DOBRO DOŠLI U HRVATSKU!

ODGOJITELJICE IZAŠLE U JAVNOST S PORAZNIM ISKUSTVIMA: ‘Ako prijavimo zlostavljanje djeteta, zakonski ostajemo bez posla’

Oni se često nalaze na ‘prvoj liniji’ i na svoje oči vide kada u obitelji određenog djeteta nešto ne funkcionira, ali kada odluče reagirati, nailaze na zid

Sustav, na koji se svi pozivaju, još jednom je, vidi čuda, zakazao. Naravno, tragična smrt dvoipolgodišnje djevojčice iz Nove Gradiške, koja je dovezena u bolnicu sa stravičnim ozljedama glave i u vidno zapuštenom stanju, nesumnjivo se mogla spriječiti. No, sustav očigledno nije pravovremeno reagirao.

Je li ovo šokantno? Ovisi koga pitate. Za Hrvate koji ne znaju mnogo o tome kako funkcionira naš premili sustav – jest, šokantno je da su svi okretali glavu od disfunkcionalne biološke obitelji, u koju je nesretna curica vraćena nakon dvije godine boravka kod udomitelja.

Za one koji su bolje upućeni u sve to, ova tragedija nije nikakav šok, već samo još jedan dokaz da je nešto doista trulo u državi Hrvatskoj. Reakcije na smrt malene Nikoll i dalje se ne smiruju, odmah su ustale brojne udruge za zaštitu djece, ali i mnogi poznati Hrvati.

PRESICA CENTRA IZ NOVE GRADIŠKE: ‘Nije bilo naznaka fizičkog nasilja prema curici…. Prijeti se socijalnim radnicima’

Odgojiteljice u dječjim vrtićima, koje se često nalaze na “prvoj liniji” i provode mnogo vremena s djecom, odlučile su progovoriti o vlastitim lošim iskustvima s nemarnim roditeljima. Otkrile su kako su i same ponekad morale prijaviti nasilje u obitelji, kako su često sumnjale, ali nisu imale dokaze da su djeca zlostavljana i tako dalje.

Njihove anonimne ispovijesti objavljene su na Instagram profilu #odgojiteljnijeteta, “inicijativi odgojitelja kao nositelja odgojno-obrazovnog procesa u predškolskim ustanovama”. Ovo su neke od njihovih priča.

Nadređeni ne odobravaju prijave Centru

“Kao odgojitelj, nagledala sam se svega. Roditelji ponekad nisu ni shvatili da im je dijete oprano i u opranoj odjeći, koju sam prala na ruke u vrtiću. Često smo rješavali buhe, svrab, uši, ali uglavnom smo od strane nadređenih dobivali naputke ‘pusti, nije tvoje’, ‘ne miješaj se u obitelj’, ‘ne diraj se u sveto trojstvo obitelji’…  Imam i ja obitelj. Znam što je obitelj. No, prava obitelji nisu i ne smiju biti ispred prava djeteta. Mnoge se stvari mogu riješiti, samo kada ljudi ne bi okretali glavu”, poručila je Ana.

“Radim u gradskom vrtiću i u svojoj sam skupini u dvije prilike od djece doznala da ih se kod kuće fizički kažnjava od strane nekih članova obitelji. Nisam na djeci primijetila fizičke tragove nasilja, ali sam kroz njihovo ponašanje primijetila posljedice toga. Po svojoj savjesti i odgovornosti odgajateljskog poziva kontaktirala sam našu stručnu službu, točnije psihologa, koji je bio voljan za suradnju, razgovore s roditeljima i drugim članovima obitelji te djecom. Čak smo bili za opciju da se prijavi Centru, međutim tu nailazimo na ‘zid’. Nadređeni ne odobravaju prijave Centru jer – bolje da se mi tu previše ne miješamo. Mi se upravo pribojavamo ovakvih situacija, kakva se dogodila djevojčici o kojoj danas svi sve znamo… Da smo znali, a nismo reagirali”, napisala je A.

“Kada pokušate nešto prijaviti kako biste zaštitili dijete, nije rijetkost da uskoro budete optuženi za neko svoje postupanje. Ako se roditelj koji o djetetu ne skrbi kako treba i kojem je prebacivanje odgovornosti poznata stvar, odluči na kaznenu prijavu protiv nas, zakonski bez puno priče, ostajemo bez posla. Na žalost nitko ne želi raditi s roditeljima kojima se možda uz pravovremenu i intenzivnu edukaciju može pomoći. Isto tako, nitko ne štiti odgojitelja ni dijete, nego se nastavlja krug prebacivanja odgovornosti. Opet smo mi odgojitelji u začaranom krugu. Dobivamo pogrešnu poruku. Prijaviti sumnju na nasilje znači biti uskoro okrivljen”, objasnila je Ines.

Zabrinutost nazivaju dramatiziranjem

“Puno mojih kolegica ne bi prijavilo zlostavljanje djeteta iz straha da roditelj kojeg se prijavi ne naudi djetetu. Čini se da sustav u trenutku kada i želimo pomoći zlostavljanom djetetu čini sve da nam to oteža ili čak onemogući”, požalila se Patricija.

“Roditelji trogodišnjeg dječaka redovito kasne. Ostajem s njim izvan radnog vremena vrtića, gotovo svaki dan. Prema protokolu, moram obavijestiti ravnateljicu, što i činim. Prvih nekoliko puta ona samo ‘prima na znanje’, zatim inzistiram da se uključi, nakon čega svakoga dana dolazi u vrtić i sa mnom dočekuje roditelje. Sat, sat i pol nakon zatvaranja vrtića dolaze roditelji. Njihova opravdanja besmislena su. Sat i pol nakon što sva djeca odu, dugo je za trogodišnje dijete. Ono zna, osjeća. Zaboravljaju ga. Zapostavljaju. Postavljam pitanje: Što dalje? Centar za socijalnu skrb? Ravnateljica me smiruje, nećemo reagirati, to je samo kašnjenje, nećemo roditeljima raditi probleme. Nećemo?! Kakav roditelj redovito zaboravlja dijete u vrtiću?? Što je sljedeće?”, pita se Katarina.

“Rekli su mi da ne dramim, vjerojatno nije riječ o zlostavljanju djeteta. Uostalom, kako bismo mi to mogli sigurno znati?! E, pa ja sam znala. Nemojmo si lagati, mi smo educirani prepoznati. Prepoznala sam na djetetu traume, osjetila strah, povezala događaje i prijavila. Prijavila sam stručnom timu, rekli su da se smirim. Prijavila sam ravnatelju, rekao je da pretjerujem. A onda sam sama prijavila Centru za socijalnu skrb, policiji, upravnom vijeću i pedijatru u našem gradu. Prijavila bih gdje god treba, pod cijenu svega, jer ne bih mogla živjeti da se djetetu nešto dogodi, a da sam ja šutjela”, priznala je Željka.

Povratak na Net.hr