SERIJAL: MENTALNO ZDRAVLJE

POREMEĆAJ OD KOJEG PATI VELIK BROJ HRVATA: Epizode PTSP-a mogu trajati i po nekoliko sati; evo kako do njega dolazi i koji su simptomi

Reakcije na traumu mogu biti dosta raznolike i zbog toga tzv. klinička slika PTSP-a može biti različita

Svi mi na stresne događaje i traume koje smo proživjeli reagiramo različito. Netko ima tu sreću da kroz život prođe manje-više neokrznut njegovom nemilosrdnom šibom, a neki, pak, dobiju vrlo teške psiho-fizičke rane koje sporo zacjeljuju, a osobu mogu “osakatiti” do te mjere da uopće nije funkcionalna u društvu. Mentalno zdravlje čovjeka dobrano narušavaju traume koje je iskusio tijekom života, a ako se ne pobrine za njih dolazi do akutnog stresnog poremećaja, a u težim slučajevima i do posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Ta dva poremećaja razlikuju se po intenzitetu i trajanju, pojasnila je psihologinja Ana Miletić iz Centra za savjetovanje, psihoterapiju i edukaciju Apsiha. Traumatski događaj je po definiciji iznimni intenzivni događaj i tu spada: ugrožavanje života, ozbiljna ozljeda, seksualno nasilje, prirodne katastrofe poput potresa, poplava i sl.

“Traumatski događaj može izazvati traumu ne samo kod žrtava, već i kod osoba koje su njemu svjedočile ili ga je doživjela nama bliska osoba te ako smo bili izloženi detaljima takvog događaja. Reakcija traume može proći sama od sebe. No, ako traje od tri dana do mjesec dana, onda se radi o akutnom stresnom poremećaju, a ako se nastavi i nakon toga, onda je riječ o PTSP-u. Svi ljudi će imati nekakvu reakciju na traumatski događaj, no većina neće razviti PTSP”, kazala je.

Reakcije na traumu mogu biti dosta raznolike i zbog toga tzv. klinička slika PTSP-a može biti različita. Postoji nekoliko skupina simptoma, a kako će se manifestirati razlikuje se od osobe do osobe. Može se javiti tzv. nametanje, što znači da se oboljelima javljaju sjećanja, bilo u snu ili na javi, na traumatski događaj koja se sama nameću i koja se ne mogu kontrolirati. Ona su vrlo intenzivna, a neki oboljeli ih i emocionalno proživljavaju kao da se trenutno događaju. Ta epizoda može trajati od par minuta do par sati.

DEPRESIJA – MUČNA BOLEST KOJA MOŽE BITI ZNAK JOŠ TEŽEG OBOLJENJA: Kako se u našim krajevima zamaskirala u jedan ‘svakodnevniji’ problem

Gubi se povjerenje u druge ljude

Druga skupina simptoma očituje se tako što oboljeli nastoji izbjegavati pričati o traumi, misliti o njoj, sjećati se nje te izbjegava situacije koje je podsjećaju na nju. Treća se, pak, odnosi na promjene u pamćenju, mišljenju i u raspoloženju, što znači da osoba koja ima PTSP može imati djelomičnu amneziju, ne sjeća se nekih dijelova traume ili može promijeniti viđenje sebe ili svijeta.

“Oboljeli više nije isti kao prije, nema povjerenja u druge ljude ili sebe krivi za traumatski događaj, a onda se promjeni na način da sebe drugačije gleda. Znači, trauma je toliko intenzivno iskustvo da udara u vrlo duboka uvjerenja o svijetu i o ljudima i o nama samima. I to je jedan od problema zašto se kasnije, ako se razvije PTSP, teško liječi. Oboljeli okrivljuju druge ili sebe za događaj i ta krivnja nije u skladu sa stvarnom odgovornosti”, pojasnila je psihologinja Miletić.

Foto: Ana Miletić, apsiha.hr

Oboljeli od PTSP-a osjećaju vrlo neugodne emocije poput produljenog i konstantnog straha, užasa, ljutnje, krivnje ili srama. Često se javlja i smanjenje interesa, a to znači da stvari i aktivnosti koje su ih prije veselile, više ih ne vesele. Također, može doći do nemogućnosti doživljavanja pozitivnih emocija, poput sreće, veselja, radosti, ljubavi itd., a ponekad se stvara i osjećaj otuđenosti.

Posljednja skupina simptoma su promjene koje se javljaju u pobuđenosti i reaktivnosti, što se izražava ispadima bijesa i agresivnošću ili samodestruktivnošću. Oboljeli generalno znaju osjećati pobuđenost u smislu da su konstantno u pripravnosti i napetosti, a onda to može dovesti i do fizičke napetosti koja se očituje bolovima u mišićima. To sve može uzrokovati smetnje spavanja, što je vrlo čest simptom PTSP-a. Javljaju se i smetnje u koncentraciji, pa oboljeli teško prati dugi razgovor ili ne može raditi neke stvari koje zahtijevaju dulji fokus.

Tri kategorije rizičnih čimbenika

“PTSP je vrlo paralizirajući poremećaj i jako utječe na svakodnevno i poslovno funkcioniranje te međuljudske odnose zato što ostavlja trag na puno područja u psihi. Oboljeli se jako teško nose s njim. Statistika kaže da se oko 50 posto ljudi koji su oboljeli od PTSP-a oporavi tijekom tri mjeseca. Međutim, PTSP može trajati mjesecima, godinama ili cijeli život. Ponekad može doći do smirivanja simptoma, pa oboljeli može koliko-toliko normalno funkcionirati. No, kada on bude ponovo izložen novoj traumi ili pojačanom životnom stresu, njegov PTSP se može vratiti. Postoji i tzv. odgođeni PTSP koji se ne mora nužno razviti odmah nakon traume, nego se razvije nakon nekog vremenskog perioda”, istaknula je psihologinja.

No, neće svatko dobiti PTSP. To ovisi o rizičnim čimbenicima i zaštitnim mehanizmima osobe. Postoje tri kategorije rizičnih čimbenika. Prva služi kao podloga, a čine je događaji koji su se odigrali prije traume. Primjerice, rizični faktor je ako je netko imao emocionalnih problema ili mu je već dijagnosticiran neki psihološki poremećaji ili je, pak, prije bilo izložen nekoj traumi. Jedan od rizika jest i ako osoba ima nižu inteligenciju ili je slabijeg obrazovanja ili potječe iz veće neimaštine te ako postoji povijest psihičkih bolesti u obitelji. Također, osobe ženskog spola podložnije su PTSP-u.

Druga kategorija rizičnih čimbenika odnosi se na period za vrijeme traume.

“Sama vrsta traume određuje hoće li se razviti PTSP. Ako se radi o nekoj prijetnji životu, poput seksualnog zlostavljanja, mučenja, fizičkog napada i sl., onda je velika šansa da će se razviti PTSP. U načelu, što je intenzitet tog događaja teži, to je veća šansa da se razvije PTSP. No, ako osoba doživi potres, poput onog u Zagrebu, to će manje posljedice ostaviti nego napad oružjem. Zato što je nama ljudima teži udarac na psihu kad nas napadne druga osoba. Nakon tog strašnog događaja poljuljana su nam duboka uvjerenja o sigurnosti svijeta, povjerenje u druge ljude, a namećemo si i osobnu krivnju, što nam otežava oporavak”, rekla je Miletić.

Profimedia, Alamy,Foto: Profimedia, Alamy,

Pandemija može postati traumatski događaj

Treća kategorija rizičnih čimbenika odnosi se na događaje nakon traume. Ako kasnije doživite pojačani stres, novu traumu ili nekakav gubitak, onda je veća šansa da će se razviti PTSP. Glavni ljudski zaštitni mehanizam jest dobra socijalna podrška i ako je bila prisutna prije traume i nakon nje, manja je šansa da razvijete PTSP.

Za Hrvatsku je specifično da postoji veliki broj ljudi koji boluje od tog poremećaja. Prvi i osnovni razlog tome jest Domovinski rat. Prema podacima Vlade Republike Hrvatske, procjenjuje se da je najmanje milijun ljudi bilo izravno izloženo ratnom stresu, a još ih je više sekundarno traumatizirano. Također, procjenjuje se da je kod prognanika i izbjeglica stopa PTSP-a između 25 i 50 posto, a među braniteljima je između 25 i 30 posto.

“E, sad zamislite nekog tko je nakon bombardiranja u ratu doživio i potres u Zagrebu. Ta prirodna katastrofa isprovocirala je emotivnu i tjelesnu reakciju kao da se bombardiranje ponovno događa. Poslužila je kao okidač onima koji već imaju traumu. Pandemija koronavirusa sama po sebi ne mora biti traumatski događaj, no onima kojima je život ugrožen ili su izgubili blisku osobu itekako može postati. Glavni problem u ovoj situaciji jest što je socijalna podrška jako srezana i svedena je na minimum. Istraživanje ‘Kako smo?’ koje je na početku pandemije provela skupina profesorica s Odsjeka psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a koje je pokazalo da je 20 posto ljudi doživjelo simptome stresa, anksioznosti i depresije, sad se ponavlja i bojim se da će njegovi rezultati biti još gori”, rekla je psihologinja Miletić te se je osvrnula na žrtve obiteljskog nasilja.

ŠTO KAD VAS STRAH ILI TJESKOBA POTPUNO ‘ZAROBE’? Evo što sve o trebate znati o anksioznim poremećajima

Liječenje je dugotrajno i zahtjevno

“U Hrvatskoj se još uvijek nasilje u obitelji kasno otkriva, a problematičan je i tretman žrtve kroz cjelokupni sustav. Vrlo je malo podrške, a prisutna je i dodatna sekundarna viktimizacija kroz institucije. To isto proživljavaju i žrtve silovanja koje moraju po nebrojeno mnogo puta prepričavati traumu kroz koju su prošle te se tako ona učvršćuje i može nastati PTSP. Rezultati istraživanja kažu da je veća šansa da će se razviti PTSP nakon traumatskog događaja kod ratnih veterana, policajaca, vatrogasaca, osoblja hitne pomoći, a najveća je, između jedne trećine pa preko jedne polovice, kod žrtava silovanja, ratnih stradalnika, zarobljenika i u slučaju genocida”.

Liječenje PTSP-a je dugotrajno i zahtjevno. Kod njegovog tretiranja koriste se lijekovi za pojedine simptome i razne psihoterapeutske tehnike koje su prilagođene radu s traumama. Većina ih se temelji na tehnikama proizašlima iz kognitivno-bihevioralne terapije ili na tehnikama koje su usmjerene na tjelesne reakcije, primjerice EMDR terapija (Eye Movement Desensibilisation and Reprocessing). Oboljeloj osobi tako se pomaže da se vrati u svakodnevni život i bude funkcionalan član društva. Ako se, pak, PTSP ne tretira često dolazi do razaranja odnosa u obitelji, alkoholizma, ovisnosti o opijatima, tabletama za smirenje, a zbog samouništavajućih ponašanja može doći do kobnih posljedica poput smrti.

“U Hrvatskoj se treba sistemski i ozbiljno primiti traume i PTSP-a. Po meni, zbog ove cijele situacije s pandemijom koronavirusa, nema dovoljno sustavne podrške i zdravstvenim djelatnicima, ali i ljudima koji su potencijalno u riziku od retraumatizacije. Potrebno im je pomoći socijalnom i stručnom podrškom u početnoj fazi da prođu kroz traumu te bi se tako smanjila šansa razvoja PTSP-a”, opomenula je psihologinja Miletić.

Povratak na Net.hr