Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

OSTAJEMO DI SMO

Omogućava Zagrebačka pivovara

ONI SU DOKAZ DA JE MOGUĆE ŽIVJETI OD ZEMLJE: Kako su jedan mlin, maslina s početka svijeta i med osvojili kupce

Hrvatska je, čak i ako nam ponekad možda ne izgleda tako, zemlja puna prilika. Zagrebete li malo ispod površine, pronaći ćete pregršt priča o uspjehu, o vrijednim i hrabrim ljudima koji su odlučili svoje živote i poslove izgraditi u zemlji svojih djedova.

Takve su priče Igora Sokača iz Cabune, obitelji Trojković s Lastova i Ivane Štimac iz Rijeke, koji su odlučili živjeti na zemlji i od nje. Da bez obzira na sve na ovim prostorima naša sreća traje od 7. stoljeća, poruka je i kampanje Ostajemo di smo Ožujskog piva. Donosimo tri priče o uspjehu, a sve inspirativne priče obavezno pogledajte na Instagram profilu kampanje.

“Da kojim slučajem izumru pčele, čovjek bi na Zemlji opstao tek četiri godine.” Ovaj se citat pripisuje Albertu Einsteinu. Iako nema direktnih dokaza da je Einstein ovo ikada rekao, niti bi bilo jednostavno izračunati koliko bi čovječanstvu vremena ostalo da nestane pčela, istina je da su pčele, kao oprašivači, iznimno važni za ekosustav, kao i da smanjenje pčelinje populacije predstavlja ozbiljan ekološki problem.

Prije četiri godine na ovaj je citat naišla 36-godišnja Riječanka Ivana Štimac. Radila je kao prodavačica u jednom trgovačkom lancu i imala prilično osoban razlog da je brojno stanje pčela zabrine.

Prilike za izvoz

“Moj se otac dvadeset godina bavi pčelarstvom kao hobijem. Taj je njegov hobi bio i velik dio moje mladosti. Kao djevojka, nerijetko sam išla s njim i pomagala mu oko pčelinjaka. On bi pregledavao pčele, ja bih se igrala, promatrala što radi i kako. Bilo je i uboda, naravno, bježanja…” smije se Ivana.

Budući da je sve starijem ocu postalo sve teže obavljati poslove oko pčela, Ivana je, nakon što je pročitala onaj citat, odlučila da će od pčela napraviti obiteljski posao. Dala je otkaz i prionula poslu. Iako je proizvodnja bila uhodana, trebalo je u nju uložiti: modernizirati opremu i povećati proizvodnju.

Ivana Štimac

Danas se Ivana pčelarstvom bavi profesionalno. Najviše prodaje na specijaliziranim sajmovima, a otac je i dalje važan dio cijelog posla.

“Zadovoljni smo našim poslovanjem iako nismo dugo na tržištu, samo nekoliko godina. Sretni smo što imamo mogućnost širenja, kako na domaće tako i na inozemno tržište, jer su nam trenutni kapaciteti proizvodnje čak i nedostatni”, kaže Ivana Štimac.

S druge strane, ne krije da je pčelarski posao težak i zahtjevan, posebno u sezoni ispaše, kada imaju i po četiri pčelinjaka na različitim lokacijama, od Cresa, preko Krka, sve do Gorskog kotara. “Naši su pčelinjaci uvijek smješteni u zabačenim šumskim predjelima jer želimo biti što udaljeniji od prometnica i većih naselja. Ove ćemo godine u ponudu uvesti i neke nove proizvode, poput matične mliječi i krema, jer tržište traži inovacije. Imamo izvorno prirodne i domaće proizvode najviše kvalitete. Dokaz tome su analize meda, ali i nacionalna staklenka s naljepnicom Izvorno hrvatsko”, priča Ivana.

Voli sve što nosi posao – od boravka u prirodi s pčelama do sajmova na kojima upoznaje kupce i druge dobavljače.

“Stalno stječemo nove prijatelje, sklapamo poznanstava i brojna poslovna partnerstva. Zadovoljni smo poslom i ne razmišljamo o odlasku u inozemstvo. Svoj posao ne namjeravamo napuštati, niti se odvajati od naše obitelji. Naš plan za budućnost je ostati ovdje gdje jesmo i prenijeti našu obiteljsko tradiciju na djecu”, zaključuje.

Oživio djedov mlin

Igor Sokač iz sela Cabuna u blizini Virovitice djetinjstvo je proveo motajući se oko obiteljskog mlina. Njegovi djed i baka, Martin i Katica, još su 1947. pokrenuli posao s kamenim mlinom, a kada se Igor rodio, u njemu je radio i njegov otac.

“Sjećam se kolone zaprežnih kola koja su dolazila u mlin. Seljaci su donosili svoj kukuruz i pšenicu. Ja sam, kao dječak, u tom mlinu bio cijelo vrijeme. Kući bih se vraćao bijel ili žut, kose pune brašna. Mama se, sjećam se, uvijek ljutila kad bih se pojavio takav. Govorila je da ću sigurno biti mlinar, kao deda”, priča Igor Sokač.

Mama je bila u pravu. Igor je nakon završene osnovne škole otišao put Zagreba, gdje se školovao za mlinara, a nakon povratka u Slavoniju zaposlio se u jednom industrijskom mlinu u Virovitici. Možda bi tamo radio i danas da financijska kriza nije tako snažno pogodila Slavoniju. Tvrtka se raspala i dobio je otkaz.

“Završio sam na burzi i nikako nisam uspijevao pronaći posao. A imao sam taj mlin i razmišljao sam: on je hranio mog djeda. Ako je mogao njega, može i mene”, priča Igor Sokač.

Igor Sokač

U listopadu 2013. godine pokrenuo je mlinarski obrt pod nazivom “Dedin mlin”. Ideja je bila da melje žitaricu koju je uzgojio na vlastitom polju. Tradicijska vrijednost mlina pokazala se kao odlična tržišna prednost, a nije svejedno melje li se žitarica u kamenom mlinu ili industrijskom pogonu. U mlinu, ovisno o potrebi, rade svi članovi obitelji Sokač. Najviše je tu Igor, ali prema potrebi se u posao uključuju i njegov otac, majka, supruga, brat. Čak i djeca dođu pomoći. Možda ponajprije zbog njih, Igor Sokač nikada nije ozbiljno razmatrao odlazak iz Hrvatske.

“Pomislio sam na to, naravno da jesam. Prvi put mi je odlazak pao na pamet kad se tvrtka raspala i kada sam dobio otkaz. Da nemam obitelj, možda…” kaže, a onda mijenja ton. “Gledajte – da je lagano, nije. Ali da odem van, isto bih puno radio, kao što radim i ovdje. Možda bi mi na kraju mjeseca ostao koji euro više, možda bih živio s manje stresa zbog posjeta neke inspekcije… Ali, ja volim to što radim, volim mjesto u kojem živim, volim svoju obitelj. I ne mogu reći da živim loše. Ne ovisim ni o kome i zadovoljan sam”, zaključuje Sokač.

Povratak u obiteljski maslinik

Annette Mufić Trojković iz Njemačke se, u kojoj je provela 29 godina, sa suprugom Zoltanom i djecom prije 18 godina vratila na Lastovo. Odluka da svoj život nastave na tom najudaljenijem otoku u Hrvatskoj, pokazat će se, ima sve samo ne uobičajen epilog.

“Suprug, strastveni lovac, jednom me prilikom, dok smo još hodali, poveo u lov u tada još zapušteno polje Šupanjdol. To je polje više nalikovalo na šumu nego na polje i nije bilo prilazne ceste, samo poljski put kojim su se ljudi koristili dok još nije bilo automobila. Došli smo do urušene poljske kućice, a on me pitao znam li uopće da je to moja djedovina. Iznenadila sam se. Otprilike tada skovali smo plan da ćemo jednog dana obnoviti maslinik koji smo ondje zatekli”, priča Annette.

Revitalizaciju maslinika započeli su prije 11 godina, a danas proizvode ulje jedne od najrjeđih maslina na svijetu. Naime, malo-pomalo, krčenjem i kupnjom nekih zemljišta u tom polju, uspjeli su okrupniti nešto više od tri hektara zemljišta i pretvoriti ga u maslinik s više od 600 stabala. Nisu ni znali da tamo imaju autohtonu vrstu masline, lastovsku piculju, jednu od pet ili šest takvih sorti u cijelome svijetu.

Anette Trojković

Sto posto originalna, divlja maslina. Riječ je o izvornom genomu masline – masline s početka svijeta, kako joj od milja tepaju Trojkovići. Tako se danas zove njihov brend pod kojim svoje monosortno maslinovo ulje od tisuću godina stare sorte piculje plasiraju na tržište. Problema s potražnjom, kaže, nemaju. Bilo im je važno stvoriti nešto na otoku Lastovu te svojoj djeci ostaviti poruku da se na otoku može živjeti. Dok su još bili bebe, u kolicima su ih vozili sa sobom u maslinike.

“Od najranije dobi dio su naše maslinarske priče. Najdraže u ovom načinu života nam je da naša djeca odrastaju u prirodnom okruženju i želimo im prenijeti da se isplati voljeti nešto i da nije teško raditi za to. Suprug i ja došli smo na Lastovo jer volimo ovaj način života”, govori Annette.

Iako otočni život ima svoje nedostatke, dodaje, ponajviše zbog velike udaljenosti od bilo kojeg većeg središta, nikada nisu sumnjali u ostanak na Lastovu.

“Najviše volimo što na Lastovu možemo živjeti život u kojem imamo vremena za obitelj, svoju djecu, i što možemo živjeti u skladu s prirodom. Nažalost, to je u današnje vrijeme luksuz koji u Hrvatskoj još imamo, samo ga treba znati cijeniti. Mislimo da je budućnost u toj izvornosti života”, poručuje Annette Trojković.


Sadržaj donosimo u suradnji s Zagrebačkom pivovarom


Povratak na Net.hr