S privatnim detektivom cijeli sam dan špijunirala što baka i deda rade s mojim klincima kad mene nema

Sjedim u automobilu ispred nebodera svojih roditelja s privatnim detektivom. Iako je pola devet ujutro, živa u termometru popela se na nevjerojatnih 36 stupnjeva Celzija. A takva atmosfera mogla bi biti nakon što ovaj tekst izađe u novinama i vide ga moji roditelji.

Provodim dan s privatnim detektivom, kažu najboljim u Zagrebu, a i šire, kako bih dobila dojam kakav je njegov posao. Nakon upornog moljakanja uspjela sam ga nagovoriti da mi u praksi pokaže kako izgleda kada prati neku osobu.

Prvotna ideja bila je da pratimo mog supruga. Ubrzo sam shvatila da bi to bilo dosadnih i dugih osam ili deset sati sjedenja ispred njegova ureda. Pošto si to nisam željela priuštiti, odlučila sam se za pravu akciju.

Nisam control freak mama, ali kad mi se već pruža prilika…

Odlučili smo pratiti baku i djeda te provjeriti kako provode vrijeme s unucima i pridržavaju li se mojih uputa­ da klinci ne jedu svaki dan sladoled, da im ne treba kupovati igračke… Nisam control freak mama, ali ako se već pruža prilika, zašto ne provjeriti?

“Jeste li sigurni da će baka i djeda biti oduševljeni”, pita me oprezno Goroslav Šmaguc, vlasnik i direktor privatne detektivske agencije Shark. Tu se javljaju i prve sumnje, hoće li mi se roditelji naljutiti što ih kontroliram. Ali sada nema uzmicanja, jurimo za njima automobilom i pratimo ih u obližnji parkić.

Pratili smo ih i snimali u parkiću

Detektiv Šmaguc jedan je od prvih privatnih detektiva u Hrvatskoj, bivši djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i magistar prava. Kako mi priča, ovim se poslom bavi 15 godina. Prošao je svašta, radio je u MUP-­u, PU zagrebačka, na svim vrstama kriminaliteta ­ općim, krvnim, gospodarskim… Specijalizirao se za poslove državne granice, bio je predavač na Policijskoj akademiji, osnivač i prvi predsjednik Udruge privatnih detektiva Hrvatske koji je radio u završnici na stvaranju Zakona o privatnim detektivima.

U najboljim sam rukama, a ovo praćenje bake i djeda vjerojatno je najgluplja stvar koju sam mu mogla priuštiti, mislim u svojoj glavi. No on, profesionalac kakav jest, to ne priznaje. I dok u automobilu skriveni promatramo kako mi klinci uživaju u parkiću ljuljajući se, Šmaguc, paleći cigaretu i polagano otpuhujući dim, prisjeća se svog prvog posla zbog kojeg je morao potegnuti čak do Švicarske.

Adrenalin dok se skrivam u autu

“Tragali smo za osobom, po želji naručitelja, koja je preuzela velik novac, a nije isporučila strojeve kako je ugovorom bilo dogovoreno. Znali smo da se nalazi u Švicarskoj, četiri dana smo tragali za njome i uspjeli je pronaći”, priča detektiv dok fotografskim aparatom snima prizor iz parkića. Godišnje odradi između 50 i 60 slučajeva te priznaje da i dalje svaki slučaj izaziva podjednaku dozu adrenalina. A adrenalin osjećam i ja dok skrivena promatram zbivanja u parkiću u strahu da će me klinci ugledati.
“Nemojte se brinuti, stakla su zatamnjena, ne mogu vas uočiti”, odgovara kao da mi je pročitao misli.

U zadnjih desetak godina fokus njegove detektivske agencije je rad s tvrtkama, obavljanje poslova korporativne sigurnosti i sigurnosnoga konzaltinga. Često ga angažariraju tvrtke kako bi provjerile sadašnje i buduće zaposlenike jer 30 posto onog što navedu u životopisima nije istina, poput završenih škola i fakulteta. Njegovi detektivi promatraju i navike radnika. Kako nam Šmaguc otkriva, jako puno ljudi kocka.

Bolovanja su uglavnom lažna

U posljednje vrijeme izuzetno su zanimljive provjere sumnjivih bolovanja, koje se u većini slučajeva potvrde lažnima. Jedan je zaposlenik, dok je bio na bolovanju zbog navodne ozljede kralježnice, nakon završetka jutarnje terapije svakog dana sjedao u kamion s prikolicom i kretao na put. Prvi dan odvezao se čak 400 kilometara do Italije kako bi kupio dva automobila.

Detektivi su ga snimili kako skače s kamiona i prikolice dok namješta aute, pričvršćuje sajle i opet vozi do Zagreba. I tako je osam dana tijekom bolovanja kupovao, prodavao i vozio aute po cijeloj Hrvatskoj.

Zaposlenici kradu bakar i gorivo

“Jedina smo detektivska agencija u Hrvatskoj koja je radila za javno poduzeće, ­Hrvatske željeznice i njezine tvrtke kćeri. To smo radili četiri godine. Rješavali smo slučajeve krađe goriva i bakra”, objašnjava detektiv, a ja saznajem da kila bakra na tržištu vrijedi 32 kune i da u jednome metru bakrenog kabela ima deset kila.

Znači moguće je zaraditi 320 kuna po metru kabela. Kad su radili na krađama goriva, kaže, krale su se bačve od 200 litara i to na mnogim željezničkim stanicama. No Šmaguc i njegovi detektivi raskrinkali su te lopove, na što je izuzetno ponosan jer je bila riječ o milijunskim gubicima.

Bakar je uvijek zanimljiv. Prisjetio se Šmaguc i slučaja u kojem su zaposlenici krali otpadni bakar, koji se odvozio u otkupne stanice. Dečki bi na kamione natovarili dvije goleme vreće bakra teške 900 kilograma, a kriomice bi utovarili još jednu. Na putu do otkupne stanice kamion bi skrenuo u jedno dvorište gdje bi dečki brzo istovarili treću neprijavljenu vreću. Osim što su nakon višemjesečnog praćenja raskrinkali kradljive zaposlenike, dali su tvrtki naputke kako poboljšati sigurnost.

Naravno, završili su na sladoledu

Šmaguc pali automobil i odlazimo iz parka, a baka i djed sa zaigranim dečkima polagano odlaze prema tržnici. Sve više raste moja znatiželja gdje će završiti. Naravno, dečki jure prema slastičarnici i, naravno, cupkaju kraj rashladne škrinje dok čekaju kuglice sladoleda. Moje priče da klincima ne treba svaki dan udovoljavati i ispunjavati njihove hirove i želje za sladoledom padaju u vodu. Stariji s neviđenim zadovoljstvom oblizuje kažiprst koji je dolazeći do stolca slučajno umočio u sladoled. Možda bi bilo bolje da sam pratila supruga, pomišljam u sebi. Ili možda ne, javlja se sljedeća misao.

Bračne prevare, kako objašnjava moj sugovornik, nisu u središtu detektivskog posla. Šmaguc naglašava da su nevjere tek 10 posto slučajeva. I dok su se nekada više javljale žene, uočava da se posljednjih godina to izjednačilo. U dvije trećine sumnje se i potvrde, a pokazalo se da žene imaju puno bolju intuiciju u otkrivanju takvih stvari.
Javljaju mu se i zabrinuti roditelji koji žele provjeriti kuda se kreće njihovo malodobno dijete i u kakvu društvu, pogotovo kad popusti u školi. U sebi pomislim, morat ću sačuvati njegov broj jer za desetak godina bit će mi sigurno potreban uz moja dva klipana.

Šmaguc trenutačno pregovara s jednom mađarskom odvjetničkom kućom. Trebao bi početi raditi na pronalasku nestalog broda, odnosno na njega postoji založno pravo zbog neplaćanja, a neke informacije govore da se nalazi u Hrvatskoj.

Potraga koja je završila tragično

Njegova detektivska agencija bavi se i nestalim osobama, a Šmaguc posebno pamti jedan slučaj.

“Jednog nedjeljnog jutra nazvala me žena, rođakinja nestalog muškarca između 30 i 40 godina koji je radio u Zagrebu. Trebao je u petak doći roditeljima u zapadnu Slavoniju. Kad se nije pojavio do nedjelje, nazvala me zabrinuta rođakinja nakon što su kontaktirali policiju. Odmah smo krenuli u potragu, a znali smo da je zadnji signal s repetitora bio kod Varaždinskih toplica.

Pretražili smo veći dio terena i uspjeli te večeri pronaći njegov automobil, bio je zaključan i na njemu nije bilo znakova nasilja. Sljedeći dan krenuli smo pretraživati šumu i pronašli muškarca. Počinio je suicid vješanjem”, prisjeća se detektiv, koji je slučaj riješio u dva dana, nažalost, s nesretnim završetkom.

Najzanimljiviji slučaj

Ne završe uvijek slučajevi na ovako ružan način, prije dvije godine tragali su za muškarcem koji je imao problema s pamćenjem. Nakon tri, četiri dana pronašli su ga živog i zdravog u jednoj knjižnici. Angažiraju ga često strane tvrtke, prije sedam godina njegovu agenciju angažirala je njemačka osiguravajuća kuća. Radilo se o firmi koja proizvodi jahte u Njemačkoj.

Skupina mađarskih turista unajmila je nekoliko jahti i vozila se Jadranom, počelo je jako nevrijeme te je jedna od jahti potonula na području Kornata, a jedan Mađar je poginuo. Njegovu detektivsku agenciju angažirali su proizvođači jedrilice kako bi utvrdili što se točno dogodilo. Obitelj poginulog, naime, tvrdila je da taj novi tip jedrilica nije napravljen kako treba te da se zbog toga dogodila nesreća.

Detektivi su otkrili svašta. Osim što regata nije bila prijavljena, bilo je premalo skipera, Mađari su večer prije konzumirali velike količine alkohola, starosjedioci su ih upozoravali da stiže nevrijeme i da nisu odabrali dobru rutu jer bi zbog plitkog mora mogli i zapeti, što se na kraju i dogodilo.

No zasigurno jedan od nama najzanimljivijih slučajeva Šmaguc je razriješio prije 13 godina. Bila je riječ o 75­-godišnjem vječitom neženji, liječniku koji se, kako je otkrio nećak nakon njegove smrti, oženio godinu dana prije smrti za 25 godina mlađu ženu koju nitko u tih godinu dana nije vidio niti upoznao. Ubrzo se počelo odmotavati neobično klupko laži. Taj liječnik koji je bolovao od Parkinsonove i Alzheimerove bolesti vjenčao se u malom selu u Slavoniji, a kume su mu bile njegove njegovateljice.

Dešifrirao skrivenu poruku

Kada je Šmaguc ispitivao matičara, otkrio je da je prijava namjere vjenčanja potpisana neposredno prije vjenčanja što zakonski nije u redu. Tijekom obreda čovjek nije ništa govorio i samo je klimao glavom, a iznad liječnikova potpisa nešto je bilo zapisano sitnim slovima. Šmaguc je cijeli dan pokušavao iščitati što je zapisao i na kraju dešifrirao, pisalo je ­- neću ja to. To su nakon vještačenja potvrdili i stručnjaci grafolozi.

Šmaguc je neiscrpan izvor priča i slučajeva, svi na kojima je radio i koje je razriješio ne bi stali u cijele novine, a naše je vrijeme isteklo jer detektiv juri u potragu za novim kriminalcima i slučajevima koji će se uspješno razriješeni naći na stranicama crne kronike.

Ja sam naučila tijekom ovog izuzetno zanimljivog dana provedenog s privatnim detektivom da špijuniranje bake i djeda možda nije bila najbolja ideja. Nekako sam u dubini duše znala da mojim haharima ispunjavaju sve želje, ali me brine to da neće biti pretjerano oduševljeni kad vide svoje fotografije u novinama.