I sad, sto napraviti? Moja prva, refleksna reakcija, bila bi kupiti joj sve sto zeli zato jer ja kao mala nisam imala i zapravo nitko bas nije slusao sto ja zelim. Odnosno, pod borom bi se uvijek nalazilo ono sto mama zeli (to je jos jedan razlog zasto sam smatrala da je moja mama svemocna) to bi uglavnom bile gacice, potkosulje, strample (one rebraste, najcesce malo premale) i naranca.
Sjecam se da sam jedne godine dobila crvenu frotirastu trenirku s plavim rubom. Bila mi je lijepa. Zapravo, bila mi je turbo lijepa jer je sestra dobila istu takvu, ali boje zutanjka sa crnim rubom. E, te blagdane bila sam sretno dijete. Igracaka tada nigdje nije ni bilo, osim u nasim djecjim razmisljanjima.
No, da se vratim da sadasnjost. Dakle, treba li ispuniti sve zelje s blagdanskog popisa? Iskreno i otvoreno – NE. Sto ce nasi malisani zeljeti, za sto ce skupljati novac u kasicu ako im sve serviramo 'na tacni'?
Kad smo ljuti prigovaramo im da nista ne rade i da ne cijene nase napore, a s druge strane vlastite nedostatke iz djetinjstva nadoknadujemo im (ili bolje receno-nadoknadujemo sebi) kupujuci sve s popisa zelja.
Sto im time porucujemo? Da imaju svemoguce roditelje? Da su mama i tata vila i vilenjak? Da ih neizmjerno volimo zato jer smo im sve kupili? Da li uistinu smatrate da su pokloni mjerilo ljubavi? Mozda, ako dijete dugo zeli neku igracku i nema desetak slicnih u svojoj sobi, ako ju zeli onako jako kao sto su djevojcice prije 25 ili 30 godina sanjale o barbikama, onda je ispunjenje zelje izraz ljubavi.
No, budimo iskreni, ako 'strihanjem' svake stavke na popisu zelja nadoknadujemo ono vrijeme koje smo mogli provesti s djecom a nismo ili jos jednim poklonom nastojimo zacijeliti onu emocionalnu ranicu nastalu na djecjem srceku kad smo vikali na njih i rekli im ruznu rijec (a nismo se kasnije ispricali), cinimo li dobro? Da li im time uistinu porucujemo da ih volimo?
Ne. To znamo i vi i ja.
Jer, djeca roditeljima oprastaju i prije no sto se ruzna situacija dogodila. I idu naprijed. Traze ljubav i pripadanje i ne osvrcu se na teske rijeci koje ste im izrekli.
Naravno, korisno se ispricati kad to ucinimo. Jer, djeca nisu kriva za nasa depresivna i zabrinuta stanja. Djeca su – djeca. I uvijek su isti. MI smo ti koji kreiramo atmosferu doma.
Djeca su jednostavna. I vole pripadati. Osjetiti toplinu i ljubav.
Dakle, umjesto svih poklona s liste zelja, naspite brasno u zdjelu, dodajte maslac, jaje i secer i zamijesite kolacice. Zajedno sa svojim djetetom. Igrajte se. Smijte se.
Napravite jedno srce za njega. Skolarcima napisite ime od tijesta i ispecite. Neka dijete vama napise 'mama'. Dopustite mu da vam nacrta brkove od brasna. Ili, jos bolje, dajte mu primjer i nacrtajte ih sami sebi.
Kad budete gotovi s tijestom, kao slucajno kihnite u brasno na stolu. Da, bit ce ga po svuda. Ali bit ce jos vise smijeha.
Zabavite se sa svojim najdrazima. Utrosit cete manje vremena na to nego na sumanuto jurcanje po ducanima i trazenje svih poklona s liste. A rezultat ce biti nemjerljivo boljii.
I sigurna sam da ce dijete pamtiti pecenje kolaca s mamom, sretnu mamu, vise nego sve reklame s igrackama koje su moderne bas ove zime.
Pokazite svojoj djeci da ih volite. Svaki dan. Svaki sat. Najvise onda kad vas ljute.
I, uzivajte u blagdanima!
Sve lijepo i dobro zele vam Mali kreativci!
Savjetuje: Teta Maja/Mali kreativci
