnogi me pacijenti u čuđenju pitaju: ‘Zar moram odraslu osobu tretirati kao trogodišnjaka?’ Odgovor je, da. Apsloutno, da.”

Isto, samo obrnuto, vrijedi i za djecu.

Izvor: Time

Povratak na Net.hr